Povežite se sa nama

Svetosavska sekta

POSRBICE I RAT: Talog civilizacije

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Nebojša Redžić

Sjećate li se kako su domaće posrbice zvale Cetinje 1999. i 2000. godine za vrijeme Drugog čečenskog rata, u još jednom naletu srpskog nacizma pod Slobodanom Miloševićem na Crnu Goru?

Grozni!

Tako se, naime, zove glavni grad Čečenije koju su ruske snage bezobzirnim rušilačkim operacijama i ubijanjem civila, pokušavali odvratiti od nezavisnosti. Asocijacija je bila jasna, a poruka direktna: bude li Crna Gora nezavisna, Cetinje će biti kao glavni čečenski grad – sravnjeno sa zemljom. Nešto nalik Vukovaru u ratu u Hrvatskoj. Srećom, do takvog ishoda nije došlo i Crna Gora je svoj put ka nezavisnosti okončala na miran i dostojanstven način.

Ali, tu počinje, ili se nastavlja priča o onim dijelovima stanovništva nekih država koji se politički, ideološki ili po nacionalnoj osnovi poistovjećuju sa potencijalnim ili stvarnim agresorom. Rusija je rat protiv Čečenije dobila tek kada je prestala ubijati civile i počela pridobijati dio čečenskih vođa, okrenuvši ih protiv vlastitog naroda. Tako su vremenom stvorili proruski režim Čečenske republike i okončali rat 2009. godine.

Ukrajina je, pak, u više od tri decenije nezavisnosti, bila žrtva činjenice da je dobar dio njenog stanovništva gajilo ruski nacionalni osjećaj (oko 30%). Ta je država zbog toga bila poprište permanentnih političkih sukoba i čestih smjena vlasti koje su se prepoznavale po tome jesu li proruske ili ukrajinske. Narandžasta revolucija iz 2004. i 2005. godine bila je prekretnica jer se dogodila nakon što je sljedbenik Moskve Viktor Janukovič izbornom prevarom htio poraziti svog protivkandidata. Na ponovljenim predsjedničkim izborima, pobijedio je Viktor Juščenko (sjećate li se tog sprženog lica?) i vratio Ukrajinu sebi.

Tada sam, boraveći čitavu sedmicu u Kijevu, zaključio da je Ukrajina jedna velika Crna Gora. Sa hegemonom na leđima koji joj negira državu, naciju, crkvu, jezik…

Ipak, tek sa dolaskom na vlast aktuelnog predsjednika Vladimira Zelenskog (2019.), prorusko stanovništvo Ukrajine potpuno se integrisalo u svoju državu. Štoviše, Zelenski je na izborima imao najviše glasova upravo u dijelovima države koju dominantno naseljavaju Rusi. Isti oni Rusi koji su se već na početku agresije jasno opredijelili: svrstali su se u redove vojske svoje države – Ukrajine.

Crna Gora nije imala tu nesreću da u novijoj istoriji na svojoj teritoriji vodi rat, ali ni sreću da u dijelu stanovništva koje gaji naklonost drugoj državi, vidi naznake izmjene svijesti u pravcu prihvatanja države u kojoj žive, plaćaju porez i kopaju se. Naprotiv. Crnogorske posrbice sve su agresivnije i učinkovitije u namjeri da nanesu što više štete Crnoj Gori i da je udalje od evropskih vrijednosti. Sticaj istorijskih okolosti učinio je da čitavu godinu i po to čine i sa pozicije državne vlasti.

Lokalno stanovništvo u današnjoj Crnoj Gori dijeli se na onaj njen dio koji želi evroatlanske integracije, regionalnu stabilnost i emancipaciju svoje države, civilizacijski se razlikujući od drugog dijela koji je rob podaničke logike, potrebe za samoponištenjem, svijesti u kojoj se sluganstvo doima kao vrlina.

I nema tu više mnogo prostora u sredini. U pitanju su dvije, posve različite Crne Gore. Ili si građanin, ili naaarod. Svoj ili tuđinov. Za zapadne vrijednosti, ili za rusko-srpsku mitomaniju. Za svoju, istorijsku Crnogorsku pravoslavnu crkvu, ili za svetosavsku sektu Crkve Srbije. Uz bratsku Ukrajinu, ili agresora Rusiju. Jednostavno: voliš, ili mrziš.

Samo su u Beogradu i Crnoj Gori podržali agresiju

Kada bih znao da će ovaj tekst pročitati bilo koji stranac, od Užgoroda u Ukrajini do gradića Minto na Aljasci, napravio bih i objavio selfi na kome se jasno vidi da crvenim od stida dok pišem o nespornoj, poražavajućoj činjenici da su podršku agresiji Rusije na Ukrajinu, osim navijača Crvene Zvezde u Beogradu, dali jedino neki ljudi u Crnoj Gori!

Profesionalni Srbi spremni za rat!?

Podršku ruskom bestijalnom, zvjerskom napadu na susjeda, takođe pravoslavni, veoma bliski narod, nije javno pružio niko čak ni u Moskvi i Peterburgu.

I šta sada reći, nakon porazne činjenice da su Podgorica, Nikšić, Bioče sve sa budućim premijerom i još neki dijelovi Crne Gore, onako nesojski, neznaveno, u horu primitivaca i zabludjelih klerofašista, klicali ruskim zlikovcima koji ne prezaju ni od ubijanja djece? Koja je nebeska sila učinila da se tim ljudima toliko pomrači um, da ih zaobiđe empatija, da se toliko zanesu u svom ubilačkom porivu da ne razaznaju tamu od svjetlosti, niti život od smrti?

Šta konstatovati, osim da je u pitanju talog civilizacije, sumrak svijesti, podrum ljudskosti?!

Zašto je Bog ako ga ima, a na koga se isti takvi zdušno pozivaju, kaznio Crnu Goru, zemlju nestvrnih prirodnih ljepota, da dobije poput prokletstva to naličje ljubavi i dobrote? Koji je to splet čudnih istorijskih razloga učinio da se na takve osobe ne primi ni znanje, ni činjenice, ni ono što vide golim okom: da ljudi ginu u jednom užasnom, rušilačkom naletu, a oni se tome raduju!?

Ako, recimo, prihvatimo saznanje da su i Ukrajina i Rusija negdje tamo, podalje od nas i da prirodu njihovog sukoba ovdašnje posrbice i rusofili ne razumiju, društvene mreže su nam pomogle da shvatimo kako gro njih priželjkuje ukrajinski scenario i za Crnu Goru!

Nije šala, niti pretjerivanje: retrogradne snage koje u Crnoj Gori djeluju pod skutima Crkve Srbije i uz divljenje najgorim mogućim uticajima iz Moskve i Beograda, poslali su ovih dana nedvosmislene poruke o tome da je “vrijeme da se obračunaju sa komitama”.

Neupućen čovjek pomislio bi da takvi koriste politički momenat u kome u Crnoj Gori funkcioniše Vlada u tehničkom mandatu, zbog čega je moguće zavladao nered u bezbjednosnom sektoru. Ali, ne. Stanje nije bitno drugačije od onoga koje je nastupilo još sa litijaško-svetosavskim orgijanjem koje je emitovalo i mržnju i uvredu i prijetnju i zabludu i neznanje i primitivizam i podaništvo. Nije bilo ni naznaka da neko tome želi stati na kraj.

Vladimir Putin i njegov balkanski potrčko Aleksandar Vučić

Crna Gora, ne samo danas, nego sa manjim ili većim pauzama još od Načertanija Ilije Garašanina (1844.), boluje istu bol i ima isti soj nesoja kojima su izdaja i služenje tuđim interesima ideal od koga ne odustaju do smrti.

Crna Gora je ugrabila posljednji voz

Već sam ranije pisao o tome da je odnos Rusije i Ukrajine, te Srbije i Crne Gore, nalik onom u prirodi, ili dubokoj vodi, gdje se sve svodi na potrebu velike ribe da pojede malu. Nema tu mnogo zagonetki, uprkos činjenici kako je ovo ipak 21.vijek i da su ljudi naučili iz istorije da je rat, kao produžetak politike drugim sredstvima, uvijek donosio samo zlo i stradnje.

Upravo zbog sličnosti rusko-ukrajinske i srpsko-crnogorske relacije, čovjek bi prije bio sklon da pomisli kako se na primjeru manjeg, može vidjeti kako bi izgledalo ono veće. Preciznije, vjerovatnoća da će Srbija vojno kidisati na Crnu Goru, činila se donedavno ozbiljnijom prijetnjom. Posebno kada se zna da u tu svrhu Beograd ne bi ni morao da angažuje brojnu vojsku, budući da je već “regrutovao” veliki broj odrođenih Crnogoraca spremnih da udare na svoju zemlju. Ipak, desilo se obrnuto, a ne treba previše pametovati da bi se shvatilo kako je glavni faktor odvraćanja za takve nakane – crnogorsko članstvo u NATO.

Naime, proces približavanja Crne Gore Alijansi dešavao se nekako uporedo sa konsolidacijom srpskog nacizma koji je nakon pada Slobodana Miloševića doživio ozbiljan udarac. Jačanjem vlasti Aleksandra Vučića podgrijane su stare strasti, promovisana je ideja o ”srpskom svetu”, a zapadnim analitičarima ostalo je samo da nagađaju hoće li naredna meta biti BiH ili Kosovo. Kada je Alijansa u pitanju, Đukanović je izgleda, ugrabio posljednji voz.

Crnogorsko članstvo u NATO u međuvremenu je relativizovano nespretnim nastupima američkog predsjednika Donalda Trampa (“zašto slati sina da brani agresivne Crnogorce”?) koji je čak znao dovesti u pitanje i član 5 Sjevernoatlanskog ugovora koji kaže da se “napad na jednu članicu smatra napadom na sve”. Ipak, izborom novog američkog predsjednika, stvari su vraćene na staro, a sve je pojačano Bajdenovom izjavom povodom agresije na Ukrajinu da će SAD “braniti svaki pedalj NATO teritorije”.

Oni koji priželjkuju da se ukrajinski scenario prelije na Zapadni Balkan, ipak smatraju da bi izazivanje nemira u Crnoj Gori bio “prst u oko” NATO-u zbog koga, smatraju, Alijansa ne bi stala u odbranu Crne Gore. Ipak, ne isplati se rizikovati, koliko god se nekome činilo da SAD i saveznici ne bi zbog Crne Gore željeli da počnu III svjetski rat.

Za sada, Alijansa će se baviti zaustavljanjem ratnih dejstava i saniranjem užasnih posljedica koje će za sobom ostaviti mali i u međunarodnim odnosima neprihvaćeni ruski lider Vladimir Putin. On je svoje frustracije zbog percepcije Zapada o njegovoj Rusiji iskalio na ukrajinskom narodu koji ima podršku čitavog civilizovanog svijeta. Rusija je već u izolaciji kakva se ne pamti, a posljedice po rusku ekonomiju i međunarodnu poziciju će biti dugotrajne.

U svom ludilu, ruski bi diktator mogao početi da vuče očajničke poteze i srlja u katastrofu. Činjenica da je zvanični Beograd, uz Bjelorusiju, jedini saveznik Putinove Rusije, ne ide na ruku Zapadnom Balkanu. Ako bi pogurao svog srpskog saveznika u ratne avanture na ex YU prostoru, eto belaja i u Crnoj Gori. Takav scenario, u koji niko normalan ne želi da vjeruje, ugasio bi ionako žmirkavo svjetlo na Zapadnom Balkanu.

Uprkos brojnim dilemama o efektima jedne takve akcije, ono u što Putin i njegovi beogradski saveznici jedino ne treba da sumnjaju, jeste da bi crnogorske posrbice podržale rusko-srpsku ofanzivu na Crnu Goru.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije