Povežite se sa nama

Svetosavska sekta

U KANDŽAMA SVETOSAVSKE SEKTE: Crnogorci će opet morati sami

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Nebojša Redžić

Nekako mi je u cijeloj priči o djelovanju svetosavske sekte (SS) u Crnoj Gori najtužnije što su se mnogi Crnogorci o tome glasnuli tek kada je DPS famoznog 30. avgusta izgubio vlast. Tek tada je počelo da im smeta Amfilohijevo orgijanje i vješanje Dukljana o Vezirov most, tek tada su se sjetili kletve o izdaji „majčice Rusije“ i „živom mesu“ koje će otpadati od onih koji je izdaju, tek tada su u velikosrpskim pjesmicama primjetili Prizren i Rumiju u istom stihu.

Iako bih sada mogao da relativizujem kasno buđenje crnogorskih patriota onom da „nikad nije kasno“, bojim se da je posao Crkve Srbije u nas, već dobrano odrađen. Toliko da su naši manastiri i crkve, kvadratni kilometri zemljišta, dakle kompletno kulturno blago, voljom predstavnika naaroda, već prepisani u katastar susjedne države. Crkva pod komandom Aleksandra Vučića, toliko se u Crnoj Gori osilila da nema tog izvršnog rješenja o uklanjanju njenih nelegalno sagrađenih objekata koje crnogorska vlast smije da sprovede u djelo. Od vrha Rumije gdje je Risto Radović beskrupulozno, postavljanjem limenog objekta prekinuo tradiciju iznošenja Vladimirovog krsta na vrh planine, do Krstionice kod Tivta koju niko nije u stanju da ukloni. Dođe mi da tražim blagoslov Jovana Mićovića da sagradim jednu kuću na pjenu od mora, pobodem na nju kakav krst i rugam se inspekcijama koje dođu da me obiđu.

Izvidnica na Rumiji – simbol razdora i vojno-obavještajne moći svetosavske sekte

Priča o komunalcima koji su od Bara do Tivta odbijali nalog pretpostavljenih da uklone bespravno sagrađene objekte Crkve Srbije bojeći se Amfilohijeve kletve, prava je slika nesvijesti crnogorskog društva na početku 21. vijeka, gdje je klerikalizacija uzela toliko maha da se Evropa čini daljom nego što je ikada bila. Naravno, ako uz sve uzmemo u obzir da ni Evropa više nije to što je nekada bila.

Tek, u priči o tome da Crnogorci kasno primjećuju da aktivnosti svetosavske sekte nijesu samo izduvni ventil dozvoljen od nekadašnje vlasti kako se ne bi remetila idila o rastu ovdašnjeg „tigra na Balkanu“, već predan rad na zatupljivanju ionako neprosvijećenih i neznavenih, sada dolazimo i do otvorenih provokacija koje se dešavaju nasred Cetinja.

„Turisti“ iz koznakojih hercegovačkih vukojebina kojima je dolazak u Crnu Goru jedini dodir sa civilizacijom, obrnuli su svetosavsko kolce od Prezrena do Rumije, sve gurajući prst u oko stanovnicima grada heroja. Biće da protagonisti takvih pjesmica nijesu znali ni gdje su došli, ni ko ih je doveo, ali su svi zajedno ujedinjeni u mržnji prema imenu crnogorskom, horski zakukali da su napadnuti. Niko im nije rekao da je Cetinje u prošlosti, nezvane goste znalo ispratiti i drugačije nego što su par kamenčića bačenih u staklo autobusa, zvali se oni Bonapartinom, Muratovom ili Nemanjinom vojskom.

Iz prikrajka, smiješio se mitropolit helikopersko-desantni Joanikije, guru Svetosavske sekte, sa svojim do zuba naoružanim mafijašima koje čuva i njeguje u Cetinjskom manastiru u koji, zbog njegovog eksteritorijalnog statusa (kakve imaju i strane ambasade), crnogorska policija ne smije da uđe. Ili, možda smije!? Dritane?

Agenti provokatori u mantijama iskoristili đecu za podmuklu subverzivnu akciju

Ali, bilo je tako i 1992. godine kada su četničke horde iz Manastira pucale na Crnogorce, bilo je tako i 2007. kada je Veselin Veljović zabranio Crnogorcima da uđu u svoju kuću jer je Manastir bio „pun naoružanih ekstemista“, bilo je tako i na dan pancir ustoličenja Jovana Mićovića.

I pjesma „Onamo namo“ kralja Nikole koju je Narodna stranka ranih 90-tih uzela da svoju himnu, pominje Prizren u svijetlu hegemonističkih ambicija, pa to nikome nije smetalo da ta stranka godinama sa DPS-om tvori vlast na državnom nivou.

Saznanje da su se Crnogorci probudili tek kada su vlast preuzeli ljudi koji su marionete Beograda i sljedbenici svetosavske sekte, nije tako loša zbog činjenice – da su se probudili. Ali, taj san koji je trajao predugo i pomogao zakletim neprijateljima crnogorske emancipacije da nas vrate u srednjovjekovne mračne odaje, skupo će koštati Crnu Goru. Otrežnjenje je već toliko bolno, da se kolektivni jauk čuje nadaleko. Ali, kada su u pitanju identitetske stvari, niko neće željeti da nas čuje. Pogotovo ne međunarodni faktor i strane ambasade, jer njih to ne zanima. To ćemo morati sami.

Zašto smo robovi 90-tih?

Srpska pravoslavna crkva je asimilatorski mehanizam koji služi za posrbljavanje Crnogoraca i oduzimanje njihovog istorijskog pamćenja.

Ovu rečenicu čuo sam od jednog crnogorskog intelektualca početkom 90-tih. Nikada je nijesam zapisao, niti se previše trudio da je upamtim. Ona je ostala tu, urezana u mojoj svijesti. Da traje, mnogo duže i pogubnije nego što sam tada, u mladalačkim projekcijama očekivao.  SPC, ili, kako je Vaseljenska patrijaršija pravilno označava – Crkva Srbije ostala je takav mehanizam do danas, mnogo snažnije i mnogo beskrupuloznije nego do 1990. godine, do kada je predstavljala bezličnu organizaciju bez integriteta i autoriteta. Koja čak ni komunistima nije smetala. To je, znate, bilo ono vrijeme kada su popovi ljubili ruke drugu Titu. I kada vjernici – pravoslavci u Crnoj Gori nijesu klečali.

Isporuka desantno-helikopterskog vladike Mićovića i njegovog šefa Perića na Cetinje

Čudni smo mi, zatočenici 90-tih. Često nas i vlastita djeca, ili neko mlad sa tv ekrana, upozori da smo robovi toga vremena. No, kako zaboraviti da je baš tada sve počelo?

Te 1990. godine, dok sam jednog dana šetao sa društvom cetinjskim ulicama, čuo sam na ultra jakom razglasu onemoćao i slabašan glas koji je dopirao sa nekog skupa iz pravca Manastira. Rekli su mi da je to mitropolit Danilo Dajković, koji je već počeo da smeta prvacima novog, drugog (nakon 1918.)  identitetskog ataka na Crnu Goru. Kada je svoju dugu i ispraznu besjedu priveo kraju, razlegao se glas voditelja: „Bio je ovo naš vladika koji je već pomalo u carstvu duhova“. Maltene, kao da su u svom nestrpljenju da ustoliče novog, za velika djela predodređenog vladiku Amfilohija, htjeli da živog zakopaju dotadašnjeg. Natjerali su ga da se umirovi 1990. godine kako bi ustupio svoje mjesto Radoviću.

Bio sam na skijanju, na Lokvama kod Berana za Novu, 1991. godinu i krenuo do automobila da nešto uzmem, kada su se oko mene parkirali džipovi. Iz njih, poput scena iz mafijaških filmova, izašli sve sami đavoli u crnim mantijama i košuljama i krenuli da odmore pred nastavak puta ka Cetinju. Neko kraj mene je prošaputao da je stigao novi mitropolit Amfilohije.

Samo Bog zna kakve je tajne sa sobom donio dotadašnji episkop banatski sa sjedištem u Vršcu, koji je po specijalnom zadatku upućen u Crnu Goru. Ostao mi je dužan vladika moje, Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo tu priču o grijesima koji je Amfilohije ostavio u Vojvodini. Nikada nije uslišio moju molbu da mi ispriča istinu o Ristu Radoviću. Samo on zna zašto o tome do danas nije progovorio.

Nastupila su vremena zla i posrtanja Crne Gore. Predvodio ih je novi mitropolit promovišući klerikalizam i velikosrpski nacionalizam, reafirmišući četništvo, protiveći se evroatlanskim integracijama. Negiranje crnogorske nacije i države, uvrede na račun manjinskih naroda, afirmacija rata u susjedstvu, kletve, militarizacija Crkve…sve je to sa sobom donio Radović, uz blagonaklon odnos tadašnje vlasti u Crnoj Gori.

Risto Radović – Amfilohije: Saradnik DB-a i KOS-a sa specijalnim zadatkom posrbljavanja Crne Gore

Nastupila su vremena zla i sunovrata svih tradicionalnih vrijednosti crnogorskog društva, za koja smo samo u kratkom periodu oko crnogorskog referenduma, pomislili da su prošlost,

Ujedinjeni u mržnji prema svemu crnogorskom

Trideset godina kasnije, upravo za mandata vlasti koju je u političku orbitu lansirala Crkva Srbije na temeljima ozakonjenog otimanja crnogorskog kulturnog blaga i pomračene kolektivne svijesti oličene u srednjevjekovnim litijama, beogradska Patrijaršija žestoko se obračunala sa naslijeđem mitropolita Amfilohija.

Autonomija MCP u okviru SPC je minimizirana ukidanjem Episkopskog savjeta i skraćivanjem titule mitropolita crnogorskog koji više nije arhiepiskop, niti egzarh pećkog trona. Mitropolija crnogorsko – primorska svedena je na rang obične episkopije, a vjernici su na sve to ostali nijemi. Čak i na činjenicu da su degradirani ljudi bliski pokojnom Radoviću.

No, biće da svetosavskom puku nova organizaciona šema Crkve Srbije nije previše zasmetala, jer su efekti Amfilohijeve ere ostali trajna brana reafirmaciji crnogorskog nacionalnog identiteta. Zaklonjeni iza Zakona o slobodi vjeroispovijestii i našeg kulturno-istorijskog blaga kao plijena kojeg se dokopala beogradska Patrijaršija, te konsantnog rasta broja političkih Srba koji su podlegli asimilaciji kao rezultatu potiranja crnogorskog identiteta, Radovićevi sljedbenici osiono prizivaju popis stanovništva, nadajući se da će tako krunisati svoj treći identitetski pohod na Crnu Goru.

Kada zavlada zakon velikih brojeva, kada se dičiš time da je sedam miliona više nego 600 hiljada, kada te podstiče crkva mnogo veće države, a to podupre keš Aleksandra Vučića, onda radiš sve da ispuniš zadatak. Sjedbenici Crkve Srbije u Crnoj Gori, ojačali su do te mjere da postaje skoro nevažno jesu li na vlasti marionete Beograda, ili neko drugi. Djelujući kao zaseban organizam nezavistan od državne vlasti, oni se samostalno bave politikom, posrbljavaju, negiraju, pune budžet “srpskog sveta”, prijete, kunu… Zaduženja su precizno definisana. Zna se ko je gospodar, a ko sluga – i tu nema prostora za promjene. Učenje o Crnogorcima kao dijelu srpskog nacionalnog korpusa, postalo je dogma.

Na ruku im ide i ćutanje bivše vlasti, nečinjenje države, izostanak organizovanog otpora. Crnogorski pravoslavci čak su toliko neorganizovani u odupiranju brutalnoj asimilaciji susjedne države da je čak i Belveder, kao veličanstveni čin otpora zlu koje generiše svetosavska sekta, ostao tek događaj spontano okupljenih patriota koji su toga dana odbranili dostojanstvo Crne Gore. Da nije tako, pokušaj kriminalizacije Belvedera od strane dijela svetosavskog pravosuđa, rezultirao bi pronalaženjem barem jednog organizatora skupa. Ali, nije, jer organizatora nije ni bilo. Rješenje rebusa zvanog Belveder, na očaj svetosavskog pravosuđa, nalik je partizanskom filmu gdje je u imenu Valter koji je odbranio grad, skoncentrisana i čast i ponos i odbrana od zla.

Rekoh već da će ovu borbu Crnogorci morati izvojevati sami, baš kao što su to činili stoljećima unazad. Za vrijeme Osmanskog carstva, Crnogorska je crkva bila jedina slobodna na Balkanu. Crnogorski narod je sam i gradio i branio crkve, sam je birao crkvene poglavare.

Svetosavci bi sada, odredbama temeljnog ugovora koje se kriju od javnosti, da ozvaniče situaciju gdje je Crkva Srbije iznad Ustava i zakona, da organi države za svaku svoju aktivnost moraju pitati crkvene vlasti, da budu van pravnog poretka i rugaju mu se baš kao u tri posljednje decenije.

Onaj ko bi u ime Crne Gore potpisao takav ugovor, počinio bi čin veleizdaje. Baš da vidimo što će po tom pitanju učiniti Dritanova i DPS-ova manjinska vlada.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
1 Komentar
Prijava
Notifikacija
guest
1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najviše glasova
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Nikšić uz Cetin
Nikšić uz Cetin
30.04.2022. 11:33

Bravo, Nebojša.

Sponzor

Najčitanije