Connect with us

Region

LIJEČENJE RIJEČIMA: U razrušenoj Petrinji – Andrić, Krleža, Selimović…

Published

on

„Raznoliki su i mnogi bolovi koji zadešavaju ljude na ovoj zemlji, gdje se ljepšom dušom dublje jeca, ali kog je jedan sam’ od ovih istinskih velikih bolova zadesio, brat je moj i prijatelj.“

Ta rečenica Iva Andrića posljednjih nekoliko dana, sa jedne od zgrada razrušenih u decembarskom snažnom zemljotresu, gleda stanovnike Petrinje.

Znaju Petrinjci dobro o čemu Andrić priča – dobro su upoznali bol i jecalo se, ali je ta patnja mnoge i zbližila. Umiju nedaće to da učine.

„Vjerujem da književnost liječi od života i problema u životu. Književnost je zapravo život, a život je književnost“, kaže za BBC Martina Grbeša iz Petrinje, autorka akcije Pronađi smisao u gradu.

U potresu jačine 6,2 stepena Rihterove skale, koji je 29. decembra pogodio Petrinju i okolinu, poginulo je sedmoro ljudi, među kojima je i dvanaestogodišnja devojčica.

Mjesec dana kasnije Martina je ruševine u centru grada izlijepila književnim citatima.

„Bilo mi je važno da citati govore o ljudima, o svakodnevnici i o gradovima“, ističe Grbeša, inače profesorka hrvatskog jezika i književnosti.

„Jer grad nisu samo građevine, grad su ljudi“, dodaje.

Šta se desilo?

Grbeša u razgovoru za BBC kaže da joj ideja za akciju došla „vrlo stihijski i nepromišljeno“.

„Posle čitavih mjesec dana preživljavanja i snalaženja kako preživjeti, htjela sam da djelujem u smjeru onoga što jesam i što radim – a to je književnost“, navodi ona.

„Književnost je obilježila cio moj život, to je nešto što volim, živim i radim“.

Zato je izabrala, kako kaže, 25 „svevremenskih citata“ i njima ukrasila ruševine.

Najviše ima Krleže, ali i Andrića, Selimovića, pa i Tolkina, a Grbeša ističe da ih nije birala po nacionalnoj ili žanrovskoj pripadnosti.

„Ovi citati, kada ih preslikate u bilo koje vrijeme, savršeno mogu da opišu situaciju u kojoj se nalazimo i koju živimo. Naročito Krležini i Andrićevi“, ističe.

„Krležine riječi, na primer, savršeno važe za Petrinju, tako da ljudi koji žive ovdje tek sada shvataju koliko je on bio u pravu I koliko je zapravo bio dobar“.

Cilj akcije je kulturna revitalizacija Petrinje, kaže.

„Pitanje je samo koliko će ljudi dati književnosti priliku da ih ona nauči životu, jer ona to zaista može“, ističe 29-godišnja Grbeša.

„Ovaj grad se može revitalizovati na mnogo načina, ali ako svaki pojedinac stremi u svom smjeru, ka nečemu za šta živi i što voli, mogla bi čuda da se naprave“, dodaje.

Kako kaže, samo je važno da se ide naprijed, a ne unazad.

„Tako bismo u dogledno vrijeme u ovom porušenom gradu mogli da napravimo, dobijemo i ostvarimo nešto dobro“.

Međutim, čitavu akciju umalo da upropasti neprijatelj protiv kojeg nema spasa – kiša.

„Dvoumila sam se jer su papiri u pitanju, ali sam sebi rekla ‘kad sam ih odštampala polijepiću ih, pa šta ostane – ostane’.

„Išla sam nasumično centrom grada i lijepila – nije bitno koji je citat gdje, jer je čitav uži centar grada velika priča, samo svako to značenje treba da prepozna u sopstvenom kontekstu. U tome je stvar“, dodaje.

Zemljotres

To 29. decembra 2020. godine treslo se tlo širom Balkana.

Epicentar zemljotresa bio je u Strašniku, naselju u sastavu Petrinje, a veliku štetu pretrpjela su i sva okolna mesta.

Od sedam žrtava zemljotresa pet je iz obližnjeg naselja Majske Poljane.

Grbeša je u to doba godine na malom godišnjem odmoru jer djeca ne idu u školu tokom praznika.

„Taj dan je bio sasvim normalan, ležala sam na krevetu, listajući mejlove za školu i spremajući se za tuširanje. Odlagala sam to, odlagala i onda je udarilo“.

Odmah je, u čarapama i potkošulji, izletjela napolje, kaže.

„Imala sam samo četiri cigarete u džepu – to mi je zapravo bio najveći šok, prvo sam potražila cigarete i to nešto što ću zauvek pamtiti…

„Da nije bilo više tih vražijih cigareta, da sam samo u glupim čarapama i potkošulji izletjela napolje – a u dvorištu pored živi moj učenik kojem predajem.

„Eto o čemu sam razmišljala u tako grotesknoj situaciji – kako nemam grudnjak, da me učenik kojim slučajem ne vidi i da nemam cigareta“.

Grbeša zbog tog dana, kako kaže, više nikada neće odlagati tuširanje.

U posljednjih mjesec dana su, kaže, ona i njeni sugrađani doživjeli mnogo toga, ali nije potonula jer uvek stremi ka tome da treba gristi i grebati.

„Uvijek ću odmahnuti rukom, reći ‘dogodilo se to što se dogodilo, ajmo dalje’. Pa ne možemo sjediti nad tim i plakati…

„Danima smo bili na ulici, spavali smo u autima, ali nekako smo uspjeli sve okrenuti na dobre vibracije.

„Bili smo svi zajedno, družili smo se, sjedeli smo oko vatre i čekali da li možemo kući. Tako su ti dani prošli, osjetili smo to zajedništvo“, navodi.

Život posle zemljotresa

Život je u međuvremenu uradio ono što najbolje zna – nastavio se.

Međutim, centar Petrinje i dalje je zatvoren dok nadležni vrše dalja ispitivanja i popravke, zbog čega tamo ima manje ljudi nego ranije.

Ipak, to ne znači da je Petrinja grad duhova, kako se ponekad može čuti u medijima, ističe Martina.

„Neobično nam je to, jer je taj centar grada nekada – prije mesec dana – vrvio od automobila i ljudi, a sada toga nema.

„Onda novinari prođu kroz dio koji je zatvoren i kažu to je grad duhova, nema nikoga. Pa logično da niko ne želi da se zadržava tu kad prijeti opasnost od urušavanja zgrada, ali ljudi i dalje žive u okolnim ulicama“.

Petrinja, ističe, ne može da bude grad duhova kad u njoj „postoje ljudi koji se ujutru bude, peru zube, doručkuju, idu na posao, vraćaju se kući, spavaju i žive svoje živote“.

„To me jako boli kad neko tako kaže“, navodi.

Ipak, pribojava se da bi grad mogao da ostane samo građevina, a ljudi mogli da odu, ako se u skorije vrijeme nešto ne uradi.

„Toga se plašim, jer grad nisu građevine, grad su ljudi“.

U danima i nedjeljama posle zemljotresa, Petrinja, kao i čitava oblast Sisačko-moslavačke županije, dobila je veliku podršku i pomoć iz čitavog regiona.

Tu se ponovo vraćamo na istinski veliki bol, dušu koja jeca i to ko je kome brat i prijatelj, sa početka teksta.

Martina kaže da je u mjesec dana od zemljotresa prvi put doživjela da vidi crno-belu karakterizaciju ljudi.

„Postojale su dve krajnosti, nije bilo sredine. Ili beskrajno bezrezervno dobri ili bezrezervno gnusni ljudi. Mada je i sa njima dobro, jer barem znate na čemu ste.

„Dobri ljudi učinili su sve da pomognu, a onda smo i mi, kao primaoci te pomoći, sve to širili dalje“.

Ali takođe je videla kako neki ljudi „profitiraju od svega, kako pune skladišta i rade to što rade, a mogao ih je zemljotres zgromiti da nikada više ne izađu iz kuća“.

O knjigama

BBC: Šta su to knjige?

Martina: Knjige su život. To je to, nema dalje. Nema potrebe filozofirati, zvati teoretičare književnosti. Svako ko je ikada napisao neku knjigu u nju je unio cio svoj život, dio sebe, svoje osobe, svoga bića i postojanja. To je to, jednostavno je.

BBC: Omiljena knjiga?

Martina: Jao, nemojte me to pitati, to je kao da pitate mamu koje joj je najdraže dijete. Mislim nije isto, ali je veoma teško izabrati. Prvo što mi padne na pamet je Isušena kaljuža Janka Polića, njegov jedini roman.

BBC: Onda barem neka preporuka?

Martina: Iz posljednjih godinu dana istakla bih Kristijana Novaka – Črna mati zemlja i Ciganin ali najljepši. Nov, savremen autor, fantastično.

Šta dalje?

Martina se posle svega vratila pred školske klupe i đake, što je nešto čime je oduvijek želela da se bavi.

„U hrvatski jezik sam se zaljubila u petom razredu, zbog učiteljice, prekrasne žene, za koju se vidjelo da je sa uživanjem nama klincima, balavurdi, prenosila znanje.

„Treba joj skinuti kapu do poda“, ističe.

Zbog toga je pre pet godina završila upravo hrvatski jezik i književnost, a nedavno je ponovo diplomirala – ovog puta bibliotekarstvo.

„Interesuje me užasno mnogo stvari i ja bih sve odjednom, a ne može. Tako je drugi fakultet isplivao, a ja uvijek kažem da želim da učim dok sam živa, pa dokle ide“.

Na pitanje da li će biti još sličnih akcija, Martina kaže da ne zna.

„Kod mene to dođe stihijski – večeras mogu da se probudim u tri ujutru i da mi nešto padne na pamet. Tako funkcionišem“.

Jedna stvar je posebno muči.

„U posljednje vrijeme sam u tako groznoj frci i zbrci da barem dva-tri mjeseca nisam ništa pročitala – strahota i sramota.

„Da, čitam neke stručne stvari, jesu to knjige, ali ne možda ono što bih voljela“.

A kako vidi period koji je pred njom?

„Samo smatram da ne treba moralno i mentalno padati, treba gledati dalje, što zvuči vrlo jednostavno, ali zapravo je vrlo, vrlo teško.

„Sve što se događa oko nas, političke igre, sve to te demotiviše, pušta te da se daviš u kaljuzi i močvari – zato je važno naći kliku koji će vas goniti napred“.

BBC / Fotografije: Martina Grbeša

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije