ZORAN ILINČIĆ: Atlantida još postoji (XV)

Poglavlje VII

Ključni navodi iz Platonovih Dijaloga bitni za određivanje lokacije Atlantide

 „Najveća sreća za misaonog čovjeka jeste  da je ispitao ono što se može ispitati, a da se mirno pokloni pred onim,  što se ne može ispitati“ J. V. Gete

Smatram da su Platonovi Dijalozi vrlo vjerna slika Atlantide i događanja oko njenenog  postojanja i kasnije propasti.

Kada se izvrši studiozna analiza Platonovih zapisa, dođe se do zaključka da su tako precizni i isključivi, kao da ih je pisao neko ko je tu bio i prije i u toku katastrofe.

Analize Platonovih dijaloga koje sam ovdje napravio ostavljaju prostor za još studioznije objašnjenje niza opisanih pojava, ali to nijesam ovdje uradio da ne bih zbunio čitaoce koji nijesu specijalisti u oblasti prirodnih nauka, a i navedeni zaključci su više nego dovoljni da se nedvosmisleno definiše lokacija Atlantide i način života njenih stanovnika.

U vrijeme Platona, a i značajan period prije i poslije njega, preko Sinajske prevlake nije bilo plovne vodene veze između Mediterana i Crvenog mora.

U naprijed navedenoj činjenici krije se glavni razlog zašto niko od dosadašnjih istraživača nije na pravi način locirao Atlantidu.

Ovdje ću ponoviti neke već navedne ključne činjenice za izvođenje konačnog zaključka.

Potpuno je sigurno da je Crveno more nastalo u rasjedu, koji su usled međusobnog odmicanja, formirale Arabijska tektonska ploča i Afrička tektonska ploča.

Takođe, postoji i rasjed koji je iz istih tektonskih razloga formiran po pravcu sjever – jug, kojim prolazi rijeka Jordan i koji ide od planine Taurus u Turskoj, prolazi ispod Mrtvog mora do Akabe, i dalje sve do Sudana i Eritreje u Africi.

Na osnovu sadašnjih posmatranja i mjerenja, kada bi se nivo površine vode Mrtvog mora podigao na nivo Mediteranskog mora, površina Mrtvog mora bi bila oko deset puta veća nego što je sada.

To znači da bi i količina vode koja bi isparavala sa njegove površine bila oko deset puta veća nego danas.

To dalje znači, da je za održavanje takvog njegovog nivoa, trebalo i da dotok morske vode  moreuzom između Crvenog i Mrtvog mora bude oko deset puta veći nego što je sadašnji, a vjerovatno i tadašnji, dotok vode rijekom Jordan.

I u takvim okolnostima Mrtvo more bi bilo jedna ogromna prirodna solana, jer zbog relativno uskog moreuza uzmeđu njega i Crvenog mora i stalnog isparavanja vode iz njega, nije bilo mogućnosti da se voda iz njega ponovo vraća u okeansku vodu.

Postoje nedvosmisleni dokazi da je nekad površina Mrtvog mora bila na istom ili sličnom nivou kao i druga mora i okeani.

To u prvom redu potvrđuju naslage soli na priobalnim površinama Mrtvog mora od sadašnjeg  nivoa vode pa do nivoa koji bi zauzela voda kada bi se podigla do nivoa Mediteranskog mora, kao i pronađeni fosili morskih životinja na prostorima iznad sadašnjeg nivoa vode.

Sinajska prevlaka je jedan pješčani nasip, male nadmorske visine i, kao kod svih pustinjskih oblasti na Zemlji, vrlo nepostojanog oblika površine.

Tu se prije propasti Atlantide, po pravcu koji je približno produžetak središnje linije Crvenog mora, nalazilo Rogozno more,  koje je spajalo Crveno more i Mediteran.

Rogozno more je bilo malih dimenzija, više je ličilo na moreuz nego na more.

Za razmatranja u ovoj knjizi bitno je da je nekad bilo plovno.

Kada su se desili događaji koji su uništili Atlantidu, razorni erozioni cunami, koji je velikom brzinom iz zone Indijskog okeana, tada zvanog Atlantovo more, nosio ogromne količine pijeska i mulja, i koji je trajao vjerovatno duže od jednog dana i jedne noći, lako je zatrpao i taj moreuz pijeskom i muljem, tako da dalja plovidba kroz njega nije bila moguća.

I danas postoje tragovi tog vodenog prolaza u vidu slanih jezera i močvara, čije se postojanje na tom lokalitetu ne može drugačije objasniti.

Takođe, mnogi stari zapisi i arheološka istraživanja potvrđuju postojanje moreuza na tom lokalitetu.

A u nedostatku vidljivog vodenog prolaza preko Sinaja u blisko vremenu prije i poslije Platona, šta su drugo mogli raditi brojni istraživači, već da Atlantovo more i „Herkulove stubove“ traže na nekoj drugoj strani.

S obzirom da vodeni prolaz od Grčke prema Crnom moru nije odgovarao vodenom putu prema Atlantidi po mnogo čemu, ostalo je da je „jedini mogući“ vodeni pravac od Grčke ka Atlantidi bio onaj prema Atlantiku.

I to je bio početak velike zablude, iz koje su proizašle razne netačne teorije o lokaciji Atlantide, u koje se ne uklapa čak ni jedan od predhodno navedenih vrlo preciznih opisa događaja iz Platonovih Dijaloga, koji su vezani za Atlantidu.

Analiza pojedinih djelova Platonovih zapisa iz Timaja i Kritije

Stav 1.

 „ U Egiptu, u delti u koju se pri kraju račva tok Nila, postoji pokrajina koja se zove Saiska (*1).

Iz ovog dijela zapisa se izvodi jasan i jednostavan zaključak da je Atlantida bila negdje u blizini Egipta.

Informacije koje je dobio Platon prije pisanja Dijaloga „Timaj“ i „Kritija“, došle su od Solona, koji ih je dobio iz Egipta.

Egiparski sveštenik je i poslije niza vjekova bio dobro informisan o stanju u Atlantidi prije njene propasti, što je posledica poznavanja istorije od strane njegovih predhodnika.

Treba imati na umu kada se to dešavalo i to da su komunikacije u tom vremenu bile moguće samo direktnim kontaktom ljudi.

Prevozna sredstva su bila na vrlo niskom stepenu razvitka i nije se moglo brzo putovati na velika rastojanja.

Treba reći da je tek 20 vjekova nakon Platona, Kristifor Kolumbo krenuo na put prema Americi.

Stav 2.

Mnogobrojna su uništavanja stizala ljudski rod na najrazličitije načine i još će sustizati; vatrom i vodom ona najveća, a ona manja na bezbroj drugih načina (*2).

Nebeskim tijelima, koja se kreću oko Zemlje, svojstveno je skretanje sa utvrđene putanje, što na Zemlji izaziva mnoge požare ili pustošenja u velikim vremenskim razmacima (*3).

U ovom dijelu priče Sveštenik iz Saisa nagovještava periodičnost katastrofalnih pojava i vrlo jasno ukazuje šta je uništilo Atlantidu.

To je nebesko tijelo koje je skrenulo sa svoje putanje, udarilo u Zemlju i izazvalo katastrofu.

Stav 3.

Najstarije upravo ono što je ovdje sačuvano (*4).

Sve ono, pak, o čemu imamo vijesti da se bilo ovdje, bilo kod Vas, bilo na nekom drugom mjestu desilo, a što je lijepo ili veliko ili se po nečem drugom ističe, sve je zapisano ovdje, u hramovima, i sačuvano od najstarijih vremena (*5).

Znači, Sveštenik tvrdi da je najstarije ono što kod njih ima zapisano u hramovima.

On to kaže bez rezerve, očito imajući jak dokaz za to.

Zapisi se mogu provjeriti u hramovima koji su tu, vrlo blizu.

Stav 4.

Vi se, prije svega, sjećate samo jednog potopa na Zemlji, iako ih je ranije bilo mnogo (*6).

Ovo se poklapa sa podacima o mnogo potopa i na mnogo mjesta na Zemlji.

Stav 5.

A od vremena ustanovljavanja našeg grada proteklo je, prema svetim zapisima, osam hiljada godina (*7).

Opisaću ti ukratko zakone građana koji su živjeli prije devet hiljada godina (*8). Ostaje nejasno koliko je trajala godina: kao sadašnja godina, kao mjesec dana ili neki sličan period.

Ovaj stav na posredan i tajnovit način ukazuje na mogućnost da su grad Sais osnovali potomci Atlantiđana nakon katastrofe.

Sveštenik izbjegava da to kaže direktno, vjerovatno iz razloga što je Solon iz Atine, a Atina je u zadnjem ratu pobijedila Atlantidu, pa se plaši da Atina ne nastavi rat protiv Saisa.

Stav 6.

Zapisi govore o tome kako je Vaš grad jednom zaustavio silu koja je u obijesnom jurišu navalila na cijelu Evropu i Aziju zajedno, krenuvši spolja sa Atlantovog mora. To je more u ono vrijeme bilo plovno (*9).

Ovdje se počinje pojavljivati ključni dokazi za stvarnu lokaciju Atlantide.

Naime, Atlantiđani su krenuli u osvajanje Atine spolja, sa Atlantovog mora.

Sveštenik kaže: „ To je more u ono vrijeme bilo plovno“.

Kakav se vrlo jednostavan zaključak može izvesti iz ovoga?

Vrlo jasan, a to je, da u vrijeme Solona to more nije bilo plovno.

Blizu delte Nila, gdje se nalazio grad Sais, postojale su samo dvije mogućnosti za naziv spoljno, tj. Atlantovo more, i to su sada zvani Atlanski okean, koji je spoljno more za Mediteransko more i sada zvani Indijski okean, koji je spoljno more za Crveno more.

Kako je i sada prolaz prema Atlantiku prohodan, a nema dokaza, pa čak ni indicija da je nekad bio neprohodan, pa ni u vrijeme kada je Sveštenik pričao priču Solonu, ostaje varijanta da se Indijski okean nekad zvao Atlantovo more, i da je nekadašnji prolaz od Atine prema njemu zatvoren kao posledica neke katastrofe, tj. prestao je biti plovan.

Znači, nekad je postojala morska veza između Mediteranskog mora i Crvenog mora, pa dalje do Atlantovog mora.

Stav 7.

Ispred moreuza koji Vi sada nazivate Heraklovim stubovima, nalazilo se ostrvo veće od Libije i Azije zajedno, sa njega su oni koji su tada putovali mogli da pređu na ostala ostrva, a sa njih na cio kontinent sa suprotne strane koji je okruživao ovo pravo more.

Jer more koje se nalazi sa ove strane moreuza o kome je riječ, izgleda da je zaliv sa veoma tijesnim ulazom, dok je pravo more ono s druge strane, pa bi se zemlja koja ga okružuje mogla zaista nazvati kontinentom (*10).

Danas ne postoji jedinstveno mišljenje koja je prava lokacija moreuza koji su stari Grci nazivali Heraklovi stubovi i za kog Herakla je ona vezana.

Preovlađuje mišljenje da se pozicija „Heraklovih stubova“ mijenjala sa vremenom.

Italijanski novinar i istraživač Sergio Frau tvrdi, da su prije Eratostenova vremena, grčki pisci Heraklove stubove locirali na Siciliji, a tek ih je Eratosten u svojim pisanim djelima oko 250. godine prije Hrista, „premjestio“ na Gibraltar. A to je vrijeme nakon i Solona i Platona.

Takođe, činjenica je da na Gibraltaru ne postoje nikakvi „stubovi“, već samo krajnji djelovi evropskog i afričkog kopna, čiji završetci prerastaju u dvije stijene udaljene oko 8. km jedna od druge, između kojih je oduvijek vrlo plovan moreuz koji spaja Mediteran i Atlanski okean.

Takođe, ne znamo da li je bilo dva ili više „Heraklovih stubova“.

Očito, u nemogućnosti da se nađe prava lokacija za „Heraklove stubove“, pošlo se od nečega poznatog u tom vremenu,  po sistemu „daj šta daš“.

Da je u Platonovo vrijeme, na mjestu gdje je sada Suecki kanal, bio prohodan moreuz, sigurno bi se lokacija „Heraklovih stubova“ našla na teritoriji vezanoj za Crveno more.

Naime, poznato je da u Crvenom moru ima veliki broj stjenovitih ostrva u obliku stubova, od kojih je većina raspoređena u dvije grupe, pa sam siguran da su neki od tih stubova povezani sa sjećanjem na pojam „Heraklovi stubovi“ iz vremena prije nego su „locirani“ na Siciliji ili Gibraltaru.

Ovdje se postavlja pitanje, kao i na drugim mjestima Platonovih zapisa, u kojoj je mjeri sadašnji prevod orginalnog teksta vjerodostojan, i da li je izvorna varijanta teksta vremenom korigovana u cilju njenog podudaranja sa tada znanim geografskim pojmovima.

Stav 8.

Na tom ostrvu po imenu Atlantida, bilo je osnovano veliko i divno kraljevstvo, koje je vladalo cijelim ostrvom, mnogim drugim ostrvima i dijelom kontinenta (*11).

Svim svojim sinovima Posejdon nađene imena: najstarijem sinu i kralju Atlant, a po njemu, zato što je bio prvi kralj, dobiše ime i cijelo ostrvo i more zvano Atlantsko (*16).

Stav 9.

Nadmašivši sve hrabrošću i ratnom vještinom, kao predvodnik Helena i ostavši sam, jer su se svi drugi gradovi pritjerani nevoljom povukli, dospio je Vaš grad u krajnju opasnost, ali je, slomivši nalet neprijatelja, podigao svoj pobjednički znak i tako spriječio da budu porobljeni i oni koji do tada nijesu pali u ropstvo, a oslobodio sve ostale koji živimo s ove strane Heraklove biljege (*12).

Ovdje je prvo pitanje da li su Heraklovi stubovi isto što i Heraklova biljega?

Drugo, opis  borbe između Atinjana i Atlantiđana ukazuje na sledeće:

Atlantiđani nadiru,

Heleni ih pokušavaju zaustaviti, Heleni se povlače i Atinjani ostaju sami, Atinjani ipak pobjeđuju.

Kakav se zaključak po pitanju tehnološkog nivoa Atlantide iz ovog dijela teksta može izvući?

U svim dosadašnjim ratovima, a iste zakonitosti su vjerovatno vladale i u tom, kod istog tehnološkog nivoa opreme i uz druge slične uslove, pobjeđivao je brojniji protivnik.

U slučaju značajnije tehnološke dominacije, mogao je pobijediti i značajnije manje brojan protivnik.

Iz teksta Timaja se može zaključiti da Atinjani nijesu bili brojniji od Atlantiđana, jer su na kraju ostali sami da se bore.

To dalje znači da je pobijedio protivnik koji je bio na sličnom ili većem tehnološkom nivou od pobijeđenog.

Znači, Atinjani i Atlantiđani su bili na sličnom tehnološkom nivou, tako da otpadaju sve predpostavke o nekom superiornom tehnološkom nivou Atlantide u odnosu na ostale društvene zajednice iz tog vremena.

Stav 10.

Kasnije, usled strahovitih zemljotresa i potopa, u toku jednog dana i noći, utonu u zemlju sva vaša bojna sila, a tako i ostrvo Atlantida nestade u moru na sličan način (*13).

Stoga je more tamo besputno i neispitano jer neprohodan mulj sprečava ovdašnje moreplovce da isplove u more s one strane, te dalje ne idu (*14).“

Predhodni tekst treba vrlo pažljivo analizirati, jer on daje krucijalne informacije.

Sveštenik iz Saisa se obraća Solonu kada kaže: „u toku jednog dana i noći, utonu u zemlju sva vaša bojna sila“.

Znači, ta konstatacija se odnosila na Helene, a ne na Atlantiđane.

Sveštenik iz Saisa nastavlja: „a tako i ostrvo Atlantida nestade u moru na sličan način “.

Očito da trajanje perioda nestanka ostrva Atlantida nije precizno definisano, ali sigurno nije trajalo samo jedan dan i jednu noć, jer da je bilo tako, u Platonovom zapisu bi bilo drugačije napisano.

Takođe, neprohodan je postao i moreuz između Mediterana i Atlantovog mora u kom se nalazilo ostrvo Atlantida.

Jedino mjesto na kom se nekad mogao nalaziti taj moreuz je negdje u zoni sadašnje lokacije Sueckog kanala.

I dan danas na potezu od Port Saida i Sueca postoji više laguna sa slanom vodom i slanih jezera, pri čemu su neka isušena prokopavanjem Sueckog kanala.

Biblijsko pominjanje Rogoznog mora ili Mora sa trskom, kao produžetka Crvenog mora, izuzetno jako podrzava ovu hipotezu.

Znači, tu su bile močvare u kojima je rasla trska.

Močvare su nastale kao posledica nanošenja velike količine pijeska i mulja u taj moreuz, što je uradio cunami koji je nastao u Indijskom okeanu, tada Atlantovom moru.

Moreuz nije tada zatrpan cijelom dužinom, ali su pustinjski vjetrovi i drugi vidovi erozije i nanošenja materijala, postepeno završili taj posao od vremena propasti Atlantide pa do Solonovih i Platonovih dana.

Stav 11.

Posejdon opijen Klejtom, sjedini se s njom i brežuljak na kome je ona živela opkoli i dobro utvrdi. Postavio je naime, naizmenično jedne oko drugih manje i veće pojaseve od zemlje i vode, i to dva od zemlje i tri ispunjena morskom vodom (*15).

Smatram da su to ostrvo i pojasevi kopna oko njega najvjerovatnije nastali kao koncentrična grotla vulkana koji je u određenim vremenskim razmacima, različitim intezitetom izbacivao lavu, tako da je nastalo nekoliko koncentričnih grotla vulkana.

Kao dokaz prirodnom porijeklu tih pojaseva zemlje je i dio priče Sveštenika iz Saisa, kada kaže da su: Kamen, dijelom bijeli, dijelom crni, dijelom crveni, kopali su ispod obale središnjeg ostrva i ispod spoljne i unutrašnje obale kopnenih pojaseva (*19). 

Iskopavanjem su istovremeno izgradili dvostruka pristaništa, unutra izdubljena i obložena istim kamenom.

Nije logično da su pojaseve prvo nasipali a zatim iz njih vadili kamen, već su ovi pojasevi od zemlje i vode očito bili prirodnog porijekla, pa su kasnije dograđivani.

Stav 12.

Za Atlantidu se u Kritiji kaže:

Bilo je na njemu dovoljno hrane i za pitome i za divlje životinje.

Najzastupljeniji na Atlantidi bili su slonovi (*17).

Slonovi (lat. Elephantidae od elefantus) su porodica viših sisara. Svi su, bez izuzetaka, biljožderi i hrane se prije svega travama i lišćem, ali u slučaju nedostatka te hrane, jedu i granje, grmlje, koru i sličnu hranu.

Slonovi su najveći kopneni sisari koji danas žive na zemlji.

U Africi žive četiri odvojene populacije slonova: u savanama istočne i južne Afrike, u zapadnoj Africi na sjeveru Namiba (pustinja i istoimeni nacionalni park u Namibiji) i u tropskim kišnim šumama centralne Afrike.

Druge grupe surlaša, mamuti, mastodonti i Deinotherien su davno izumrli.

Afrički slon živi na afričkom kontinentu, pri čemu je sjeverna granica njegovih obitavališta jug Sudana.

Afrički šumski slon živi u kišnim šumama zapadne Afrike, među ostalim u Kamerunu, DR Kongu i Srednjoafričkoj Republici.

Područje gdje živi azijski slon širi se čitavim područjem jugoistočne Azije kao i Indijskog potkontinenta.

Danas na Madagaskaru i Sejšelima nema slonova, jer su nestali nakon propasti Atlantide, a kako se geografija tih prostora promijenila, nijesu više mogli doći iz Afrike.

Iz ovoga pregleda se vidi da slonovi žive u oblastima oko Indijskog okeana, gdje je klima tropska, tj. gdje imaju dovoljne količine biljne hrane.

Slonova, a ni njihovih fosilnih ostataka, nema nigdje na obalama Atlanskog okeana, sem u unutrašnjem dijelu Kameruna i Konga. Međutim, te dvije lokacije su isključene iz spiska potencijalnih lokacija na kojima se moguće nalazila Atlantida iz mnogo drugih razloga.

Stav 13.

Sve ove lijepe i čudesne plodove darivalo je tada u neograničenim količinama, ovo sveto ostrvo koje je ležalo pod suncem (*18).

Ovo je jedna od najvažnijih i najkorisnijih činjenica za određivanje lokacije Atlantide koju je u svojim Dijalozima naveo Platon.

Logična i vrlo kratka analiza konstatacije da je sveto ostrvo ležalo pod suncem, vrlo egzaktno locira Atlantidu u zonu ekvatorijalnog pojasa, jer samo se tamo tokom godine Sunce može nalaziti vertikalno iznad zemljinog tla.

Na svim drugim mjestima na Zemlji, koja se nalaze izvan ekvatorijalnog pojasa, Sunce uvijek obasjava površinu Zemlje pod nekim oštrim uglom.

Ostrvo Madagaskar, a i ostrva oko njega, leže u ekvatorijalnoj zoni.

Stav 14.

A zgrade su bile različite. Neke jednobojne, neke opet šarene, jer su ih gradili od raznobojnog kamenja; šarali su ih ne samo radi zabave, već da bi im time dali prirodni čar (*20).

Znači, Atlantida je bila ostrvo koje je obilovalo raznim vrstama kamena, što je i danas slučaj sa Madagaskarom.

Stav 15.

Isteklu vodu sprovodili su dijelom u Posejdonov gaj, gde je zahvaljujući plodnoj zemlji (*21), raslo svakojako drveće božanske visine i ljepote, dijelom, opet kroz kanale na mostovima u spoljne pojaseve.

Na Atlantidi je bilo „mnogo gusto naseljenih mjesta, zatim rijeka, jezera i livada, čija je hrana bila dovoljna svim vrstama pitomih i divljih životinja (*23);“

Znači, nekad je na Atlantidi zemlja bila plodna, što je podrazumijevalo normalne naslage humusa.

Međutim, kada se desila katastrofa, koju je pratio cunami i jake erozione kiše sa poplavama, spiranje i odnošenje humusa sa tla je kao posledicu imalo njegov nestanak sa stjenovitog tla.

Formiranje novih naslaga humusa je vrlo spor proces koji se mjeri hiljadama godina.

Interesantno je navesti da danas Madagaskar zovu i “Veliko crveno ostrvo”, zbog toga što obiluje crvenim lateritnim tlom sa vrlo tankim slojem humusa, nastalim u geološki najskorije vrijeme, znači, nakon katastrofe Atlantide.

Jer sav humus koji je na površini Atlantide postojao prije katastrofe, u toku razornih poplava nakon udara Asteroida, odnijela je voda u more.

Nedostatak humusa na površini zemljišta je imao za posledicu da su ljudi ponovo naselili Madagaskar tek prije oko 2000 godina.

Stav 16.

Ona ravnica oko ovog grada i sama okružena planinama, koje su se spuštale sve do mora, bila je glatka, simetrična površina, u cjelini duguljastog oblika, dužine 3000 stadija, širine od mora prema unutrašnjosti 2000 stadija (*22).

Kako je stadij bio 182 metra, to kad se ove dvije dužine pomnože i pretvore u kilometre, dobije se površina ravnice od oko 200 000 kvadratnih kilometara.

Analizirajući geografski opis Atlantide dat u „Kritiji“,  kao vrlo vjerovatan odnos možemo da uzmemo da je četvrtina do trećina ukupne tadašnje površine ostrva bila ta ravnica, pa tako dolazimo do iznosa od oko 600.000 do 800.000 kvadratnih kilometara ukupne tadašnje  površine ostrva Atlantide.

Treba reći da je katastrofična destrukcija, koja je zbrisala civilizaciju Atlantide sa lica zemlje, sigurno uticala na promjenu oblika i površinu prostora na kojima se nalazila Atlantida, ali da te promjene nijesu mogle biti baš tolike da se ne može sagledati frapantna sličnost sadašnjeg oblika i veličine ostrva Madagaskar i oblika i veličine Atlantide, koju je dao Platon.

Stav 17.

U opisu koji je dat u Kritiji navodi se: Ljetine su ubirali sa zemlje dva puta godišnje, budući da su zimi koristili padavine koje im je Zevs darovao, a ljeti kanalima sprovodili izvorsku vodu (*23).

Ovi navodi, u korelaciji sa konstatacijom da je Atlantida je bila „zemlja koja je ležala pod suncem“, jasno upućuju gdje treba tražiti moguću lokaciju Atlantide.

To je tamo gdje zimi ima puno padavina, a ljeti malo.

U tom pravcu izvršio sam prikupljanje podataka o količini padavina na lokacijama ili blizu lokacija koje sam ja smatrao mogućim, kao i na lokacijama koje su drugi pominjali kao moguće lokacije Atlantide.

Pri tom sam odmah kao moguće isključio one lokacije u hladnijim predjelima, tj. one lokacije koje su puno udaljene od ekvatora.

U sledećem pregledu se mogu vidjeti rezultati pretrage količine i vremena padavina na mogućim lokacijama za Atlantidu:

Afrika:

1. Angola, Luanda: Najveće padavine u aprilu, oko 120 mm vodenog taloga mjesečno, zimi sasvim malo;
2. Cameroon, Yaounde: Najveće padavine u oktobru, oko 280 mm vodenog taloga mjesečno, zimi oko 20 mm vodenog taloga mjesečno;
3. Mauritanija, Nouakchott: Najveće padavine u avgustu oko 100 mm vodenog taloga mjesečno, zimi bez padavina;
4. Tunis, Tunis: Najveće padavine zimi, oko 50 mm vodenog taloga mjesečno, ljeti beznačajno malo;
5. Egypt, Kairo: Bez padavina;
6. Somalia, Mogadishu: Ljeti max oko 80 mm vodenog taloga, zimi skoro ništa;
7. Mozambique, Maputo: Leti do 40 mm vodenog taloga mjesečno, zimi do 120 mm vodenog taloga mjesečno;
8. South Africa, Cape Town: Ljeti max do 90 mm vodenog taloga mjesečno, zimi beznačajno malo;
9. Madagascar, Antananarivo: Ljeti beznačajno malo, zimi do 300 mm vodenog taloga mjesečno;
10. Seychelles, Victoria: Ljeti oko 100 mm vodenog taloga mjesečno, zimi do 350 mm vodenog taloga mjesečno;

Evropa:

1. Gibraltar: Ljeti malo, zimi do 120 mm vodenog taloga mjesečno;
2. Monte Carlo: Cijele godine max do 100 mm vodenog taloga mjesečno;
3. Cyprus, Nikosia: Zimi do 60 mm vodenog taloga mjesečno, ljeti malo;

Sjeverna i Južna Amerika:

1. Barbados, Bridgetown: U jesen do 200 mm vodenog taloga mjesečno, u proljeće do 40 mm vodenog taloga mjesečno;
2. Trinidad, Port of Spain: Ljeti do 240 mm vodenog taloga mjesečno, zimi do 80 mm vodenog taloga mjesečno;
3. Uruguay, Montevideo: Cijele godine umjerno do 90 mm vodenog taloga mjesečno;
4. Venezuela, Caracas: Ljeti do 100 mm vodenog taloga mjesečno, zimi malo;
5. Dominican Republic, Santo Domingo: Ljeti do 160 mm vodenog taloga mjesečno, zimi do 40 mm vodenog taloga mjesečno;

Azija:

1. Sri Lanka, Colombo: Ljeti do 400 mm vodenog taloga mjesečno, zimi do150 mm vodenog taloga mjesečno;
2. Indija, Calcutta: Ljeti do 300 mm vodenog taloga mjesečno, zimi malo;

Vrlo jednostavnom analizom ovog pregleda zaključuje se da su Madagaskar i Sejšelska ostrva jedine dvije ostrvske ili priobalne lokacije u prostoru Indijskog i Atlanskog okeana, koje zadovoljavaju količinu i vrijeme padavina dat u „Kritiji“.

Stav 18.

Bik je na Atlantidi bio sveta životinja.

Takođe, bik je i sada sveta životinja u cijelom prostoru oko Indijskog okeana, što nije  slučaj i oko Atlantika.

Jedan karakterističan dio Dijaloga vezan je za opis žrtvovanja bika za vrijeme skupa kraljeva.

Ti kraljevi su taj ritual obavljali sami, a vidimo da je taj ritual bio primitivan i veoma fizički zahtjevan za one koji ga izvode.

Znači, ti kraljevi su morali imati potreban visok nivo fizičke spremnosti, a i znanja neophodna za posao jednog mesara ili njegovog pomoćnika, što baš i nije karakteristična osobina za kraljeve u visokocivilizovanim društvima.

Da li je to bio način da se u ta ratnička vremena testira spremnost kraljeva za obavljanje vojnih poslova ili nešto drugo, ostaje otvoreno pitanje.

Ovo i nije neki opredeljujući dokaz, ali u  skupu sa ostalim zaključcima, pojačava ukupan utisak o životu na Atlantidi i vrijedi ga navesti.

Kao najači dokaz da je sveukupni kulturni i naučni nivo Atlantide bio mnogo niži od nivoa današnje civilizacije, može se uzeti činjenica da njihova nauka nije bila na takvom nivou da predvidi udar asteroida i izvrši evakuaciju stanovništva.

Ako bi se slična opasna situacija pojavila u sadašnjem vremenu, to bi današnji astrofizičari rutinski predvidjeli.

Stav 19.

Za mene je posebno interesantan kraj Platonovih zapisa gdje se kaže: „Ali Zevs, bog nad bogovima, koji upravlja u saglasnostima sa zakonima, shvatio je, budući da je sposoban da opazi takve promjene, da je valjan narod zapao u jadno stanje, te je odlučio da kaznom opameti Atlantiđane i učini ih što umjerenijim (*24).“

Treba obratiti pažnju na to da je Zevs odlučio da ih kazni i učini umjerenijim, što znači da je tu „kaznu“ trebao neko i da preživi, da bi mogao postati umjereniji.

Znači, Zevs nije pobio sve Atlantiđane.

Na kraju čitanja predhodnog teksta treba postaviti jedno pitanje: Kakvo je društvo postalo Atlantida pri kraju svog postojanja?

Sigurno ne previše moralno, jer u moralnom društvu dominiraju običaji koji omogućavaju skladan razvitak i opstanak tog društva i pojedinaca u njemu, pa stoga, moralno društvo ne može nikad propasti.

Da li je sveštenik iz Saisa, koji je priču o Atlantidi pričao Solonu, možda bio jedan od potomaka Atlantiđana?

Da li je on lančano prenosio priče zapisane od svojih predaka koji su živjeli prije katastrofalnog razaranja, kao  i onih koji su preživjeli katastrofu?

Prema svim raspoloživim podacima, prvi naslednik i čuvar kulture Atlantide je bio Stari Egipat.

Posebno je interesantan suštinski istovjetan odnos naroda  prema Vladarima Atlantide i Faraonima Egipta.

U Starom Egiptu, kao i u Antlantidi prije toga, za Faraone Egipta, kao nekad za Kraljeve Atlantide, smatrano je imaju božansko porijeklo.

Gdje su sada potomci preživjelih Atlantiđana?

Da li je i neko od nas jedan od njih?

Poglavlje VIII

Zaključak

 „Postoji dovoljno svijetla za one  koji odluče samo da pogledaju, i dovoljno mraka za one sa suprotnim stavom“.

Paskal

Analizirajući dostupne mi dokumente i naučna saznanja iz više nauka, a u prvom redu Platonovo pisanje o Solonovoj priči, došao sam do dva krucijalna zaključka:

1. Platonova priča o Atlantidi je u suštini istinita;
2. Sadašnje ostrvo Madagaskar i ostrva oko njega, su jedina kopna na planeti Zemlji, koja su, na osnovu Platonovog opisa, mogući ostaci legendarnog ostrva

Dio tadašnjeg ostrva Atlantida, uključujući i grad Posejdonis, kao i nekih ostrva u njegovoj blizini, nestao je kada je u zoni tada zvanog Atlantovog mora, a sada Indijskog okeana, istočno od ostrva Atlantide, a sada Madagaskara, na prostoru gdje se danas nalaze ostrva Mauricijus i Reinion, udario veliki Asteroid ili više njegovih djelova, koji su probili čvrstu zemljinu koru, što je dovelo do izlivanja ogromnih količina vrele lave u vode okeana.

To je na cijeloj planeti Zemlji izazvalo seriju razornih zemljotresa, kao i pojavu velikog broja vulkana.

Jedna od posledica tog događaja je bila i pojava dugotrajnog cunamija, koji je krenuo od mjesta gdje je udario Asteroid ili djelovi Asteroida i svojom razornom erozionom snagom, zbrisao veliki dio priobalnog kopna Atlantide, kao i drugih ostrva u blizini, ali i na velikim udaljenostima. To je na velikom dijelu zemljine površine izazvalo katastrofalni potop i u velikoj mjeri uništilo do tada postojeći život.

Veliko je pitanje, a i dalje bez jednoznačnog odgovora, da li je taj potop, vremenski i prostorno, onaj potop koji opisuju Biblija ili drugi stari spisi.

Grad Posejdonis i Posejdonova palata su se nalazili na ostrvcetu male nadmorske visine, koje se nalazilo u priobalnom dijelu oko sredine tadašnje istočne obale Atlantide.

Udaljenost nekadašnje istočne obale Atlantide od lokacija na sadašnjoj istočnoj obali Madagaskara je bila oko 250 do 300 kilometara, i taj prostor je nekada zauzimala plodna ravnica.

Dugotrajni erozioni cunami je u potpunosti zbrisao sa lica zemlje i grad Posejdonis i Posejdonovu palatu, kao i veliki dio ravnice koja je postojala na istočnoj strani ostrva Atlantida.

Cunami je imao takvu silinu i dugotrajnost da je nosio mulj i pijesak tako daleko, da je nasuo i dva moreuza koji su spajali Crveno more sa Mediteranskim morem i Crveno more sa Mrtvim morem.

I sada su na dnu Indijskog okeana vidljive posledice tog cunamija u vidu pješčanih turbiditnih sprudova, koji se zrakasto šire od zone ostrva Mauricijus i Reinion.

To je najači dokaz da je iz zone tih ostrva nekad davno krenuo razorni cunami.

Arhipelag Maldivi je nastao od nasutog pijeska i mulja koje je na tu lokaciju donio taj cunami.

Udar Asteroida koji je uništio Atlantidu izazvao je i promjenu klime na cijeloj planeti Zemlji.

To je bio kraj poslednjeg ledenog doba.

Srednje temperature vode i vazduha su značajno porasle na cijeloj planeti, tako da je došlo do topljenja velikih količina leda, što je prema nekim pokazateljima, u istorijski vrlo kratkom vremenskom periodu, uslovilo porast nivoa vode u morima i okeanima.

Nakon toga bilo je moguće živjeti i u oblastima udaljenijim od ekvatora.

Međutim, desile su se i neke druge značajne pojave.

Kao normalna posljedica udara Asteroida pojavila se promjena ekvipritisnih površina planete Zemlje.

To je po cijeloj planeti izazvalo pomjeranja masa i lomove u površinskom sloju, što je na različitim mjestima uslovilo niz dugotrajnih vulkanskih erupcija, po pravilu havajskog tipa, koje su, pored lave, izbacivale i ogromne količine gasova u atmosferu.

Normalno, usled toga se povećala ukupna količina gasova u atmosferi, što je uslovilo i to da u jedinici zapremine na površini Zemlje poraste atmosferski pritisak, a kao posledica toga da poraste i temperatura, što je u potpunosti u skladu sa Jednačinom gasnog stanja i Gej-Lisak-Šarlovim zakonima, koji spadaju u bazne postulate termodinamike.

198

Poznato je da je proces promjena sastava atmosfere pratio atmosferu Zemlje kroz čitavu njenu istoriju.

Analizom sastava mjehurića atmosfere, koji su nađeni zarobljeni u ćilibaru starom oko milion godina, utvrđeno je da je tadašnja atmosfera imala oko 35 % kiseonika.

Nakon udara asteroida koji je uništio Atlantidu, kao posledica ogromnog broja vulkanskih erupcija i nestanka velikog dijela biljnog svijeta koji regeneriše atmosferu, procenat kiseonika u atmosferi je opao, vjerovatno za barem 8. do 12. procenata.

Sa padom procenta kiseonika, smanjio se i procenat ozona u njoj, što je uslovilo da do površine planete stiže jače zračenje iz svemira, što je izazvalo niz promjena na svim živim bićima na planeti Zemlji.

Kod čovjeka to je izazvalo velike promjene u njegovom izgledu, tj. ljudi su postali fizički manji, životni vijek im se višestruko skratio, za svoj opstanak su morali uzimati više hrane nego ranije, itd.

Porast procenta ugljendioksida i sličnih gasova u atmosferi je pojačao efekat staklene bašte, a time i po tom osnovu, povećanje temperature atmosfere na planeti.

Takođe, usled novog značajnog prerasporeda masa po površini Zemlje, nastalog kao posledica erozionog cunamija, došlo je do pomjeranja Zemljine ose rotacije, a samim tim i do pomjeranja položaja polova.      Kao posledica predhodnih događaja, kao i drugih sasvim prirodnih pojava, desilo se da su se neki djelovi površine Zemlje podigli, dok su se drugi spuštili.

Takođe, usled dejstva erozije i gravitacije došlo je do podizanja nivoa vode u okeanima, što dodatno otežava lociranje materijalnih ostataka civilizacije Atlantide.

Ako bi htjeli da tražimo bar neke sačuvane ostatke građevina ili gradova Atlantide, teško da bi se na istočnoj obali Madagaskara mogli naći neki tragovi njihovog postojanja, u prvom redu, veliki kameni blokovi.

Jedini vidljivi trag neke građevine iz vremena Atlantide sa istočne strane ostrva je ostatak kanala za navodnjavanje, koji je sada dugačak oko 600 kilometara, i proteže se uz sadašnju istočnu obalu Madagaskara.

Područje na kom bi se najvjerovatnije mogli naći neki tragovi građevina iz vremena Atlantide je zapadna strana Madagaskara, i to samostalne lokacije na većim nadmorskim visinama, jer tu nije mogao doći cunami, a voda od poplava nije bila prejaka.

Postoji niz indicija da je najveći broj Atlantiđana, koji su u vrijeme katastrofe bili van područja Atlantide i preživjeli njeno katastrofalno razaranje, nastavio da migrira mahom ka sjeveru Afrike, u prvom redu prema Egiptu, pa dalje.

Vrlo je teško reći gdje se danas nalaze njihovi potomci, jer dugotrajna genetska ukrštanja sa drugim narodima, dovela su do gubitka njihove osobenosti iz vremena kada je postojala Atlantida.

200

Pogovor

„Zemlja je najljepša Velika Lopta u Svemiru.“ Zoran M. Ilinčić

Tragičan kraj Atlantide i njenog okruženja je događaj koji ljudska civilizacija treba da ozbiljno shvati i prouči.

Jer, uz određeni sticaj okolnosti, takav ili sličan događaj se može ponovo desiti na nekom drugom mjestu na Zemlji.

Ta mogućnost je veliko upozorenje ljudskoj civilizaciji da treba da bude spremna i moćna da spriječi da neki drugi veliki Asteroid udari u Zemlju i izazove tragične posljedice.

(kraj)

 

Kratka bilješka o piscu

Zoran M. Ilinčić je rođen 1952. godine u Kolašinu u Crnoj Gori, gdje i danas živi.

Oženjen, supruga Mirela, sinovi Mijat i Milić i kćerka Andrea.

Završio je Mašinski fakultet u Podgorici.

Za svoj doprinos nauci i struci dobio je niz crnogorskih i internacionalnih nagrada i priznanja