ČEKAJUĆI PROMJENE U TUŽILAŠTVU: Milivoje Katnić, stanovnik besudne zemlje

Katnić je svojim dugovremenim (ne)postupanjem učinio da javnost njegovu odluku da u ”slučaju Belivuk” ne udari na kuma, zbog moguće krivice pri skidanju zabrane ulaska u Crnu Goru, doživi kao potpuno normalnu. Jer, znamo, kum nije dugme, pa čak i ako je kriv. Tužilaštvo, svakako, nije niti smije biti posljednja linija odbrane đukanovićevske Crne Gore. Sad, da li je posljednja linija odbrane mnogih ljudi iz vrha bivšeg režima, dalo bi se diskutovati.

Piše: Nebojša Redžić

Sve bučno izgovorene parole nove vlasti o beskopromisnoj borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, već skoro godinu se odbijaju o zid koji se zove Specijalno državno tužilaštvo. Skoro da čovjek pomisli kako im prepreka zvana Milivoje Katnić, zapravo, dobro dođe kao izgovor za nespremnost ili nesposobnost da se izbore protiv devijacija koje im je u naslijeđe ostavio bivši režim.

Jer, kako bi oni drugačije opravdali to što nije uslišena volja litijaške većine da se pohapse lideri ranije vlasti do činjenicom da u stolici Specijalnog i dalje sjedi čovjek kome ne mogu skinuti skalp?!

Čak ni najnoviji potres vezan za Tužilaštvo nije bio produkt neke akcije ovdašnjih bezbjednosnih službi, već „slučaj Belivuk“ koji je uvezen iz susjedstva, a samo djelimično ima dodir sa Crnom Gorom.

Već je poznato da Milivoje Katnić, kada nekoga neće i ne želi da goni – jednostavno formira predmet. Tako je bilo i u „slučaju Belivuk“ zbog enigme – ko je srpskom „kasapinu“ omogućio ulazak u Crnu Goru uprkos zabrani. Sve dok državni sekretar u MUP-u Rade Milošević nije podnio krivičnu prijavu Osnovnom tužilaštvu protiv službenice Uprave policije S. I. zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja.

Potom, iako je Specijalno tužilaštvo već formiralo predmet u tom slučaju, po nalogu osnovnog tužioca Vukasa Radonjićauhapšeni su policijski službenici Aleksandar Bošković i Saša Đurović.

No, tada je predmet ekspresno preuzelo, odnosno reaktiviralo Specijalno državno tužilaštvo, spojilo ga sa sa onim koji je formiran po prijavi poslanika Marka Milačićaprotiv Zorana Lazovića i naložilo da se dvojica dugogodišnjih policajaca puste na slobodu, jer nema osnova sumnje da su zloupotrijebili položaj.

Tada je i od Enisa Bakovića, koji se sumnjičio da je usmeno izdao naredbu o deaktiviranju zabrane za Belivuka, SDT uzelo izjavu u svojstvu građanina, što je iziritiralo predstavnike aktuelne vlasti, pa su, nezadovoljni odlukom tužilaštva, organizovali vanredni press.

“Pohvalio bih Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici koje je reagovalo. Specijalni državni tužilac imao je prijavu i ranije – ništa se nije desilo. Nakon krivične prijave državnog sekretara Ministarstva unutrašnjih poslova, ODT je djelovalo u pravcu ne da bi svalilo krivicu na nekog ko potencijalno nije kriv, nego da bi taj lanac prevazišao i to se desilo za dan. Sada je vrlo jasno ko je naredio skidanje zabrane” – naveo je Abazović.

Koordinator bezbjednosnih službi u Vladi Crne Gore Driran Abazović ovakvom reakcijom, otkrio je dvije stvari: da je nemoćan pred nečinjenjem Milivoja Katnića, ali i da je izvršio nedozvoljen, politički uticaj na Osnovno državno tužilaštvo da se aktivira u ovom slučaju. Bio je jasan i zbog čega: “da bi se taj lanac prevazišao”!

Demokrate kao kočnica za izbor TS

Ispada da je Katnić još jednom nadmudrio apostole i da je i ovoga puta ostala nedirnuta tvrđava kriminalno-kumovskih veza i korupcije.

Nesposobnost nove većine da formira novi Tužilački savjet i okonča dugo najavljivane promjene u tužilačkoj organizaciji, potvrdila se u produženom trajanju.

Zato je Abazović iskoristio i vanredni press da upozori dio parlamentarne većine koji, kako kaže, neće promjene u tužilaštvu da ,,sa tim stavom na posredan način štiti kriminalne organizacije od suočenja sa pravdom“.

– Možda je ovo optužba, možda će je neko doživjeti kao kritiku, ali sa ovakvom tužilačkom organizacijom ne možemo da riješimo najveće slučajeve u Crnoj Gori. To ne znači da nećemo pokazati agilnost kao izvršna vlast da građanima stvari postanu jasne – ocijenio je Abazović.

Time je još jednom reaktivirao dilemu zbog čega njegovi koalicioni partneri – Demokrate i dalje ne dozvoljavaju da se formitra Tužilački savjet, pod izgovorom da ne žele podržati partijski kadar. Ni bomastične najave Moma Koprivice, frontmena Demokrata da “Skupština neće ćutati zato što je neko nekad i negdje podmićen ili uplašen da ne postupa ili selektivno postupa”, nijesu otvorile put kao dogovoru.

Ispada da neke, suštinski nebitne stvari kojima pojedine političke strukture opravdavaju nespremnost da glasaju za izbor novog TS, bude sumnju da je korupcija recimo, učinila da se do dogovora ne može lako stići.

A ako neka od najavljivanih aktivnosti nove većine ima nepodijeljenu podršku, gotovo konsenzus u društvu, onda je to borba protiv kriminala i korupcije.

Tužilaštvo kao posljednja linija odbrane

Moguće da najvatreniji pobornici bivše vlasti, zbog načina na koji nastupa i ”vrcavog” stila, imaju simpatije prema SDT Milivoju Katniću. Ali, malo njih će založiti išta više od običnog prava na simpatiju u odbranu njegove profesionalnosti i nepristrasnog postupanja.

Štaviše, Tužilaštvo kojem je na čelu Milivoje Katnić, u godinama iza nas postalo je oličenje nepravde ili selektivne pravde, po mnogima – leglo korupcije i prepreka za borbu protiv organizovanog kriminala.

Ako biste njega pitali, Specijalni bi pompezno istakao kako je za svoga vakta podigao optužnicu i priredio nam suđenje vijeka u procesu koji se pogrešno označava kao “državni udar”. Pomenuo bi on tu i hapšenje “budvanske grupe” na čelu sa Svetozarom Marovićem, ali bi se zadržao na formalno-pravnom  opisu slučaja, izbjegavajući da odgovori ko se i s kim dogovorio da nam Marović lagano utekne i više se nikada ne vrati iz Beograda.

Katnić će elegantno da izbjegne i odgovor na pitanje zašto je, nakon što je formirao predmet protiv “mojkovačkog klana” na kome je radio nekoliko godina, naknadno odlučio da taj slučaj skloni u ladicu.

Neće vam reći ni gdje je zaturio predmet protiv Druge familije koji je formirala njegova prethodnica Ranka Čarapić, a on morao da smogne hrabrost koju Ranka nije imala da objasni međunarodnim činbenicima da to ipak nije udar na  “slobodu informisanja”, nego potencijalni kriminal velikih razmjera.

Uostalom, Katnić je svojim dugovremenim (ne)postupanjem učinio da javnost njegovu odluku da u “slučaju Belivuk” ne udari na kuma, zbog moguće krivice pri skidanju zabrane ulaska u Crnu Goru, doživi kao potpuno normalnu. Jer, znamo, kum nije dugme, pa čak i ako je kriv.

Tužilaštvo, svakako, nije niti smije biti posljednja linija odbrane đukanovićevske Crne Gore. Sad, da li je posljednja linija odbrane mnogih ljudi iz vrha bivšeg režima, dalo bi se diskutovati.

U svakom slučaju, tugovanka aktera nove vlasti zbog kočnice u lancu policija- tužilaštvo-sud djeluje veoma zasnovano. Činjenica da su za ono što se događa u vezi sa izborom TS uglavnom sami krivi, ipak im stoji kao omča o vratu.

Rekoh već: moguće da im takva prepreka i saznanje da na čelu Tužilaštva i dalje trpe Katnića nerijetko dobro dođe kao alibi da bi se opravdali za neuspjehe. Ipak, to nije razlog da ne pokušaju, jer “trule daske”, kako je to jednom objasnio Ranko Krivokapić, nijesu samo odlika pravosuđa.

Ono što se ne smije dogoditi kada se nova većina jednom ipak dogovori o Tužilačkom savjetu, jeste da izaberu novog “Katnića”. Jer, ako na čelu nekog novog  SDT-a bude osoba kojoj će politički, partijski, kumovski ili ravnogorski razlozi biti ispred prava i pravde, nećemo dobiti ništa do kontinuitet nečinjenja i nepravde. A toga je Crna Gora sita još mnogo prije, ali i poslije epiteta “besudne zemlje” koji joj je nadjenuo Milovan Đilas.

Izvor: Aktuelno.me