Đeljošajev „albanski model“ ugroženog srBstva

Piše: Balša Knežević

Taman kad se čini da je Crna Gora konačno počela da se oslobađa tereta višedecenijske frazeologije o „ugroženom srBstvu“, iza koje se kriju hegemonističke tendencije Beograda, čini se da je ova nacionalistička škola političkog populizma počela da se revitalizuje.

Ako izuzmemo restlove beogradskog političkog poltronizma okupljene oko Milana Kneževića, Metodija Ostojića i marginalaca poput Vladislava Dajkovića, populističke floskule o „ugroženom srBstvu“ više niko u Crnoj Gori ozbiljno ne shvata, niti pokušava da na njima politički profitira. 

Međutim, iako se sad o „ugroženom srBstvu“ ne govori ni približno kao do prije nekih pet godina, ova opasna škola nacionalističke subverzije živi kroz druge aktere aktuelne vlasti, koji ne pripadaju velikosrpskom političkom korpusu. Tačnije, ne pripadaju nacionalno velikosrpskom korpusu, ali metodološki i operativno, njihova taktika je ista kao ona koju su do prije nekoliko godina koristili svi profesionalni Srbi u Crnoj Gori pod komandom Beograda.

Trenutno najaktivniji protagonista propagande o nacionalnoj ugroženosti je ministar ekonomskog razvoja i lider Albanskog foruma Nik Đeljošaj. On primijenjuje demagoško-propagandne principe škole „ugroženog srBstva“, ali samo na albanskom nacionalističkom modelu.

Nik Đeljošaj koristi metodologiju škole “ugroženog srBstva” samo na albanskom modelu

Đeljošaj posljednjih dvadesetak dana bilduje sagu o albanskom nacioalizmu koristeći sve principe velikosrpskog propagandnog modela. 

Prvo je početkom avgusta uzburkao crnogorsku javnost izjavom da je „Ulcinj albanski grad“, iako se nalazi na crnogorskom primorju. Kada je naišao na kritiku, primijenio je taktiku odbrane kakvu su svojevremno koristili njegov kolega iz Vlade Andrija Mandić i njegovi saborci u profesionalnom srbovanju – predstavio je sebe i albanski narod kao žrtve, a kritičare optužio za spinovanje i zamjenu teza. 

Đeljošaj nije propustio da izmjene Zakona o Morskom dobru prebaci na nacionalni teren, poručujući da je to pitanje „manjinskih i ljudskih prava“, i da neće odustati od decentralizacije. Zasad nije pominjao stvaranje autonomije albanskih opština u Crnoj Gori, ali nikad se ne zna…

Ministar se nije zaustavio ni na tome, već se umiješao u izbor direktorice JU SMŠ “Bratstvo-jedinstvo” u Ulcinju, predstavljajući taj administrativni postupak maltene kao teški međunacionalni incident. Odluku o izboru Snežane Živanović za direktoricu pomenute škole nazvao je “ponižavanjem Ulcinja”, “institucionalnom provokacijom” i “albanofobijom”. Glavni problem je po Đeljošaju što Živanović navodno ne govori albanski jezik, iako se ta optužba ispostavila kao netačna.

Na osnovu ovih pojedinačnih slučajeva postaje jasno da je Đeljošaj potpuno savladao školu, odnosno metodologiju „srBske ugroženosti“ i sada je počeo da je primijenjuje na albanski model. Ovo i ne treba da čudi s obzirom da je Đeljošaj u vlasti sa prekaljenim vedetama profesionalnog srBstva, sa kojima ima izuzetnu saradnju. 

Uostalom krajem jula prošle godine održan je sastanak predsjednika srpskih stranaka u Crnoj Gori – Andrije Mandića (NSD), Milana Kneževića (Demokratska narodna partija) i Vladimira Jokovića (Socijalistička narodna partija) sa čelnikom AF-a Đeljošajem i potpredsjednikom Skupštine Nikolom Camajem (AF). 

Ne samo na osnovu Đeljošajevih, već i Camajevih izjava kao što je ona o relativizaciji ideje velike Albanije, postaje jasno da su ova dva predstavnika albanskog političkog korpusa aktivno počeli da primijenjuju model „nacionalne ugroženosti“, po velikosrpskoj matrici. Očigledni cilj je političko profitiranje i relativizacija očajnog rada izvršne vlasti.

Jer Nik Đeljošaj je ministar ekonomskog razvoja, a to je kategorija koja u Crnoj Gori pod Vladom Milojka Spajića ne postoji. Ne samo da ne postoji, već je ekonomski razvoj zaglavljen u blatu nesposobnosti, nepotizma, preglomazne izvršne vlasti, partijskog zapošljavanja, populizma, laži… Stoga nije ni čudo što Đeljošaj i ekipa upotrebljavaju model koji su njihove velikosrpske kolege odavno patentirale.

Možda ne bi bilo začuđujuće da je novopečeni evropejac Andrija Mandić prošle godine i sazvao sastanak sa Đeljošajem da bi mu prenio nekoliko savjeta o populističkoj priči i nacionalnoj ugroženosti, koje treba koristiti da bi se skrenula pažnja sa nekompetencije, neznanja i nedostatka konkretnih rezultata. Ako je Rajo prenosio savjete, na osnovu onoga što gledamo posljednjih dana, jasno je da je Đeljošaj pažljivo zapisivao teze.