Okupacija Crne Gore u nekoliko slika

Piše: Milutin L. Cerović

Šta kaže lažovska srpska Wikipedija kada je priupitamo o podgoričkoj supštini?

“Podgorička skupština (zvanično Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori) održana je od 24. do 29. novembra 1918. godine u Podgorici. Donela je odluku o zbačenju kralja Nikole I Petrovića Njegošа i bezuslovnom ujedinjenju Crne Gore sa Kraljeвином Srbijom, čime je uneta u sastav buduće Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca”.

Da mi sada pokušamo da utvrdimo nekoliko bitnih činjenica. 

Koliko je bilo Srba u Crnoj Gori 1918. godine?

Baš to pitanje u naslovu sam postavio AI-ju, da ne ispadne da sam pristrasan.

Ona mi kaže: „Pojma nemam, a neću da te lažem i izmišljam cifre.“

I dodaje: „Nigdje se taj podatak ne može naći.“

Eto, i mašina je shvatila da bolje da se ne blamira i ne laže, kao velikosrpski mitomani.

Jasno je ko dan – te 1918. godine u Crnoj Gori nije postojao nijedan jedini Srbin.

Ni od korova.

A sad pitanje od milion dolara glasi:

Ko je uopšte izveo taj politički prevrat i donio odluke podgoričke skupštine?

Iznijeli su ga oni koji su kupljenom Savi Fatiću iz Rijeke Crnojevića rekli:

„Kaži narodu/Crnogorcima da više nijesu Crnogorci, nego neki neidentifikovani Srbi.“

To je bila glavna odluka čistog anticrnogorskog političkog puča poznatog kao podgorička skupština.

Pošto Srba rekosmo nije bilo ni za lijek, morali su aklamacijom da ukinu Crnogorce kao narod i da im državu utope u neku hibridnu tvorevinu zvanu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

Ni to im nije bilo dosta. Velikosrpski varvari su 1920. ukinuli i crnogorsku autokefalnu crkvu i utjerali je u tuđu srpsku.

Kako vidimo: prvo državu, pa crkvu, pa naciju.

A onda su tuđu srpsku crkvu proglasili državnom — iako tada niko u Crnoj Gori nije bio Srbin po papirima, nego samo po izjavama i željama.

Mnogi su to postali pod bajonetima i puškama koje su stigle iz Beograda poslije i prije održavanja hajdučke podgoričke skupštine.

Kad su shvatili da Srba i poslije nekoliko decenija nema dovoljno u Crnoj Gori, prešli su na opciju B:

Asimilovaćemo ih. Pokrstićemo ih. Reći ćemo im: „Svi ste pravoslavci — a to znači svi ste Srbi, je l’ te?“

I tako je i bilo.

Za taj prljavi posao kasnije, tačnije početkom 90-ih, doveden je izvjesni Amfilohije Radović, poznatiji kao Risto Sotona.

Risto je bukvalno zamađijao i pokrstio gotovo pola Crne Gore.

Niko tada nije Crnogorcima rekao: „Ljudi, ovo je klasična okupaciona postaja, nema veze ni sa vama ni sa Crnom Gorom.“

I eto rezultata: od nule je Risto nakamarao lažnih Srba do nevjerovatnih 32 odsto.

To je uostalom bio, jeste i biće primarni zadatak organizacije poznate pod akronimom SPC. Jer nijedna vjerska zajednica u Crnoj Gori nije silom i bajonetima ubačena usred zemlje kao što je to urađeno sa srpskom crkvom prije 104. godina.

Sve što smo gore opisali, u Crnoj Gori se ponavlja u poslednjoj deceniji. A znamo i zašto.

Zato što se sve grozno što se događa Crnoj Gori i Crnogorcima u posljenjih više od stoljeće i po, nerado iznosi u javnost. Kao da se intelektualci, političari i ukupna javnost nadaju da će se sve zaboraviti i da se ništa neće ponoviti ako se o tome ćuti. 

Ne govori se po crnogorskim domovima, sve nadajući se da će to zlo većjednom proći.

Vidimo da neće, nego se čak ponavlja, jer ga nismo javno osudili ni tada ni sada.