Zarobljenici srednjeg vijeka

Piše: Tijana Lopičić

Ponekad izgleda kao da je određena grupa ljudi ostala zarobljena u srednjem vijeku, u vremenu kada su manipulacije kojima su izloženi i danas podjednako djelotvorne. Kao da ne žive u XXI vijeku, vremenu u kojem bi kritičko promišljanje trebalo da bude jedna od primarnih odlika svakog zrelog čovjeka.

Upravo svjedočenje takvim dešavanjima neminovno budi asocijaciju na zarobljenike srednjeg vijeka. Ne na one okovane lancima i zatvorene iza zidina, već na ljude zarobljene u obrascima mišljenja, strahovima i uvjerenjima koje im nameću autoriteti kojima slijepo vjeruju.

Svjesni uspješno sprovedenog nenaučnog revizionizma četničkog pokreta u Srbiji, vođenog po direktivama srpskih političkih nalogodavaca, mitropolit Metodije Crkve Srbije isti narativ sada nastoji da učvrsti i u Crnoj Gori. To je jasno došlo do izražaja i na parastosu posvećenom kvislinškom četničkom pokretu.

Ćaci-mitropolit Metodije i spomenik Pavlu Đurišiću koji je osvještao prošle godine

“Došli smo ovdje da se opomenemo onih koji su na ovom mjestu ginuli i borili se za slobodu u Drugom svjetskom ratu, koji su ovdje komandu i štab imali. Oni su istovjetni, zapamtite, sa onim junacima koje smo skoro proslavljali na Vučjem dolu, na Fundini i na svim ostalim bojištima. I jedni i drugi su se borili protiv okupatora. Turci na Vučjem Dolu i Fundini nijesu pobijedili, ali jesu u Drugom svjetskom ratu, samo pod drugim imenom”, istakao je Metodije na parastosu četnicima koji je opet održao u Gornjem Zaostru prije nedjelju dana.

Za svakog prosječnog građanina sa elementarnim istorijskim znanjem, koji umije da napravi jasnu distinkciju između istorijskih činjenica i, u ovom slučaju, velikosrpske propagande, trebalo bi da bude potpuno jasno da je nemoguće izjednačavati regularnu Jugoslovensku vojsku, odnosno partizanski pokret, sa kvislinškim četničkim pokretom. Riječ je o pokretu čiji su pripadnici počinili brojne zločine nad sopstvenim stanovništvom i sarađivali sa italijanskim i njemačkim fašističkim okupatorima.

Svjesni tih činjenica, neminovno se nameće pitanje: zašto Crkva Srbije danas ima potrebu da rehabilituje i promoviše narativ o pokretu čija je istorijska uloga toliko kompromitovana? Odgovor, nažalost, nije teško pronaći. Ideologija četničkog pokreta u značajnoj je mjeri kompatibilna sa savremenim projektom „srpskog sveta“, jer i jedna i druga ideologija počivaju na konceptu Velike Srbije.

Rehabilitacija četničkog pokreta – ideja na kojoj počiva koncept “srpskog sveta”

Tako se i u XXI vijeku ponovo propagira ideologija odgovorna za genocid i poznata po brutalnoj i nadasve antiljudskoj taktici ratovanja „spaljene zemlje“. 

“Zahvalni smo za sve što su ti veliki junaci i vojvode učinili za svoj narod, boreći se za krst časni i slobodu zlatnu. Ne za bilo koji krst, nego za Hristov, i ne za bilo koju slobodu, nego za onu koja je neuprljana grijehom, čista i blagoslovena. Borili su se kako bi imali istinsku i pravu državu sa Božjim blagoslovom”, nastavio je Metodije da glorifikuje monstuozne ubice sopstvenog naroda.

Time je uveden još jedan element koji se bazira na povezivanju političkog i ideološkog narativa sa Božjim imenom. Već je poznato kako funkcionišu pozivi na „Hrista“ i „Hristove vojnike“, kao i kakvu ulogu u tome imaju pojedina ekstremistička pravoslavna bratstva kojima rukovodi Crkva Srbije, kao što su Tvrdoš i Stupovi. Tako i ne čudi što su, po svemu sudeći, takozvana bezbjednosno interesantna lica (BIL) na prvoj liniji odbrane Crkve Srbije.

Crkva Srbije se dovodi u vezu i sa prepiskama u SKY ECC aplikaciji, đe je organizovana kriminalna grupa nabavljala stotinu kalašnjikova za potrebe Crkve. Kasnije smo imali priliku da gledamo naoružane civile kako s tim istim puškama borave u Cetinjskom manastiru.

Naime, zloupotrebom vjere na ovom nivou i samog Božjeg imena, stvaraju se mehanizmi za kontrolu duhovno i kritički nedovoljno razvijenih pojedinaca, kojima se političke i ideološko-genocidne poruke predstavljaju kao vjerske istine.Zloupotrebom vjere i samog Božjeg imena, stvaraju se mehanizmi za kontrolu duhovno i kritički nedovoljno razvijenih pojedinaca

Pariški sud je 1995. godine proglasio Crkvu Srbije odgovornom za direktno učešće u genocidu, kao i za zločine genocida i etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini, čime je potvrđena i vjerodostojnost izvještaja francuskih medija koji su o tome ranije pisali.

Ako smo svjesni svega toga, onda se neminovno moramo zapitati: da li su vjernici Crkve Srbije svjesni kakvim ih se ratnohuškačkim i ideološkim narativima danas izlaže i prema kakvim ih vrijednostima takva politika usmjerava? Jer kada se pod plaštom vjere rehabilituju ideologije odgovorne za najteže zločine, istorijski nenaučni revizionizam predstavlja kao istina, a politički projekti kao duhovne vrijednosti, posljedice više nisu samo pitanje prošlosti. One postaju krucijalno pitanje budućnosti.