Đavo zna šta radi

piše: Željko Vukmirović

„Sujeta je moj omiljeni grijeh.“

To je od Al Paćina. Iz filma Đavolji advokat. Uostalom, malo je vjerovatno da neko pamti da su scenario za taj film napisali Džonatan Lemkin i Toni Gliroj. I da se temelji na romanu Endrju Neidermana. Zato svi pamte Al Paćina. I posljednje riječi tog momka iz Istočnog Harlema koje izgovara u završnom kadru. Sujeta je moj omiljeni grijeh. O tome, da upravo te riječi definišu svašta nešto po životu i svijetu, pa i dešavanja u političkom životu jedne male balkanske zemlje, mogli bi da pričamo. Đavo zna šta radi. 

A svi mi u Crnoj Gori samo već dugo imamo predsjednika koji se zove Jakov Milatović. Iako kalendarski od maja 2023. godine do sada i nema nešto puno vremena, ispalo je da je to bilo sasvim dovoljno da se ostvare razne štete. I materijalne i političke i duhovne. I kakve ‘oćeš. 

O pretjeranoj ponizosti i sposobnostima ulagivanja trenutnog crnogorskog predsjednika Jakova Milatovića saznali smo sve još onog časa kada je sa tim zvanjem prvi put prešao granice domovine i završio u društvu srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Već tada je bilo nejasno ko je povodom tog susreta stvarni predsjednik Crne Gore i da li Crna Gora sa tom predstavom i tim akterima uopšte može nekom da slovi kao domovina. Navodno, razmjena riječi tom prilikom je bila spontana. Činjenično, sve je ispalo zastiđujuće. Štete su se ređale. I materijalne i političke i duhovne. I kakve ‘oćeš. 

Trenutni crnogorski predsjednik Jakov Milatović vjerovatno nikada nije zaboravio da je postao, najprije ministar, a onda i predsjednik države zahvaljujući projektu „srpski svet“. Malo srpska crkva, malo srpski predsjednik, malo primamljivi ulozi i – šteta je skockana. 

Pretpostavka je da sve to može da bude veoma frustrirajuće. Znate već, vjerovatno ste čuli, ima takvih karijera, ti se ništa ne pitaš, niko te i ne shvata za ozbiljno, raspolažeš nekim ugodnim privilegijama, možeš i da čupneš nešto u ime ličnog interesa, voziš se na tuđ račun i sve što moraš je da samo preživiš taj užasni nedostatak bilo kakvog uvažavanja. 

Đavo zna šta radi. A sujeta je i dalje njegov omiljeni grijeh. 

Kao da Milatoviću nije bilo dosta petljanja sa promocijom srpskog jezika, pa uvažavanjem bivšeg obaveštajca koji je postao ambasador Srbije u Crnoj Gori i koji svako malo svojim komentarima ili činjenjem negira državu u kojoj je gost. Kao da mu nije bilo dosta onog prosipanja sa prigovorom Hrvatskoj o njihovom izboru persona non grata, kao da mu je bilo malo otkazanih sastanaka u njegovom kabinetu na koja niko nije htio da dođe. Kao da mu je bilo malo kritika koje ukazuju na činjenicu da baš i nije upućen u posao za koji je zadužen, kao da uopšte ne kapira da nikog ne zanimaju njegovi obračuni sa dojučerašnjim političkim saborcima. A ni to što on misli o Botunu ili Grenlandu. Ili o iznajmljenom poslovnom prostoru Kentacky Fried Chicken. 

Proteklih dana je riješio da spočitava lekcije o hapšenju Vesne Bratić. Pa, još i da naloži Ministarstvu pravde da hitno dostavi predlog o pomilovanju. A onda i da preuzme zasluge za ukidanje pritvora. Iako, sa tim nema blage veze. U prilog još jednoj farsi. 

Činjenično, obračun sa omalovažavanjem se oduvijek vodio iskazanim znanjem i stečenim kredibilitetom. Sujeta se tu nigdje ne spominje. A ni već pričinjene štete. Ni one materijalne ni političke ni duhovne. I kakve ‘oćeš. 

Nego, biće da stvarno đavo zna šta radi.