POČETNA EUFORIJA I SUDAR SA REALNOŠĆU: Suočavanje Srbije sa sobom ili ćemo opet po starom

Piše: Balša Knežević

Sada već bivši srpski autokrata Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka (SNS) doživjeli su juče poprilično težak izborni poraz od Studentske liste. Iako se uveliko spekulisalo da odlazeći režim neće priznati poraz i na ulice izvesti tenkove, policiju i vojsku u nadi da će na silu zadržati vlast, ništa od toga se nije desilo. 

Nekih sat i po nakon zatvaranja biračkih mjesta, Vučić je izašao za govornicu u izbornom štabu svoje liste i priznao poraz. Kraj priče. Nema ni policije, ni vojske, ali ni tenkova koji su se 2020. godine i u Crnoj Gori priviđali pojedinim zapadnim abmasadorkama. 

U jednom trenutku dok se Vučić obraćao medijima, izgledalo je kao da mu je laknulo što neće ostati na vlasti. Jer palom srpskom autokrati možda je i milo što će neko drugi u narednih nekoliko godina, morati da se nosi sa društveno-političkom katastrofom koju je ostavio za sobom.

Nakon što je Studentska lista, mnogo lakše nego što se očekivalo, dobila priznanje o izbornoj pobjedi, euforija je mogla da počne. Slavilo se na ulicama širom Srbije, ali ni u Crnoj Gori nije izostala slavljenička atmosfera. Studenti su iz Crne Gore ekspresno dobili čestitke od državnog vrha, ali i od opozicije.

Aleksandar Vučić – brzo priznao poraz

Slavljeničko raspoloženje zbog pada autokratskog režima, ogrezlog u korupciji i hegemonističkim velikosrpskim tendencijama, nije zaobišlo ni Crnogorce, koji u velikom broju smatraju da smo na dobrom putu da relaksiramo odnose sa Srbijiom.

Suočavanje sa realnošću

Politički pad Vučića i njegovog režima i nije neko iznenađenje, jer je srljanje na unutrašnjem i pogotovo spoljnopolitičkom planu postalo suviše ozbiljno da bi SNS mogao da očekuje izbornu pobjedu. 

Portal Aktuelno u desetinama, ako ne i stotinama tekstova, kritikovao je Vučića i njegov hegemonističko-kriminalni režim, koji je kada je u pitanju Crna Gora, imao jasnu politiku koja se zasnivala na tvrdokornoj velikosrpskoj matrici o „izmišljenoj crnogorskoj naciji“, „srBskoj Sparti“ i svemu što uz to ide. 

Naša medijska kuća bila je i na meti Vučićevih tabloida, a optuživali su nas i za „dehumanizaciju“ palog autokrate kada je dolazio na Samit Evropska unija – Zapadni Balkan, 5. juna u Tivtu. Zato bi mi valjda trebalo da budemo najsrećniji što je Vučić izgubio na izborima i možda ponovo podsjetimo na desetine kritičkih tekstova koje smo o njemu pisali. Ali, stvari u realnosti ne moraju da se odvijaju baš na taj način.

“Dehumanizacija” Vučića

Iskustvo iz proteklih nekoliko decenija uči nas da nakon političkih promjena u Srbiji ne treba padati u euforiju i apriori se nadati da će stvari krenuti nabolje. Zaista bi bilo divno kada bi nakon Vučićevog pada mogli da kažemo da će Srbija konačno početi da se bavi sobom, da će prestati konstantno da se miješa u unutrašnja pitanja zemalja regiona, posebno Crne Gore. Najveća sreća za region bila bi kad bi neka nova srpska vlast napravila otklon od maligne politike Kremlja i okrenula se Evropi i zapadu gdje geografski i kulturološki pripada. 

Da bi promjene u Srbiji bile suštinske, a ne samo konfekcijske, nova vlast trebalo bi da prizna realnost da je Kosovo nezavisna država, da je Ratko Mladić presuđeni ratni zločinac, da je u Srebrenici bio genocid, da Crna Gora nije „srBska Sparta“, već suverena država… Trebalo bi da se oslobode još mnogih zabluda.

Ali u realnosti u kojoj živimo, svako ko posjeduje i površno znanje o političkim prilikama u Srbiji, zna da ovo nije tek tako moguće postići.

Zašto je pao Vučić?

Osnovna poruka koju smo mogli čuti od studenata, koji u posljednje dvije godine protestuju protiv sada već bivšeg režima, jeste da je Vučić oko sebe okupio kriminalce, nepismene tajkune i korumpirane državne funkcionere, koji su postali milioneri i milijaderi preko noći, usput uništavajući Srbiju. 

Protest studenata u pojedinim momentima neodoljivo je podsjećao na litije u Crnoj Gori 2020. godine

Nema sumnje da je veliki broj od onih oko 2.200.000 građana Srbije glasalo protiv Vučićevog autokratskog režima baš iz tih razloga. 

Ali niko ne može da ospori da je značajan dio naroda protiv Vučića glasao zato što je bivši srpski autokrata „izdao Kosovo“ preko raznih sporazuma sa zapadom, izdao Rusiju indirektno snabdijevajući Ukrajinu municijom i oružjem. Taj dio birača nije mu zamjerao što je njegov prijatelj Milan Radoičić pokušao teroristički napad u Banjskoj, već što u njemu nije uspio.

Ono što mu je možda najteže oprostiti jeste što je zbog spoljnopolitičkog taktiziranja, ali i nužde, namjeravao da se okrene zapadu, što je veliki dio birača doživio kao izdaju. 

Uostalom, studentski protesti su u dosta slučajeva ličili na političke litije koje su se održavale u Crnoj Gori prije šest godina, a koje su imale direktnu podršku Vučićevog režima i njegovih operativnih ispostava u Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC). Na studentskim protestima redovno su se mogli vidjeti krstovi, ikone i kadionice, uz zastave sa natpisom „Kosovo je srce Srbije“, dok su zastave EU i kad bi se pojavile, brzo uklanjane, ili su oni koji su ih nosili marginalizovani. 

Čemu slavlje u Crnoj Gori 

Možda i najsimptomatičnija okolnost u čitavom ovom srpskom izbornom pozorištu, jeste oduševljenje koje je značajan dio Crnogoraca izrazio nakon poraza Vučića. Pitanje koje se logično nameće jeste – kako poslije svega čemu smo svjedočili u posljednjih tridesetak godina iko u Crnoj Gori može da se raduje političkim promjenama u Srbiji?

Valjda je jasno da su Vučić i njegov režim bili samo istureno odjeljenje srca velikosrpske hegemonije koje je smješteno u bezbjednosno-obavještajnim strukturama, među intelektualnom elitom čiji je simbol SANU, i naravno u SPC, koja je osnovna operativna poluga malignog nacionalističkog djelovanja Beograda. 

Joanikije, Grigorije i Bodiroga: SPC se već infiltrirala u Studentsku listu

Ista ta SPC već je duboko zavukla svoje pipke u tkivo Studentske liste. To najbolje ilustruje post na Instagramu visokopozicioniranog funkcionera te organizacije Grigorija. On je tri dana prije izbora objavio fotografiju sa Dejanom Bodirogom i mitropolitom crnogorsko-primorskim Joanikijem Mićoviem kako sjede za stolom na kom se vidi broj tri – redni broj Studentske liste na biračkom listiću. Na seriji fotografija uz potpis „Dragi gosti i dragi susreti u Himelstiru“, osim Grigorija, Bodiroge i Joanikija između ostalih se vidi i princ Filip Karađorđević – praunuk Aleksandra, poznatog pod nadimkom Aca Palikuća, zbog njegovih „podviga“ u Crnoj Gori nakon 1918.

Slavlje u Crnoj Gori još više začuđuje kada uzmemo u obzir da je ista euforija vladala i nakon 5. oktobra 2000. godine i pada Slobodana Miloševića. Tada se činilo da će Srbija konačno početi da se bavi sobom, i izaći iz mraka nacionalističke politike. A što smo dobili – ubistvo jedinog istinski progresivnog premijera Zorana Đinđića, pa povratak nacionalističke zatucanosti oličene u Vojislavu Koštunici i Borisu Tadiću. Da bi zatim 2012. svjedočili potpunom povratku ideologije mraka u vidu onih koji su devedesetih promovisali srpske granice do Karlobaga i Virovitice.

Uostalom, ako je bilo kome muka da kopa po prošlosti i analizara ishode političkih promjena u Srbiji, može samo da pogleda sliku slavlja (naslovna fotografija teksta) u izbornom štabu Studentske liste nakon sinoćnje pobjede. U prvom planu na većini fotografija slavlja ističe se profesor Jovo Bakić, jedna od uzdanica Studentske liste u predizbornoj kampanji, koji je sinoć požurio da za rusku propagandnu ispostavu RT obeća da neće uvoditi sankcije Rusiji. Inače, ova perjanica „mladih i prosperitetnih“ srpskih snaga je govorila da je „Crna Gora naopaka država“ otvoreno osporavajući rezultate referenduma 2006. uz čuveni narativ o Crnoj Gori kao srcu srBstva. 

Da li Srbija može konačno da se posveti sebi?

Stoga, nakon pada Vučića i njegovog režima koji su bez trunke sumnje predstavljali politički talog i školski primjer kakistokratije, ipak ne treba prerano slaviti i padati u ekstazu. 

Jer činjenica je da je nakon jučerašnjih izbora Srbija nikad podjeljenija, društvo je iznureno konstantim političkim tenzijama koje traju godinama. A kad je u pitanju sama Studentska lista, jasno je da se radi o konglomeratu dijametralno suprotnih političkih svjetonazora, koji će biti pogodno tlo za uticaj istih onih bezbjednosno-obavještajnih, paraintelektualnih i kvazivjerskih struktura koje su „usmjeravale“ i Vučićev režim.

Uz jako nacionalističko krilo među samim studentima, realno je očekivati da će nesuglasice unutar liste samo rasti i da će možda dovesti do intenzivnog političkog antagonizma. 

U narednom periodu Srbiju očekuje turbulentno razdoblje kada će morati da se okrene sebi, htjela ili ne htjela. Crna Gora stoga mora da iskoristiti šansu i konačno se politički obračuna sa vladajućim škartom na sopstvenoj sceni, koji je na vlast i došao nakon avgusta 2020. godine, uz obilatu pomoć Beograda i Vučićevog režima. A da li će Srbija imati snage da ostane okrenuta sebi, prizna istorijske greške, suoči se sa istinom i formira vlast koja neće biti faktor nestabilnosti i nosilac malignih geopolitičkih uticaja, ostaje da se vidi.