Dok je Sunca i dok je Grahovca

Piše: Nebojša Redžić

Crna Gora, 20 godina kasnije. List na vjetru. Prelijepa jela iznad litice. Čamac u nabujaloj rijeci. Koliko god jurišali na nju, kinjili je i rušili, ona blista u svojoj ljepoti i ostavlja bez daha. Čak i danas, kada skoro da nema ko da je zaštiti, ona se brani sama i ne dozvoljava da primi završni udarac. Svojim imenom, prepreka je onima koji bi da nas nema. Svojim bitkama, pobjedama i slavnom istorijom, ne da se dušmaninu. Brane je i Oktoih prvoglasnik i štamparija Crnojevića, naša kultura, naši manastiri, naši slavni vladari i crnogorski sveci: sv. Vaslije Ostroški, sv. Vladimir Dukljanski, sv. Petar Cetinjski, sv. Stefan Piperski, sv. Ozana Kotorska, sv. Ivan Crnojević. Duhovi naših predaka drže je u životu čak i kada su potomci posrnuli. Ima ođe onaj nedoder, pisao sam već o tome.

Ne znam je li u redu da na rođendan pričam o slavljenikovim mukama. O onome što ne valja. O onome što ga je zadesilo, pa nam dušu uzeše oni koji ne osjećaju Crnu Goru, oni koji se plaše imena njenog, ne vole što postoji i kidišu da je pretvore u parking za, kažu, njihovo more i njihovu kapelu na Lovćenu. O onima koji se nikada nijesu pomirili sa činjenicom da smo nezavisna, međunarodno priznata država. O njima koji su nas poklopili 1918. godine, poručili da više nijesmo Crnogorci no Srbi i učinili sve da nas osiromaše, ponize i prikažu kao ubogu provinciju, nesposobnu da sama upravlja sobom.

Ni socijalistička Jugoslavija, bez obzira na privid obnovljene državnosti, nije bila dobar izbor za Crnu Goru jer je dozvolila velikosrbima da nam nametnu svoje viđenje naše istorije, kulture i budućnosti. U Miloševićevoj i Koštuničinoj Jugoslaviji, tek, bili smo prisiljeni na ropstvo i nikad agresivnije posrbljavanje i nametanje tuđeg identiteta. A onda je energija sa skupova Liberalnog saveza iskoračila i rekla da je dosta. Posijano je sjeme koje je izniklo s rađanjem novog milenijuma.

Da se razumijemo: Crna Gora nije rođena, niti nastala tog 21. maja 2006. godine. Ona je samo voljom i trudom jedne generacije potomaka prađedova iz slavnih bitaka za slobodu, ponovo iznikla iz pepela velikosrpskog i komunističkog ropstva. I sve je ličilo na divan san: sve što je bilo lijepo, progresivno i evropsko u Crnoj Gori s početka novog milenijuma, sjatilo se pod jednu, najljepšu zastavu na svijetu. Duh Tuđemila i viđenja države kakvu je htio knjaz Danilo, bili su tu, sa nama.

Danas, kada brojim ozbiljne godine, znam da bi moj prađed, oficir Crnogorske vojske sa Mojkovca i Skadra, Crnogorac iz Rovaca Petar – Šujo Redžić bio ponosan na generaciju kojoj pripadam. Generaciju koja je imala svoj cilj, svoju misiju i svoju muku – da obnovi zarobljenu i okupiranu Crnu Goru. Mi smo u tome uspjeli, a onda je predali na upravljanje onima koji nijesu znali što će sa njom. Nijesu izgradili institucije. Nijesu imali viziju. Nijesu narodu saopštili istinu. Gledali su je kao imovinu, a ne kao domovinu.

Dvadeset godina nakon što je obnovila državu, Crna Gora je ponovo izgubljena u vremenu, zalutala, nesvjesna svoje propasti. Uzjahali su je oni koji su tog 21. maja 2006. godine tužno plakali skrivajući se ispod pokrivača, zbog toga što smo im osujetili plan da nas pretvore u 27. izbornu jedinicu nimalo bratske Srbije. Umjesto da grogiranog protivnika dotučemo, da ga zgazimo đonom i zauvijek mu iz glave izbijemo ideju o pokorenoj Crnoj Gori, dozvolili smo mu da se izdigne i nametne svoju ideologiju i pravila ponašanja.

Koliko znamo o sebi?

Onda kada radost zbog obnovljene države ustukne pred realnošću i svijesti o učincima onih kojima smo državu dali na upravljanje, zapitam se jesu li svi akteri vladajuće većine te 2006. godine zaista željeli da Crna Gora postane nezavisna. Ili su neki od njih, ne daj Bože, imali cilj da je baš na taj način lakše dokrajče. A da samo oni budu nezavisni. Ponajviše od zakona. I da: da tu vlast podijele sa organizacijom koja sebe naziva SPC, ne bi li se približili Bogu i svoje grijehe okajali u crnogorskim svetinjama pod srpskom okupacijom.

Lijepo reče neko da je najveći problem ovovremenih Crnogoraca – neznanje o sebi. To što nam institucije sa srpskim prefiksom već skoro dva vijeka kradu istorijsko pamćenje, nije opravdanje za postreferendumsku vlast koja ga nije uspjela sačuvati. Pučina je stoka jedna grdna, reče Njegoš. A koliko naš puk, pučina, zaista zna o okupaciji 1918. godine? O ugašenoj državnosti? O “bijelom teroru”? O zabrani crnogorske kape? O istoriji koju su prisilno učili naši očevi i đedovi? O grubom nametanju tuđeg identiteta, još od dana kada je bilo zabranjeno reći da si Crnogorac, pa sve do komunističkog progona čuvara istine o nama Sava Brkovića, Špira Kulišića ili grupe okupljene oko cetinjskog časopisa Ars?

 Da su Crnogorci znali istinu o sebi, nikada ne bi tražili da ih Amfilohije Radović uči o tome ko su i što su

Nekome je odgovaralo da nemamo institucije. Da ponovo, kao kod kralja Nikole, idemo kod Gospodara kada nam treba najmanja sitnica koja egzistenciju znači. Jer, jake institucije smetaju elitama. Elite vole da drže narod u neznanju. Jer, da su Crnogorci znali istinu o sebi, nikada ne bi tražili da ih Amfilohije Radović uči o tome ko su i što su. Znali bi svoju istorijsku vertikalu Duklja -Zeta – Crna Gora. Znali bi za Vojislavljeviće, Balšiće, Crnojeviće i Petroviće. Znali bi ko je stvarao i branio njihovu zemlju, a ko je bio njen neprijatelj, još od onih koji su srušili Duklju, a danas ih pokušavaju predstaviti kao našu dinastiju.

Crna Gora je obnovom nezavisnosti dobila državu, ali ne i državni karakter. Akademicima je plaćeno da ćute. Profesori Univerziteta su tek sporadično progovarali, ali su se oglašavali uglavnom oni najgori. Tužilaštvo nam je tužno, sudovi partijski, policija neefikasna. Od kada je Milovan Đilas napisao roman “Besudna zemlja”, tu se ništa nije promijenilo. Sistematski se uništava porodica kao temelj društva. Kriminalci nas često podsjete da su možda i jači od države. Korupcija cvjeta. Prigovarali su DPS-u da “mafija ima državu”, ali se tu nije mnogo promijenilo. Nacionalni interesi su postali nevažni, kao lanjski snijeg. Lopovluk i izdaja izdignuti su na pijedestal vrline. Djeca nam ne žele raditi od 8 do 4, već kladionice i šverc vide kao osnov svoje egzistencije. Škole više nijesu hramovi znanja, već nužno zlo. Oni koji su kupili diplome kotiraju se bolje od onih koji su dane i noći provodili nad knjigom. Gay vlada nameće svoj obrazac seksualnosti onima koji to nijesu. Proganjaju ih, diskriminišu, hapse. Izopačene “evropske vrijednosti” su se nadvile nad Crnom Gorom. Omladina bi najradije bježala odavde.

Jedino naša nestvarna priroda prkosi devijantnim oblicima ponašanja. Crna Gora je toliko lijepa zemlja da toga postaju svjesni najprije oni koji su obišli pola svijeta. Ne oni nostalgični, ne oni koji su patriote ili lokalpatriote. Crnu Goru najljepše vide putnici i turisti koji su se tu slučajno ili namjerno zadesili, ali više nikada neće doći u nju. Zbog nereda. Zbog ništa ljudi.

Sveti Petar se spotakao i sve što je bilo lijepo, sručilo se na ovu zemlju. Nesrećan, pitao je Boga što da rade. Ne brini, daćemo im nakaradan narod, odgovorio je Bog

Jer, znate onu o Bogu i svetom Petru?! Kada je Bog stvarao svijet, za njim je išao Sveti Petar koji je u korpi nosio prirodne ljepote. Kada su naišli na Crnu Goru, Sveti Petar se spotakao i sve što je bilo lijepo, sručilo se na ovu zemlju. Nesrećan, pitao je Boga što da rade. Ne brini, daćemo im nakaradan narod, odgovorio je Bog.

Moramo se alavertiti

Kako sada, nakon dijagnoze današnje, oboljele Crne Gore, naći riječi utjehe i nade? Gdje naći uporiše za stav da jedino zaštita crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta može sačuvati zemlju od propasti? Kako objasniti našoj neznavenoj i nezainteresovanoj đeci da su im preci krvlju i glavama čuvali slobodu?

Hajdemo, ipak, da vidimo možemo li to postići istorijskom istinom. Sami, bez akademika, profesora i intelektualaca koji oportunistički zabijaju glavu u pijesak. Jer, ako sačuvamo temelje obnovljene države, sačuvali smo i svijest o sebi. Mi se moramo vratiti korijenima, istoriji i razumijevanju sebe i svoje sudbine. Uprkos njihovim lažima. Njihovim mitovima. Njihovim popovima koji su sve, samo ne duhovnici. Umalo zaboravih: činjenica da je tzv. SPC u gotovo svim istraživanjima javnog mnjenja institucija kojoj se najviše vjeruje je sve što se može reći o ovovremenoj Crnoj Gori. Ali, upravo se tu krije naša šansa. Kada se naša omladina edukuje, kada razvije svijest o sebi i svojoj istoriji, kada nauče ko su im bili preci i za koje ideale su se borili, ustaće i progresivna, emancipovana Crna Gora.

Jer, ako su velikosrpski pisci Ustava iz 1992. godine imali svijest o tome da se u preambuli mora pomenuti crnogorski narod kao temelj državnosti, onda će se već neko pronaći i shvatiti da su pisci Ustava iz 2007. godine, u komunističkom maniru, prenebregli tu činjenicu i grdno pogriješili sa neostvarljivom građanštinom.

Ponoviću: svaka država-nacija (State-Nation) po svojoj nužnosti je spoj nacionalnog partikularizma i civilne/građanske/ demokratske univerzalnosti. Ako to ne razumijemo, ne treba da se čudimo što ovako definisanu Crnu Goru neki smatraju nacionalno neutemeljenom i privremenom, a to u krajnjem dopušta mogućnost preispitivanja njenog statusa. Jer, Crnogorci su stvorili i kroz vijekove očuvaju ovu zemlju, pa crnogorski nacion mora biti temelj multietničke Crne Gore. Tek kada se budu oslanjali na Crnogorce kao osnovu državne strukture, ovdašnji Bošnjaci, Srbi, Albanci, Hrvati, Muslimani…znaće da cijene državu čiji su neodvojivi dio. A i rezultat njihovog popisa nam to dopušta, jer smo većinski narod.

Crnogorci su stvorili i kroz vijekove očuvaju ovu zemlju, pa crnogorski nacion mora biti temelj multietničke Crne Gore

Tako ćemo, sakupljajući ostatke crnogorskog nacionalnog identiteta i uz pomoć pripadnika naroda koji Crnu Goru doživljavaju kao svoju kuću, kao matičnu državu, uspjeti da se uspravimo i da trajemo. Crna Gora je uvijek opstajala upravo zbog onih koji je čuvaju iz uvjerenja, spremni na žrtvu. Ne zbog onih koji je gledaju i tretiraju kao plijen.

Jer, nije potrebno mnogo da se u potomcima probudi ta iskra trajanja i vječnosti. Nikada ne zaboravite da je nas, liberala, početkom devedesetih bilo jedva 10%. Ali smo posijali sjeme koje je ubrzo niklo. Zašto tako ne bi bilo i sada?

Pogledajte kroz prozor: opet je svanula najljepša majska zora! Sunce je obasjalo i Lovćen i Prokletije, Rumija nikad nije bila ljepša, a Durmitor se kupa u raskoši naljepše prirode na svijetu. I Bjelasica je ozelenjela i mami ljepotom. Orjen kao da čeka da se crnogorski orao vine sa njegovih visina. I Visitor se kupa u suncu ovog majskog dana koji nas podsjeća da ćemo da trajemo. Dok je Sunca i dok je Grahovca.

Znam, ima i onih koji čak i u današnjem danu vide tminu. Zagrlićemo i njih. Objasniti im da nije u redu režati na svoje ognjište. Na korpu u kojoj su ih majke Crnogorke porodile i odgajile. Neka se alaverte, neka priznaju da niđe nebo nije tako plavo, neka zapjevaju majskoj zori. Ako i poslije ispružene ruke pomirenja žele ostati u nekoj paralelnoj stvarnosti, u avionu koji leti ka nekim drugim horizontima, neka im je sa srećom. Oni kojima se ne dopadamo ovakvi kakvi jesmo, neka slobodno izađu.