Nema priče sa folirantima

piše: Željko Vukmirović

Foliranti ne posustaju. Svi domaći politički prevaranti koji su se u raspodjeli vlasti nakon 2020. godine domogli vodećih pozicija u državi, ovih dana besramno dokazuju njegovanje svog konvertitskog opredjeljenja. Ukratko, stvarno nemaju blama. 

I niko kao politička stranka Demokrate. Ta grupacija je jednostavno rasadnik najobičnijih političkih varalica. Čak, prema ključnim aspektima njihovog djelovanja, od početnog redovnog podizanja plata za višegodišnje neučešće u parlamentarnom radu, te izbjegavanja iznošenja jasnih stavova povodom svake iole značajnije odluke, pa sve do eskalacije nepotizma i partijskog zapošljavanja, a onda i prebrojavanja ostvarenih materijalnih šteta njihovih kadrova… O njima se zaista može govoriti kao o izuzetnim političkim diletantima i beskičmenjacima. I pravo je čudo kako je samo predsjednik te partije stigao do evropskog zvanja persone non grata. Posebno ako se prihvati činjenica da se njihovi vodeći političari, poput ministra policije ili ministra odbrane, gotovo nadmeću u kreiranju nepoželjnih odluka po državni prosperitet. 

Stizanje do zida je neizbježna sudbina Demokrata. Taj dio priče su već iskusili sa vodećim evropskim predstavnicima zaduženim za integraciju Crne Gore u EU. 

A onda, tek im generalni sekretar NATO – a Mark Rute ništa nije trebao u životu. 

Nije teško zamisliti raspoloženje Alekse Bečića, kao potpredsjednika Vlade zaduženog za bezbjednost i Dragana Krapovića, kao ministra odbrane, na sastanku sa Ruteom. Naročito iz razloga što nije poznato gdje su gurnuli sopstveno licemerje za vrijeme susreta sa prvim čovjekom najveće vojne alijanse. 

Politička stranka Demokrate je, bez sumnje, obezbjedila sasvim izvjestan dio svog članstva upravo na aktivnoj anti NATO kampanji. Bečić je čak bio isključiv, promovišući referendum protiv članstva u NATO, otvoreno sugerišući glasanje protiv. Uz njega, sadašnji ministar odbrane Krapović se više skoncentrisao na kopiranje političkih nastupa vodećih prosrpskih političkih grupacija u Crnoj Gori. Zajedno, njihov ukupni angažman je više ličio na podršku uobičajenim frustracijama karakterističnim za srpsku političku scenu. I izgubili su. Svoj politički opstanak su kasnije obezbijedili senzibilitetom krpelja, kačeći se za svaku prosrpsku opciju koja bi im iole nešto značila i produžila politički život. Od litija pa naovamo. I nema nedoumica da će se Demokrate sa svojim licemerjem već nekako snaći. To je ionako njihova najveća tekovina.

Sa sličnim karijernim sadržajem raspolaže i premijer Spajić. Samo što čuveni Spajke uvijek može da zavuče ruku u državni budžet. I tako podmiri sve promašaje trenutne izvršne vlasti. Ili samo zažmuri, nestane, nema ga kada zagusti. Čisto radi mira u kući. Zato i može svašta da obećava. Jer, takav nam je red u kući. 

I to nije sve. I nije gotovo sa sastavom reprezentacije koja je dočekala generalnog sekretara NATO –a, Marka Rutea. Njega je, a ispašće doslovce, sačekao još važeći predsjednik Jakov Milatović. I on je ostao na nivou najboljih uradaka Demokrata. Tako se i obratio Ruteu. S tim što je Milatović imao svoju verziju Vučićeve poruke upućene NATO savezu – „obaveza je da oprostimo, ali i da nikada ne zaboravimo“. Za jednog deklarisanog poklonika Vučićevog poznavanja vina, priznaćete, može se reći da je prevazišao sebe u svojoj posvećenosti dodvoravanju srpskom hegemonu. 

I to bi bilo sve iz ove epizode evroatlantskih integracija u režiji važeće izvršne vlasti. 

Epilog je prepoznatljiv fix. 

Nema priče sa Vučićevim uslužnim osobljem. 

Nema priče sa folirantima.