Državnik bez koga ne bi bilo 21. maja

Crna Gora danas slavi veliki jubilej, dvije decenije od kad je obnovila svoju nezavisnost. Tog 21. maja 2006. godine za obnovu državne samostalnosti glasalo je 55,5 odsto građana Crne Gore.

Danas, 20 godina nakon tog istorijskog događaja, prema posljednjim istraživanjima, kada bi se referendum ponovio, 62, 8 odsto građana glasalo bi za nezavisnost, 14,6 odsto njih bilo bi za zajedničku državu sa Srbijom, dok 16,9 odsto ne zna kako bi glasalo.

Ukoliko bi se ispitanici koji su kazali da ne znaju kako bi glasali po pitanju nezavisnosti u tom trenutku, računali kao da nisu “izašli na birališta”, onda bi rezultat “referenduma” iz istraživanja bio da je za nezavisnost glasalo 75,6 odsto građana, a da je za ostanak u zajedničkoj državi bilo njih 24,4 odsto.

Ova statistika govori da sve veći broj ljudi shvata da je odluka o obnavljanju nezavisnosti bila jedna od najznačajnijih i prije svega, najispravnijih odluka koju su stanovnici Crne Gore donijeli. Podrška državnom suverenitetu će i narednih godina sigurno rasti, uprkos raznim unutrašnjim i spoljašnjim hegemonističkim prijetnjama i velikodržavnim aspiracijama.

Iako se sada nezavisnost Crne Gore uzima zdravo za gotovo, čak i od onih koji su glasali protiv, a koji su danas dio vlasti, put koji je doveo do onoga što se dogodilo 21. maja 2006. godine, bio je sve samo ne lak. Štaviše, bio je mukotrpan i ispunjen mnogim opasnostima koje su stalno visile nad Crnom Gorom.

Put do obnove nezavisnosti bio veoma mukotrpan i neizvjestan

Iako postoje mnogi u Crnoj Gori koji su zaslužni za istorijski 21. maj, gotovo svi će se saglasiti da jedan čovjek predstavlja personifikaciju obnove crnogorske nezavisnosti – bivši predsjednik i premijer Milo Đukanović. Najbolja potvrda koliko je Đukanović bio značajan za uspjeh referenduma i obnovu nezavisnosti, dolazi upravo od neprijatelja Crne Gore i njene državnosti koji pripadaju velikosrpskom hegemonističkom korpusu. Za beogradske obavještajno-bezbjednosne, političke, paravjerske i propagandne krugove Đukanović je bio i ostao meta broj jedan, kao državnik koji predstavlja metaforu crnogorske suverenosti i državnosti.

Istorijski učinak 

Đukanović je u politici već decenijama i njegov učinak za Crnu Goru ne može se okarakterisati nikako drugačije osim kao istorijski. Ono što se desilo 21. maja 2006. samo je dio istorijskih zasluga koje se vezuju za njegovo ime.

Ovom prilikom samo treba nabrojati one najkrupnije i najvidljivije učinke koji će ostati za istoriju. Čak i prije definitivnog otklona od politike Slobodana Miloševića 1997. godine, Đukanović je sačuvao mir u Crnoj Gori pažljivo balansirajući između ideje nezavisnosti za koju se i tada zalagao i prijetnji beogradske ratne mašinerije koja je bila spremna da „očisti“ svakog Crnogorca koji bi pomislio na državni suverenitet.

Velikosrpska histerija je 1999. kulminirala ratom sa najmoćnijom vojnom alijansom u istoriji čovječanstva – NATO-om. Upravo je te 1999. godine Đukanović bio najzaslužniji što je Crna Gora izbjegla tragične posljedice NATO intervencije, ali i što je povratila ekonomsku stabilnost uvođenjem njemačke marke. Već tada je Crna Gora od republike koja se izdržavala iz fonda za nerazvijene u SFRJ, počela da poprima obrise samoodržive države.

Za beogradske obavještajno-bezbjednosne, političke, paravjerske i propagandne krugove Đukanović je bio i ostao meta broj jedan, kao državnik koji predstavlja metaforu crnogorske suverenosti i državnosti

Malo se ko danas sjeća da je Đukanović 7. aprila 2005. godine bio jedan od potpisnika Sporazuma o izmjeni Ustavne povelje Srbije i Crne Gore, koji je potpisan u Beogradu. Taj akt je bio jako bitan zbog buduće nezavisnosti Crne Gore. Jer, dokumentom je potvrđeno pravo tadašnjih članica zajednice na izjašnjavanje o državnom statusu tri godine po usvajanju Ustavne povelje koja je usvojena u februaru 2003. Prema opštoj ocjeni, Sporazum je predstavljao diplomatsku pobjedu Crne Gore, kojoj je prethodno osporavano pravo na referendum.

Đukanović je najzaslužniji i što je Crna Gora 2006. godine apsolutno mirno na referendumu obnovila svoju državnost i pored jakog protivljenja mnogih naših navodnih zapadnih partnera koji su nas, gotovo po pravilu, žrtvovali u presudnim istorijskim ternucima.

Crna Gora je pod Đukanovićevim vođstvom u junu 2017. godine postala članica NATO-a i ubrzanim tempom krenula ka članstvu u Evropskoj uniji.

Na meti mrzitelja Crne Gore

Sve ovo Đukanovića je učinilo istorijskom ličnošću i sinomom crnogorske nezavisnosti i samoodrživosti, ali u isto vrijeme mu je donijelo doživotni animozitet mrzitelja Crne Gore i hegemona koji bi željeli da našu državu vide u granicama velikosrpskih projekata koji su posljednjih 30 godina samo mijenjali imena – od velike Srbije, preko ”srpskog sveta”, pa čak i do propalog projekta Otvoreni Balkan.

Upravo iz tih hegemonističkih centara povezanih sa Beogradom i Moskvom, uz pomoć domaćih mrzitelja i profesionalnih velikosrba, godinama je plasirana otrovna propaganda koja je Đukanovića predstavljala kao okorelog ”diktatora” i ”autokratu” na čelu ”kriminalnog” provizorijuma greškom nazvanog država. Velikosrpski hegemonistički centri, uz pomoć pojedinaca iz zapadne diplomatije, u cilju rušenja Đukanovića, a samim tim i gašenja sna o referendumu i crnogorskoj nezavisnosti, lansirali su niz lažnih afera od kojih su najpoznatije duvanska i ona sa Moldavkom S.Č.

Velikosrpski hegemonistički centri, uz pomoć pojedinaca iz zapadne diplomatije, u cilju rušenja Đukanovića, a samim tim i gašenja sna o referendumu i crnogorskoj nezavisnosti, lansirali su niz lažnih afera 

To je bio samo kontinuitet viševjekovne velikosrpske propagande koja je počela sa Simom Sarajlijom i koja je kriminalizovala svakoga ko se usudio da Crnu Goru izvede na put suverenosti i državne samoodrživosti. Đukanović je imao najveće zasluge za pripremu referenduma zatim i obnovu državne nezavisnosti, pa nije ni čudo što je bio, ostao i biće na meti otrovne velikosrpske hegemonističke propagande.

„Tenkovi na ulicama“

U tu propagandu povjerovale su i mnoge trećerezredne zapadne diplomate, a neke su u svojoj naivnosti ili možda zlonamjernosti širile laži i manipulacije da će Đukanović da ”izvodi tenkove na ulice” u slučaju izbornog poraza 30. avgusta 2020.

Takav odnos ne čudi jer ambasade po pravilu vole kompromitovane, politički poslušne kukavice i demagoge pogodne za bespogovorno izvršavanje svakoga naloga. Đukanović nikad nije bio takav – bio je čak suprotnost toga, što mu priznaju i najokoreli neprijatelji. Nikad se nije saginjao trećerazrednom diplomatskom kadru i nikad, kao današnji novokomponovani ”mladi, lijepi i šuplji” političari, razni dritani, jakovi, alekse, pa i mlađani političari proevropskog i procrnogorskog profila frustrirani pomanjkanjem ličnog integriteta… Đukanović nikada nije bezrezervno prihvatao zahtjeve. Interesi Crne Gore su mu uvijek bili svetinja i nikad nije ni pomislio da ih stavi ispred želja i ”sugestija” ambasada.

Koliki je ”autokrata” i ”diktator”, Đukanović je pokazao i 30. avgusta 2020. kada je bez ikakvog ustezanja predao vlast ”oslobodiocima” koji su došli na krilima političkih litija, velikosrpskog hegemonizma i klerofašizma. Tada je umjesto tenkova koje su sanjale pojedine ambasade, Đukanović održao čas demokartije, dok su negdje u istom periodu pristalice tada bivšeg, sada opet aktuelnog američkog predsjednika Donalda Trampa pod oružjem jurišale na Kongres ne želeći da prihvate poraz na izborima. Neki bi rekli da je ”kolijevka demokratije” tada od ”autokrate” Đukanovića dobila lekciju iz demokratije.

Neki bi rekli da je ”kolijevka demokratije” od Đukanovića dobila lekciju iz demokratije

I nakon poraza na predsjedničkim izborima održanim 2. aprila 2023. godine, Đukanović se ponio državnički i kako dolikuje čovjeku čija se politika zasniva na poštovanju najviših demokratskih vrijednosti – priznao je poraz i čestitao protivniku u nadi da će graditi bolju Crnu Goru i nastaviti tamo đe je on stao! Đukanović je tu pokazao da je veliki i kad gubi i da se ne boji poraza – ostao je u borbi za Crnu Goru do kraja, pokazao dostojanstvo i hrabrost i nije dao priliku svetosavskim hegemonima da krenu sa propagandom da je izdao Crnu Goru i Crnogorce.

Najviši standardi demokratije

Đukanović je nakon poraza na predsjedničkim izborima, podnio ostavku na poziciju predsjednika partije iako je on bio najmanje kriv za to što je DPS izgubila vlast.

Ovim potezima postavio je najviše moguće demokratske standarde u politici ne samo za Crnu Goru, gdje će ostati sinomim borbe za državu i njene građane, njenu nezavisnost i slobodu.

Iako nije više na državnoj funkciji, niti na čelu DPS, Đukanović je sačuvao ogroman autoritet i jak uticaj na prilike u Crnoj Gori, kao i veliki ugled na međunarodnoj sceni. Njegova zaostavština biće temelj za buduću borbu za samoodrživost i istinsku suverenost Crne Gore koja je sada opet na ispitu kako se bližimo ulasku u Evropsku uniju.

Njegovi oponenti, nošeni retrogradnom, kleronacionalističkom politikom svetosavlja i velikosrpstva, već godinama ako ne i decenijama kipte od frustracija jer je Đukanović bio i ostao prepreka njihovim velikodržavnim ciljevima.

On će zbog toga ostati glavna meta zlokobnih centara velikosrpstva i njihovih geopolitičkih pokrovitelja, kako sa istoka tako i sa zapada. Čak i sad kad nije na državnom položaju. A to je najbolje svjedočanstvo da je Đukanović uvijek bio, jeste i biće istorijska ličnost, državnik i simbol ponovnog uspostavljanja crnogorske nezavisnosti i pravog proevropskog puta Crne Gore.

Uredništvo Portala Aktuelno