UBISTVO PAMĆENJA: Kad se ime antifašiste uklanja, na ispitu je savjest i istorijska svijest Crne Gore

Piše: Zoran M. Vukčević

Postoji zločin koji ne ostavlja krv na ulicama, ne ruši gradove i ne pali kuće. Njegove žrtve ne viču, ne brane se i ne traže osvetu. To je zločin nad pamćenjem.

A narod kojem ubiju pamćenje više ne mora biti poražen. Dovoljno je da zaboravi ko je bio.

Zato svako društvo koje drži do sebe najprije čuva svoje simbole. Ne zato što su oni ukras prošlosti, nego zato što su njena moralna mjera. Simboli govore ono što političke odluke često prećute: kakav odnos jedno društvo ima prema vlastitoj istoriji i prema vrijednostima koje ga određuju.

Onoga trenutka kada društvo počne vjerovati da su imena nevažna, ono je već napravilo prvi korak prema odricanju od samoga sebe.

Upravo zato inicijativa da se, nakon više od šezdeset godina, sa Biblioteke „Radosav Ljumović“ u Podgorici ukloni ime čovjeka koji je bio učesnik Španskoga građanskoga rata, predratni novinar i antifašista, nije administrativno pitanje. To je pitanje istorijskog kontinuiteta i vrijednosnog identiteta Crne Gore.

Radosav Ljumović

Radosav Ljumović pripada onoj generaciji ljudi koja je u najtežem vremenu evropske istorije stala na stranu antifašizma. Takvi ljudi nijesu samo biografije. Oni su temelj jedne civilizacijske odluke.

Crna Gora je tokom Drugog svjetskog rata ugradila svoje najteže i najčasnije stranice u antifašističku borbu. Iz tog iskustva nastao je i jedan dio njenog savremenog identiteta, uključujući i odnos prema slobodi, otporu i dostojanstvu.

Biblioteka „Radosav Ljumović“ je upravo u tom kontekstu dobila ime kao priznanje jednom takvom nasljeđu, ne kao politička odluka trenutka, nego kao simbol kontinuiteta vrijednosti.

Zato ova priča i rasprava nije samo o jednoj ustanovi.

Ona je priča i rasprava o tome da li Crna Gora i dalje priznaje antifašizam kao svoj moralni temelj ili ga postepeno potiskuje u zonu istorijskog podśećanja

Nijesam protiv Marka Miljanova. Njegovo mjesto u crnogorskoj istoriji je nesporno i časno. Ali istorija se ne gradi brisanjem jednih da bi se uzdigli drugi. Velike kulture ne biraju između svojih velikana, one ih sabiraju.

Posebnu težinu ovoj odluci daje činjenica da su je podržali članovi Savjeta biblioteke Novica Đurić, Emilo Labudović i Bećir Vuković. Njihovo pravo na stav nije sporno, ali je sporno društveno značenje odluke koju su donijeli. Jer javne funkcije nijesu samo pravo odlučivanja, one su i odgovornost prema istorijskom kontinuitetu institucija koje se vode.

Ova odluka se, po mom uvjerenju, uklapa u širi politički i kulturni proces koji dio javnosti prepoznaje kao pokušaj redefinisanja identitetskog i istorijskog prostora Crne Gore, u kojem se antifašističko nasljeđe sve češće relativizuje ili potiskuje iz javnog simboličkog prostora. U takvom procesu, promjene naziva institucija nijesu neutralne, one postaju poruke.

Marko Miljanov

Ideologije ne mijenjaju istoriju direktno. One mijenjaju način na koji društvo govori o istoriji. Najprije se kaže da je riječ o tehničkoj odluci. Zatim da je riječ o „ispravljanju nepravde“. A na kraju se mijenja ono najvažnije, kolektivno pamćenje.

Filozofija nas uči da čovjek bez śećanja prestaje biti isti čovjek. Isto važi i za narode. Narod koji izgubi pamćenje postaje prostor u koji svaka nova ideologija može upisati sopstvenu verziju prošlosti.

Crna Gora je opstajala kroz vjekove ne zato što je bila velika, nego zato što je znala ko je. Njena snaga nikada nije bila u broju, nego u svijesti o slobodi.

Zato antifašizam u Crnoj Gori nije samo istorijsko nasljeđe. On je dio moralnog identiteta savremene države.

Zato danas nije na ispitu Radosav Ljumović.

Na ispitu je naše razumijevanje sopstvene istorije.

Pitanje nije samo hoće li biblioteka promijeniti ime.

Pitanje je hoće li Crna Gora pristati da joj se postepeno promijeni način na koji pamti samu sebe.

Jer narod ne prestaje da postoji onoga dana kada izgubi državu.

Narod prestaje da postoji onoga dana kada izgubi svijest o sebi.

Istorija neće pamtiti dnevne političke odluke. Ali pamtiće odnos prema vrijednostima koje su oblikovale jedno društvo.

Zbog toga se ovoj inicijativi protivim bez zadrške.

Ne zbog jedne table.

Ne zbog jednog imena.

Nego zbog prava Crne Gore da ostane vjerna sopstvenom istorijskom i antifašističkom identitetu.

Jer država koja zaboravi svoje antifašiste ne postaje modernija.

Postaje siromašnija za vlastitu savjest.

I zato ovu kolumnu završavam mišlju koja je, po mom uvjerenju, istinski test svakog društva:

Država može preživjeti sve političke promjene. Ali ne može preživjeti trenutak u kojem dobrovoljno pristane da zaboravi one zahvaljujući kojima je ostala na strani slobode!