Ako se Hrvati naljute

Piše: Nebojša Redžić

Ništa mi nijesmo naučili iz sramnog pohoda na Konavle i Dubrovnik. A bogami, nijesmo ni imali okle. Naše škole ne žele udžbenike gdje o tome neko piše. Samo stare stranice „Monitora“ skrivaju istinu o toj sramoti. Nas nekoliko stotina koji su i tada osuđivali agresiju i u skladu sa svojim mogućnostima se borili protiv nje, ne morate ništa pitati. Nama je i tada bilo sve jasno. Ali, pučina, naaarod, ta stoka jedna grdna, kako bi ih označio vladika Rade, ne samo da ne osjećaju sram i stid, nego bi – samo da im Aca Palikuća naredi – i danas u pravcu Konavala, da ruše, pale i ubijaju babe i đedove. Jer, ta svjetina, ti junaci i te 1991. godine pobili su u Konavlima uglavnom jedan drugoga, u nekoj mrkloj noći kada bi od šuma pacova neko pomislio da je neprijateljski vojnik, pa zapucao u svoje. Oni bi sjutra ponovo krali ograde konavovskih gospara, tovarili na šlepere i vozili u Crnu Goru. Opet bi krali daljinske upravljače za tv, jer su mislili tada da je to neka čudna sprava koju valja ponijeti doma, a tamo će već neko znati čemu služi. Vjerovatno bi i sjutra, u tom novom boju za „srpsku stvar“ poručivali da će u zoru popiti kafu na Stradunu, a možda je neko u međuvremenu čuo i da je „Žuja“ odlično pivo, pa bi ga poželjeli sasuti u svoja, srpstvom već napojena grla.

Nikada neću zaboraviti ljetovanje u Budvi te 1991. godine kada je vrilo na sve strane, a pitanje prvog ispaljenog metka mjerilo se satima. Za sto mog društva tada je došao agent srpske Državne bezbjednosti (danas BIA), nesrećni Bjelopoljackoga je neko od nas poznavao, koji je želio da nas pozdravi i na naš račun popije koju. I dok su ga moji drugovi ingorisali i pojurili da se okupaju kako bi izbjegli neprijatan miris njegove brade i odjeće, bio sam strpljiv i želio saznati ponešto. Jer, nije on bio nimalo naivan, iako mu pojava nije odavala utisak krupne zvjeri. Reče on meni tako, mrtav hladan, kao da govori o jučerašnjem sunčanom danu, da ćemo „mi“ (zamislite, mi) uskoro krenuti na Dubrovnik i da će „u prve redove staviti vas, liberale, pa ako treba da se gine, da vi prvi izginete“. Rekao mi je on tada i termin u kojem će početi napad, način na koji će se obračunavati sa mrskim Hrvatima, svrhu napada i nešto o značaju za srpsku stvar. Dok sam mu naručivao bočice bijelog vina, bio je sve brbljiviji i ponosno, kao da oslobađa od okupatora rodno Bijelo Polje, otkrio mi je još mnogo detalja u vezi sa napadom koji treba da uslijedi. Uzgred, rekao mi je da sam ja zbog tekstova u „Monitoru“ (onom „Monitoru“) pod „Z“ i da takva sudbina čeka sve koji se usprotive srpskim ratnim nakanama. Činjenica da sam sve te njegove poruke i pouke propratio sa osmijehom, valjda mu je davala sve više motiva da mi se „otvori“ i poruči da ću vidjeti da će biti tako.

Nebojša Redžić

Nijesam bio lijen, nego sam provjerio njegove tvrdnje još na par važnih srpskih adresa. Bio sam prvi Crnogorac koji je u „Monitoru“ početkom septembra najavio napad na Dubrovnik. I to onda kada u javnosti nije bilo nikakvih naznaka da se to može desiti. „Od vas će tražiti da okrenete cijevi u pravcu Pila, Straduna i Babinog kuka. Hoćete li izvršiti naređenje?“. Ovako je otprilike glasio završetak mog teksta. Urednik ga je stavio na 20 i neku stranu, vjerujući da je tekst samo plod moje imaginacije. Nažalost, nije bio. Istoga dana kada su zvanice dobile pozivnicu da idu na Žabljak i tamo proglase namjeru da Crna Gora postane ekološka država, počeli su stizati pozivi za mobilizaciju rezervnog sastava Vojske „Jugoslavije“.

Kakva je samo to bila euforija dok su horde pijanih i bradatih monstruma, utovareni u kamione bez cerade, jurili kroz Podgoricu sa dugim cijevima, demonstrirajući svoju bahatost i primitivizam. Ta agresija koju smo mi iz „Monitora“ odmah označili kao najveću sramotu Crne Gore u njenoj ratničkoj istoriji, bila je sve, samo ne rat. Zapravo, bio je to pljačkaški pohod u kome je ta rulja (kasnije sam saznao da je u njoj bilo na desetine autentičnih Crnogoraca, čak i mojih kolega novinara) zauvijek osramotila Crnu Goru i nanijela najveću ljagu tradiciji naših predaka i njihovoj žudnji za slobodom.

Za Hrvate smo svi isti

Neko će možda pomisliti da je danas, 35 godina kasnije, svijest ovdašnjeg puka bitno drugačija nego što je tada bila. Zaboga, Crna Gora je danas kandidat za ulazak u EU, članica NATO, faktor stabilnosti na Balkanu… Ali, to što današnje generacije znaju još manje o sebi i svojim precima od onih koji su pohodili Konavle, samo govori da se ovdje, liše onoga što je donio globalni progres, ama baš ništa nije promijenilo.

Crnogorska mladež koja putuje više nego ikada, ponekad se nađe u dubrovačkom Starom gradu i čudom se ne može načuditi kada na spomen pločama i plakatima naiđe na podatak da je crnogorska agresorska vojska bacala granate sa brda na ovaj drevni grad. Htjeli su, kako rekoše tada, „napraviti ljepši i stariji Dubrovnik“. O tome se u Crnoj Gori ne govori, ovdje u udžbenicima o tome ne piše ni slovo, a jedino aktuelna vlast ponekad izusti ponešto o napadu – ne zbog Dubrovčana, nego da bi naudili imidžu nekada vladajućeg DPS-a.

Htjeli su, kako rekoše tada, „napraviti ljepši i stariji Dubrovnik“

Osim Đukanovićevog „izražavanja žaljenja“ početkom milenijuma, zvanična Podgorica nikada nije ponudila nijednu naznaku priznanja vlastite krivice, suočavanja sa prošlošću i denacifikacije onih koji su 1991. godine bili kraj Dubrovnika ili su podržavali agresiju. A trebalo bi. Posebno danas, kada na putu ka EU, Crna Gora direktno zavisi od Hrvatske. I kada je susjedna država ispostavila listu zahtjeva na koju se ne smije odgovarati nemuštim i ispraznim saopštenjima, poput onog koje je prije par dana objavilo ovdašnje Ministarstvo vanjskih poslova.

„Naša očekivanja su jasna: rješavanje pitanja obeštećenja logoraša, nastavak rada na pronalasku 14 nestalih iz Domovinskog rata, procesuiranje ratnih zločina, rješavanje imovinskopravnih pitanja hrvatskih obitelji koje su u Crnoj Gori ostali bez imovine, a čiji su sudski procesi u zastoju, očuvanje spomen-ploče na bivšeg logoru Morinj i nužnost promjene imena bazena u Kotoru, nastavak razgovora o granici na moru, te povrat školskog broda „Jadran“ – poručili su iz Hrvatske.

Što je sad činiti kontroverznom ministru odbrane Draganu Krapoviću, (koji je i predsjednik nekakve Komisije za uređenje odnosa sa Republikom Hrvatskom povodom statusa školskog broda „Jadran“), kao i njegovim koalicionim kolegama? Ako Hrvati sjednu sa njim za isti sto, a sigurno će im neko šapnuti da su lideru njegove partije zabranili ulazak u Hrvatsku, onda će i oni javnosti staviti do znanja da nijesu mnogo naučili o današnjoj Crnoj Gori.

Još sam u vrijeme odigravanja fudbalske utakmice između Hrvatske i Crne Gore u Zagrebu, čitajući na internetu komentare zajapurenog dijela hrvatske javnosti, sklonog generalizaciji, napisao na portalu „Index“ kratko uputstvo za razumijevanje istine o svom susjedu. Poručio sam im da postoje dvije Crne Gore. Jedna, koja je na vlasti i koja okuplja ruralni sloj crnogorskog stanovništva, odana Beogradu i ponizna prema srpskom predsjedniku Vučiću, koja mrzi sve susjede i opet bi ratovala sa njima. I ona druga, evropska, multietnička, civilizovana Crna Gora, vjerna najboljoj tradiciji svojih predaka, koja se zalaže za evropske vrijednosti i želi najbolje odnose sa susjedima. Otprilike tako.

Navijači Crne Gore na Maksimiru

Mislim da im nijesam ostavio mnogo prostora za nagađanje. Jer, ona svijest koja je 1991. godine napala Konavle i Dubrovnik i tamo ubijala, pljačkala i ponosila se zaplijenjenim gaćicama Tereze Kesovije, danas je na vlasti i danas bi činila to isto. Da nije Marte Kos i ovoga ođe Satlera, šefa Delegacije EU. I mislim da je najgori mogući trenutak za Crnu Goru, region, a bogami i šire, bio taj kada su se ovdašnji posrbljeni Crnogorci opismenili i naučili da koriste društvene mreže. A još gori bio je onaj momenat kada su razni oblici života koji sebe zovu Srbima, naučili da računaju. I sada danima i noćima izvode računicu kako da se dokopaju evropskih fondova, a da pritom odole hrvatskim pokušajima da se dokopa broda „Jadran“ i novca za raznorazne svrhe.

Dakle, Hrvati sada treba da pregovaraju sa onom, nažalost većinskom Crnom Gorom, koja bi ponovo jurišala na njih. Pa, kako?

Kada Spajić počne da im obećava

Nesporno je: nikad oštrije saopštenje Ministarstva vanjskih i evropskih poslova Hrvatske nastalo je kao neka vrsta ucjene kako bi se uslovio završetak pregovora Crne Gore sa EU. Kažu da su tokom cijelog procesa pokazivali „stratešku strpljivost i razumijevanje“, te da je vrijeme za odlučne korake crnogorske vlade. Koja poručuje da će u rješavanju otvorenih pitanja sa Hrvatskom „i dalje pristupati otvoreno, odgovorno i u dobroj vjeri…“

A ako nekada ipak sjednu za sto sa zvaničnicima Crne Gore, Hrvati će upoznati uvijek nasmijanog i za rješavanje bilo kakvih problema nezainteresovanog premijera Spajića koji će im sigurno obećati autoput Podgorica – Dubrovnik kojim će se voziti manje od 40 minuta. Vjerovatno će im reći da su na stolu „seoske teme“ i da dvije zemlje treba da se bave ozbiljnijim stvarima nego što je rješavanje granice na moru ili nestalima iz Domovinskog rata. Logor „Lora“ sigurno neće pomenuti jer mu je Marta Kos saopštila da bi time mogao naljutiti sagovornike. Što se odštete za logoraše i imovine Hrvata u Crnoj Gori tiče, Milojko će im garantovati da će uzeti još jedan kredit (da podijele fee) i da će taj problem lagano riješiti. Zamoliće ih da brod „Jadran“ ostane još neko vrijeme u Crnoj Gori jer Karađorđevići traže nazad imovinu koju su stvarali nakon što su okupirali Crnu Goru, pa je moguće da upravo Srbija dobije pravo na brod koji je 1931. napravljen u Hamburgu po narudžbi jugoslovenske kraljevske ratne mornarice.

Dakle, Hrvati sada treba da pregovaraju sa onom, nažalost većinskom Crnom Gorom, koja bi ponovo jurišala na njih. Pa, kako?

Šalu na stranu: pregovori sa Hrvatskom biće mučni i teški. Umiješa li se EU, to će biti znak da će Hrvatskoj biti sugerisano na opet ustukne i dozvoli Crnoj Gori da bude novi član, a za uzvrat će se promijeniti ime bazenu i niko neće dirati spomen ploču u Morinju.

No, ukoliko Hrvatska bude odlučna i dosljedna da izgura svoje, biće belaja. Poručuju da je EU „vrlo jasna u svojim porukama kako ne može i ne želi uvoziti bilateralne sporove i stoga se otvorena pitanja moraju hitno riješiti kako ona ne bi opterećivala bilateralne odnose i pristupni proces“.

Konačno, nijesam siguran da bi bilo pametno, niti uputno, dijeliti savjete crnogorskoj strani što im je činiti. Njihova spremnost da ispune hrvatske zahtjeve, biće zapravo pokazatelj koliko su oni iskreno posvećeni članstvu u EU. Dogodi li se da gro hrvatskih zahtjeva ostane neispunjen, a Crna Gora ipak napreduje ka članstvu, biće to znak da Marta Kos više želi Crnu Goru, nego što zvanična Podgorica želi Martu Kos. Jer, niti mi se hrvatska vanjska politika čini dovoljno odlučnom, niti su ideološki saborci onih koji su napali Dubrovnik, a koji danas odlučuju u ime Crne Gore, zapravo svjesni da je agresija na tu državu nešto zbog čega moraju ispaštati. Pa čak i činiti ustupke koje u normalnim prilikama ne bi morali. Recimo, da za početak daju Hrvatskoj brod „Jadran“. Manje od toga – neće moći.