Cijena slave

piše: Željko Vukmirović

Dug put je prešao još važeći premijer Milojko Spajić. Od one navodno uspješne karijere u inostranstvu, te pregršt singapurskih dolara za koja će se ispostaviti da ih uopšte nije bilo pregršt, a i da karijera nije bila ni blizu uzlazne putanje, pa kauča ministra Mitrovića, zanesen idejom o najvećoj otimačini crnogoskog kulturnog nasljeđa od strane srpske crkve i provale projekta „srpski svet“, stigao je do apostolske verzije Vlade i zvanja ministra finansija i socijalnog staranja. Priznaćete, gotovo epski put. A priznaćete i da se interesi Crne Gore tu nigdje ne spominju. 

I već tada se, sada čuveni Spajke, odao poroku nestajanja. To je bilo najlakše. Još kad je svoj ministarski prapočetak najavio rečenicom „tajno i organizovano“, samo nebo je bilo limit. I tu se Spajke navukao. Odluke koje su odvodile državu u sasvim izvjesnu destabilazaciju ređale su se kao na traci. Spajke je trebalo samo da nestaje. I išlo mu je to od ruke. Ta slava odvela ga je i do premijerskog trona. 

A onda, kad god je trebao da odradi nešto za prosrpske i proruske partije primjenjivao je svoje najveće umjeće, bar s tim nije imao nikakvih problema i – nestajao. Odlaganje rješenja ili samo njihova proturanja po želji negatora crnogorske države i nacije, nekako su već prolazili. Uostalom, ionako niko od tog društva u izvršnoj vlasti ni u primisli nije imao interes Crne Gore, fotelje su ih ozbiljno uzbuđivale, a moć nepotizma i partijskog zapošljavanja zaigrala je u srcima bezvrijednih ljudi koji su se raznim preraspodjelama dokopali namještenja. 

Spajke je onda dodao novi kvalitet u prilog svojoj slavi. I standardizovao je laž. Bilo je tu i euforije, puno veselosti, sjajnih obećanja, samo malo prije nego što će njegove priče o progresu nadohvat ruke početi da važe samo za ljude sa problemima u racionalnom rasuđivanju. Dok su za birane najbliže saradnike to bile top fore, esencija vođstva. I potrajalo je to. 

I tako sve do posljednje rekonstrukcije Vlade. Ta farsa je samo predstavila blijedo dobijanje vremena uoči novih izbora, tek malo mogućnosti da se glavni akteri u vlasti srede po svojim redovima, a Evropi otvoreno stavi do znanja da bez prosrpskih i proruskih partija nema ništa u finalizaciji integracija i pristupnom procesu. O tome da srpski predsjednik Vučić, lišen svakog autoritata u svijetu, već sada zadovoljno trlja ruke, suvišno je i govoriti. 

I to bi bilo sve od one šaljive priče sa europeizacijom Andrije Mandića ili Alekse Bečića. Naravno, niko ne tvrdi da će podvale ovih prosrpskih doajena nestati, ali će zasigurno biti vulgarnije i besprizornije, kako vrijeme za važećeg premijera bude odmicalo u okruženju ucjena.

Niko se tome neće smijati. Spajke ponajmanje. Bez obzira na sva nestajanja i sve službene puteve koje će još morati da izmisli. Pomiren sa sopstvenom nemoći, u društvu vječitih miševa koji konačno mogu da prave urnebesnu štetu, biće prinuđen da ozbiljno razmisli kako što bezbolnije da se izvuče iz nevolje. A to će već da košta. 

Cijena slave, Spajke. Cijena slave.