Priča o Oluji mora biti lišena jednostranosti, što je jedini put do pomirenja i trajnog mira

Piše: Stanko Radulović

O “redarstvenoj” akciji Oluja kojom je okončan rat u Hrvatskoj tek će režiseri da snimaju filmove, ali nijedan film koji će snimiti hrvatska ili srbijanska strana neće biti objektivan. Biće lišen neutralnosti i svaki će biti oslobođen polovine istine sa one druge strane.

U Srbiji je snimljen film “Oluja” pun laži i poluistina, iz kojih se stiče utisak da su i tokom rata u Hrvatskoj Srbi i Hrvati živjeli zajedno na teritoriji nekadašnje Republike Srpske Krajine (RSK). Zatim se plasira priča da su Hrvati iz RSK, zajedno sa sunarodnicima iz Hrvatske, napali svoje komšije Srbe koji su ih i te četiri godine čuvali i štitili kao prijatelje. Neće biti da je tako, naprotiv.

Kao svjedok vremena koji je proveo na ratom zahvaćenom prostoru znam pouzdano da je teritorija RSK gotovo stoprocentno očišćena od nesrpskog življa, a to nemamo u nijednoj seriji ili filmu snimanom na teritoriji Srbije. Bez toga istorija nije tačna, falsifikovana je.

A istorija, makar u teoriji, ne bi trebalo da bude jednostrano gledanje na događaje, već sagledavanje obje konfrontirane strane i pisanje o stvarnim dešavanjima, bez uljepšavanja i izvrtanja istorijskih činjenica. I što je najvažnije, bez sakrivanja važnih detalja.

U novijoj istoriji ovih prostora vojne akcije Bljesak i Oluja predstavljaju neke od najznačajnijih događaja, ali ni tri decenije kasnije u Srbiji i na prostoru bivše SFRJ one nijesu rasvjetljene na pravi način.

Vojna operacija “Oluja” počela je 4. avgusta 1995. godine, a javnost ni 31 godinu kasnije slušajući velikosrpsku propagandu, ne zna da su, na primjer, Hrvati tokom ljeta i jeseni 1991. godine bili protjerani sa teritorije nekadašnje RSK.

Dogovor Tuđmana i Miloševića

Takođe, u proteklih 30 godina govorilo se o vojnim akcijama Bljesak i Oluja koje su okončale rat u Hrvatskoj, ali je za tri decenije malo ko govorio o brojnim dogovorima iza kulisa koji su prethodili onom što je prikazano na samoj “sceni”.

Franjo Tuđman i Slobodan Milošević

“Bljesak” i ”Oluja” su u srpskoj javnosti predstavljene kao najveći mogući zločin novije istorije koju su izvršili pripadnici HVO. Takođe se šire priče, mada veoma sumnjive, da su te akcije rezultat dogovora Slobodana Miloševića, Franja Tuđmana i međunarodne zajednice.

Međutim, ono što je činjenica – jeste da Srbija nije učinila ništa da pomogne Srbima na teritoriji tadašnje RSK. Naprotiv.

Od javnosti se krije činjenica da Vojska RSK nije ni pokušala da brani građane od napada vojnika Hrvatske i da je plan Slobodana Miloševića bio “humano preseljenje” Srba iz Hrvatske na Kosovo, iako Krajišnici nijesu željeli da idu sa jednog ratom zahvaćenog područja na drugo koje je bilo jednako toliko rizično.

Prije vojne akcije Oluje u Glini je boravio Aleksandar Vučić Oskar, aktuelni predsjednik svega i svačega u Srbiji, a ponajviše mafije organizovanog kriminala i korupcije, tadašnji vatreni radikalski ratnohuškač.

Njegov ratnohuškački govor i sada se prepričava, ali kada su Bljesak i Oluja krenuli nije ga bilo nigdje. Danas 30 godina kasnije Oskar drži hvalospjeve istom tom Slobodanu Miloševiću…

Naravno, ni tada, ništa nije bilo kako je obećavao, od Velike Srbije nije ostalo ništa, a snovi o “srpskom svetu”, polako se pretvaraju u mjehur od sapunice.

Kada je u pitanju vrh SPC, ni tada kao ni danas se nijesu proslavili u odbrani “srBstva”. Tadašnji patrijarh Pavle Stojčević je sa svojom svitom nedjelju dana prije Bljeska bio u Zapadnoj Slavoniji da zajedno proslave Uskrs i “osveštaju svetu srpsku zemlju”. Nedjelju dana nakon toga tu Srba više nije bilo, a isto se ponovilo pred Oluju, pošto je patrijarh Pavle 30. jula posjetio i ostatak “svete srpske zemlje” i boravio u Kninu.

Istina mnogo drugačija od propagande

Istina o RSK i ratu u Hrvatskoj je mnogo drugačija od onog što se u javnosti zna. U medijima u Crnoj Gori i Srbiji decenijama slušamo priče o tome kako su na teritoriji RSK živjeli Srbi i kako je sa te teritorije, koja je bila skoro četvrtina Hrvatske, protjerano 250.000 Srba.

A jesu li na tom prostoru živjeli Hrvati? E to se krije od javnosti, kao i istina šta je bilo sa njima 1991. godine kada je počeo rat u Hrvatskoj. Istina je mnogo drugačija od zvanične koju možete da pročitate u crnogorskim i srpskim medijima.

Na području gdje sam i ja nekad živio, koje je tada imenovano kao RSK, živjelo je preko 150.000 Hrvata i sa te teritorije su Srbi potpomognuti vojnicima JNA od početka rata 1991. godine protjerali 99,9 posto hrvatskog stanovništva.

Ljudi su, na primjer iz Petrinje, pobjegli glavom bez obzira, tek sa nekoliko putnih torbi, dokumentima, još raspoloživim autobusima ili automobilima. Mnogi nijesu uspjeli da ponesu ni putne torbe, sve im je stalo u par plastičnih kesa.

U Petrinji u kojoj sam odrastao je prije 1991. godine živjelo više od 15.000 Hrvata, a tokom postojanja RSK, od septembra 1991. do avgusta 1995. godjne, u gradu je ostalo svega dvadesetak Hrvata i svi su maltretirani.

Čišćenje terena iza koga se skrivala pljačka

Odmah nakon ”oslobođenja” u septembru 1991. godine pripadnici vojske RSK provalili su u sve hrvatske kuće i stanove, radi navodnog čišćenja terena i iz tih kuća i stanova iznosili sve što je imalo vrijednost.

Iz tih kuća odneseno je sve – kvalitetno posuđe, garderoba, umjetnine, zlato, nakit, novac, namještaj, bjela tehnika…

U drugom krugu čišćenja terena iz tih kuća su odnošeni stolarija, sanitarije, skidani su krovovi, a oko 50 posto kuća je na kraju spaljeno. Od situacije u Petrinji ništa drugačije nije bilo i u svim drugim gradovima Hrvatske pod kontrolom Srba za vrijeme postojanja RSK.

U Petrinji su tokom postojanja RSK do temelja srušene obje katoličke crkve – Sveti Lovro i Sveta Kata, a na mjestu na kojem su one postojale ostala je čista zemlja…

Nisu ostala pošteđena ni groblja, ali su ta mjesta mnogo manje devastirana od samih gradskih sredina i na izvjestan način bila sačuvana, ali ne u potpunosti.

Tokom rata mnogo puta sam se upitao, ali i pitao sugrađane zašto se pale hrvatske kuće, ako su mještani ubjeđeni da na tom prostoru nikada više neće živjeti Hrvati, jer su te kuće mogle biti sačuvane…

Dakle, istina je mnogo drugačija od one koje možete pročitati u srpskoj javnosti, ali to istovremeno ne znači da bi Hrvati postupili drugačije da su 1991. zaista bili jači i ”naoružani do zuba” kako su to tvrdili tadašnji srpski i crnogorski mediji.

Ratnohuškačka politika i dalje na vlasti u Srbiji

Jasno je da danas živimo u dobu laži i falsifikata što nameće mnogo pitanja. Ako je bilo moguće krajem 20. i početkom 21. vijeka, potpuno isfabrikovati i falsifikovati činjenice i istorijske fakte, postavlja se pitanje koliko je toga zaista tačno iz istorije koju učimo u školama o ranijim vijekovima kada nije bilo medija, fotografija, video zapisa i kada je postojao veoma mali broj pismenih ljudi, koji jedva da su napuštali mjesto odrastanja i imali priliku da saznaju nešto više od onog što bi im servirali…

Ista ratnohuškačka politika i dalje ne vlasti u Srbiji

Danas na godišnjicu početka operacije “Oluja”, kada će Hrvati slaviti 31 godinu od pobjede, a Srbi podsjećati na jedan od najtežih poraza u istoriji, građani Srbije bi trebali da se upitaju zašto politički vrh u kojem su se i tada nalazili Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Vojislav Šešelj… i dalje skriva istinu o stvarnim događajima na tom prostoru?

Novinari, koji u Srbiji ne postoje, jer i oni opozicioni su uglavnom zasljepljeni velikosrpskom ideologijom, morali bi napokon da počnu istragu o najdramatičnijim dešavanjima na ovim prostorima, umjesto što izmišljaju razloge za rehabilitaciju četničkog pokreta i sanjaju stvaranje Velike Srbije koja je uzrokovala toliko zla na ovim prostorima.

Protok vremena od 30 i više godina je sasvim dovoljan da se počnu raskrinkavati zablude i mitomanske iluzije, a istorijske činjenice predstave javnosti na autentičan način.

Međutim, nama su na ovim prostorima izgleda najvažnije jednostrane istine, i zbog toga bi za sve nas bilo najbolje da nam jedan ratni film snimi nezavisna međunarodna produkcija, koja će prije snimanja napraviti ozbiljno istraživanje na obje strane, pa tek onda pristupiti pisanju scenarija i režije… kad već ne umijemo ništa sami.

Svima nama zajedno mora biti jasno da istorija, pa i priča o Oluji, mora biti lišena jednostranosti, i da je to je jedini pravi put do pomirenja među narodima i trajnog mira.