Ulcinj je albanski taman koliko je Crna Gora „građanska država“

Piše: Nebojša Redžić

Iako vrtoglavo juri ka Evropskoj uniji, Crna Gora bi hitno morala da pristupi izmjenama Ustava i izbriše odrednicu „građanska država“. Ne samo zato što nijedna država na svijetu nije definisana kao građanska i što je u pitanju pravno-politički nonsens, nego što stanje na terenu i faktička situacija ukazuju da je Crna Gora u ovom trenutku etnofederalizovana država ili, ako vam je lakše – zbir nacionalnih teritorija. A može i – društvo naroda.

U nizu tekstova već tri godine uporno ponavljam da je floskula o građanskoj državi samo nečija lijepo zamišljena i slatko upakovana fikcija koja bi trebalo da bude eufemizam za Brozovo bratstvo i jedinstvo. Cijena lansiranja te ideje bila je brisanje iz Ustava svake pomisli da se pomene Crna Gora kao država crnogorskog naroda, pa čak i pominjanje „istorijskog prava crnogorskog naroda na sopstvenu državu stečenog u vjekovnim borbama za slobodu“.

A kada kući urušite temelj, kada joj izostavite postament i zaboravite na čemu je nastala, onda dobijete građevinu koja se urušava i iz dana u dan postaje ruina.

Tako je i sa Crnom Gorom. U slavljeničkoj euforiji nakon referenduma iz 2006. godine, autori Ustava toliko su se zanijeli u namjeri da izbrišu nacionalnu posebnost svih koji žive u Crnoj Gori, da su pod odrednicom „građanska država“ željeli učiniti korak dalje od svega na čemu je do tada građena Crna Gora. Meltene, kao da su pred sobom imali zadatak da sačine ustav Švajcarske sa svim insititucionalnim postignućima koje je ta multietnička država u tom trenutku imala.

Ali, avaj! Tek što je iz tradicionalnog zakoračila u građansko društvo (upamtite: društvo može biti građansko, ali ne i država), Crna Gora je zaboravila da je od čuvanja stada ovaca do rada u IT sektoru, dug put. O kupljenim diplomama da ne govorim. Oni koji već 150 godina žive od milosti raznih Gospodara, nemaju institucije, a bogaćenje preko noći i nelegalne poslove vide kao jedinu pretpostavku života dostojnog čovjeka, teško mogu biti dobar „materijal“ za građenje društva zasnovanog na iskonskim vrijednostima EU.

U slavljeničkoj euforiji nakon referenduma iz 2006. godine, autori Ustava su se zanijeli u namjeri da izbrišu nacionalnu posebnost svih koji žive u Crnoj Gori

Posljednje izjave albanskih političara i proslava u čast Velike Albanije u opštini Gusinje, samo su dokaz prethodne tvrdnje. Svaki djelić Crne Gore u kome bitišu nacioni za koje je projektovano da budu dio „građanske države“ vodi svoju politiku i naginje ka svojoj matici, da samo neuki, ili oni kojima je mitologija pomračila um ne vide da je Crna Gora postala etnofederalizovana država u kojoj su, valjda, jedino još nekadašnji nacionalni Crnogorci ostali građani, a Srbi, Albanci, Bošnjaci i Hrvati imaju svoje identitetske palate.

Svi mogu, samo Crnogorci – ne!

Cijena eksperimenta sa „građanskom državom“, dakle, bila je gubitak nacionalne posebnosti Crnogoraca i poricanje stvarnosti u kojoj svi osim naroda koji je stvorio i kroz vijekove očuvao Crnu Goru, imaju prava na ispoljavanje svog identiteta. Tako crnogorski Srbi, iako po Zakonu nemaju pravo na „nacionalni savjet“, pažnjivo njeguju svoj novopečeni identitet kroz postojanje „Srpske kuće“, nacionalnu televiziju i kulturne manifestacije. Svoju crkvu predstavljaju kao vjekovnu, iako i sami znaju da su uzurpirali i pokrali sve crnogorsko, nameću nam njihov jezik, a našu kulturu i istorijsko i sakralno naslijeđe predstavljaju kao svoje. Albanci, Bošnjaci i Hrvati, osim prava na zagarantovane mandate u parlamentu, imaju svoje nacionalne institucije, Albanci i program na svom jeziku na Javnom servisu, njeguju svoju kulturu i identitet, koriste pravo na „pozitivnu diskriminaciju“, „afirmativnu akciju“, „sniženi cenzus“, „garantovane mandate“, „srazmjernu zastupljenost“ u državnim organima, prednost pri zapošljavanju…

Jedino su Crnogorci, nesretni Crnogorci, ostali na goloj ledini i čekaju momenat kada će im neko saopštiti da je „građanska država“ postala opsesija i ostalim narodima u Crnoj Gori, a ne samo njima. U tom čekanju, a slijepo slijedeći politiku stranke za koju dominantno glasaju (DPS), Crnogorci lagano nestaju, a samo ih tradicionalni inat, nepristajanje ili rjeđe – razumijevanje zabluda ili loših namjera onih koji imaju ambiciju da manipulišu Crnogorcima, čuvaju od potpunog nestajanja. Crnogorci čak, nemaju ni svoju nacionalnu stranku pa u moru srpskih, bošnjačkih, albanskih, jedino mi tavorimo u blatu identitetske konfuzije koja nam ne dozvoljava da krenemo ka emancipaciji.

Slavlje u Gusinju uz zastavu velike Albanije

A ako pod emancipatorskim putem podrazumijevamo Evopsku uniju, ponoviću ono što sam već nekoliko puta već pisao. Bez identiteta, nema integriteta. A u integracije se ide jedino ako imaš integritet. Ali, ne građanski. Francuska, recimo, vrvi od migranata i pridošlica, puna je ljudi svih nacija, vjera i rasa, ali je i dalje ustavno definisana kao država francuskog naroda.

Kome je bilo u interesu da 2007. godine, nakon skoro 100 godina od gubitka države i nasilnog brisanja svih odrednica crnogorskog identiteta, u situaciji kada smo ubjedljivo vratili državnost i imali dvotrećinsku većinu, u Ustavu ne definišemo Crnu Goru kao državu crnogorskog naroda i ostalih naroda koji žive u njoj? Kome?

Nema ko da kaže: DOSTA!

I što smo dobili? Zamislite da potpredsjednik Vlade Italije Mateo Salvini izjavi da je, recimo, San Remo koji se nalazi u blizini italijansko-francuske granice, francuski grad! Mislim da bi ga premijerka Đorđa Meloni natjerala da u okovima pretrči cijelu Via del Corso, popne se na palatu Venezia i odozgo skoči.

U Crnoj Gori, opskurni lik kakav je Nik Đeljošaj, lagano izjavi da je Ulcinj „albanski grad“ i – nikom ništa. Nadređeni mu, Milojko Spajić se nije oglašavao, a i kada bi se oglasio, rekao bi da su to „seoske teme“. Ili da ga za takve izjave boli ona stvar. Andriji Mandiću Nik je potreban za koaliciju i većinu, te ga je lagano iskulirao. Ni Jakov se neće mnogo oglašavati, jer pitanje je da li bi taj neugledni i ni od koga uvaženi predsjednik umio nabrojati sve gradove u Crnoj Gori.

Kao neko ko se uvijek oglasi i kada drugi ne smiju ili neće, rekao bih samo ovo: teza da je Ulcinj albanski grad, jednako je glupa i nepromišljena kao i namjera da se po Zakonu o lokalnoj samoupravi Ulcinju oduzme status grada. Ne znam kome je to i sa kakvim namjerama palo na um, ali ako bih tražio razloge nezadovoljstva albanskih političkih lidera u Crnoj Gori svojom centralom, lako bih ih našao u onome što tom gradu, potpuno sadistički, čine Morsko dobro ili sada, autori novog Zakona o lokalnoj samoupravi.

Crna Gora je, dakle, de facto već etnofederalizovana država

Ali, nezadovoljstvo ljudima koji vode državu, Ulcinjani ne smiju manifestovati tako što će svoj grad prepisati drugoj državi. Mada, ne mogu reći da im prepisivanje neće postati manir, uzmemo li u obzir ono što je učinio veleizdajnik Dritan Abazović sa crnogorskim crkvama i manastirima koje je poklonio crkvi Srbije.

Ulcinj je za mene bio grad kome sam se uvijek divio i smatrao ga našim. Ne samo crnogorskim ili albanskim, nego „našim“. Jer u vremenima kada sam ljetovao u kući Resulbegovića, kada sam gošćen i čašćen u kući Džemala Perovića, kada sam svaki susret sa Gzim Hajdinagom počinjao bratskim zagrljajima, a sate provodio u razgovoru sa Mehmetom Bardhijem, te ljude smatrao sam „našima“. Ili, možda, bijahu to neki drugi Albanci od ovih današnjih.

Nemojmo samo da jednog dana čujemo kako su Srbi bili u pravu kada su govorili da su Albanci, svi odreda, glasali za nezavisnu Crnu Goru da bi je oslabili, učinili samom i nebranjenom, kako bi je što lakše prigrabili za sebe.

O tome što se desilo sa crnogorskim Albancima, možemo samo da nagađamo. Sudeći po preokretu u glavama onih koji su do juče crnogorčili na našim patriotskim skupovima (Mehmet Zanka, recimo), kao da ih neka čudna sila okreće protiv države kojoj pripadaju još od Berlinskog kongresa i koja bi, da se ja pitam, morala da ih drži kao „malo vode na dlanu“.

Slično je i sa stanovnicima Gusinja koji će vam, onako od prve, reći da su svi glasali za nezavisnu Crnu Goru i da bez njih ne bi bilo ove države. Moguće, ali otkuda onda na nekakvoj proslavi zastava Velike Albanije na kojoj su neki dijelovi Crne Gore? Otkuda da se baš u Gusinju pjeva pjesma u kojoj neki stihovi glase ovako: „…Zovite Ulcinj i Bar. Bujanovac, dođi, Preševo, Suva Reka i Mališevo. Hej, svi u Goljak i Podujevo. Hej, zvao sam Plav i Gusinje, Hote, Grudu i Malesiju…”

Jesu li, zapravo, ovdašnji Albanci (ne svi, naravno) dok su ih za vrijeme DPS-a tetošili i mazili, samo čekali dan kada će se mjehur građanštine jednom rasprsnuti, a oni pokazati pravo lice i vjekovne, do tada prikrivene aspiracije na crnogorsku teritoriju?

Dragi moji, kada bi se tek tako revidirale odluke Berlinskog kongresa iz 1878. godine, znate li vi koliko granica na ovim prostorima više ne bi bilo onakvim kakve su danas? Ne ide to tek tako.

Crna Gora je, dakle, de facto već etnofederalizovana država. Da bi iluzija graDŽanista još potrajala, potrebno je da neko kaže: DOSTA. Ali, nema ko. I u tome je sva tragedija današnje Crne Gore.

A umjesto da izvodim zaključak povodom nepromišljene izjave Nika Đeljošaja, citiraću ono što je napisala moja prijateljica Jasna:

“U Crnoj Gori NEMA albanskih, srpskih, hrvatskih, kineskih ili novozelandskih gradova. U svim crnogorskim gradovima, u različitim proporcijama, žive građanke i građani Crne Gore koji se nacionalno, vjerski, rodno, seksualno ili po kojem god kriterijumu identifikuju slobodno i kako im je volja. To je bogatstvo ove države, a sve ostalo su iskonstruisane i zlonamjerne budalaštine. Obrazujte se i ne glasajte nikad za političare koji vas tretiraju kao intelektualno potkapacitirane.”