Srpstvo na popravnom

Piše: Nebojša Redžić

Andrija Mandić je na Fundini izgovorio rečenicu koja će svakako ući u istoriju crnogorske političke scene: „Odluke o budućnosti Crne Gore donosiće se ovdje, kao što su se uvijek i donosile“.

Mandić je tako, stvaljajući u pozitivan kontekst činjenicu da su se odluke o Crnoj Gori uvijek donosile ovdje, indirektno pohvalio i one Crnogorce koji su u vrijeme knjaza/kralja Nikole imali ambiciju da tijesno sarađuju sa Beogradom, baš kao što je odao priznanje i višedecenijskoj vladavini DPS-a koji, uprkos početnim posrtanjima, nije podgledao nakani Beograda da im oni odozgo izigravaju paternaliste.

Sjetih se jedne izjave Mila Đukanovića iz, mislim, 1992. godine kada je rekao nešto što mnogo boli zvanični Beograd: „Crna Gora može sama sebe da izdržava“. Sjećam se egzaltiranosti nekih viđenih komunista, u prvom redu mog rođaka, narodnog heroja Komnena Cerovića koji se tada divio Đukanovićevoj hrabrosti i odlučnosti. Podsjetio sam tada Komnena da se Đukanović vjerovatno uzda i u neke nelegalne poslove kojima crnogorska vlast obezbjeđuje sredstva za tekuće potrebe, pa tako izvodi zaključak da joj pomoć sa strane ne treba. „Neka ga, nije važno odakle sredstva, mi komunisti smo cio vijek sanjali o tome da neko od nas izgovori ovakvu rečenicu“, odbrusio mi je Komnen.

Poruka Andrije Mandića da će se o Crnoj Gori odlučivati u Crnoj Gori, bez obzira da li je proizvod njegovog nesporazuma ili zavade sa Aleksandrom Vučićem i patrijarhom Porfirijem, nije samo rezultat trenutka ili ad hoc smišljena parola, nego nešto što se vjerovatno već dugo kuvalo u glavi lidera Srba u Crnoj Gori. Naravno, ulogu u sklapanju ovakve misli ima i činjenica da se Mandić ne osjeća loše u ulozi predsjednika parlamenta, da mu pozicija godi i u njegovoj glavi uzrokuje pomiriteljske ideje jer samo u uslovima stabilnosti vlasti, postojeća idila može trajati dugo. Ali, svejedno: Mandić je rekao ono što mu je na umu, a njegova misao mogla bi i morala postati model razmišljanja onih ljudi koji se u Crnoj Gori osjećaju kao Srbi.

Nijesam mogao da ne primjetim kako je reagovala masa biranih Srba dok je Andrija izgovarao svoj istorijski govor. Nekako me je sve podsjetilo, nazdravlje Andriji, na Kongres DPS-a u Bemax areni godinu ili dvije uoči pada bivšeg režima. Tada je Milo Đukanović pomenuo da će DPS pomoći obnovu Crnogorske pravoslavne crkve, a mlaki aplauz koji je uslijedio djelovao je kao pozdrav zvucima himne Srbije kada se svira u Zagrebu. Znamo svi – nijesu ovdašnji Srbi baš predisponirani da zaokrete u politici svare brzinom meteora. Proces je to.

Koja je težina izgovorenog?

To što će Mandić, kao lider većine crnogorskih Srba ubuduće donositi odluke u Crnoj Gori, za sada ipak ne znači da se odrekao bjelaško-četničke ideologije. Ali znači da se primakao Zapadu više nego ikada ranije, a da mu je blizak i izraelski lobi. To svakako podrazumijeva odricanje od starih, a primicanje novim saveznicima.

Nesporno je da je Vučić od Mandića tražio da zajedno sa Milanom Kneževićem napusti crnogorsku vladu i tako uspori put Crne Gore ka EU. Ipak, Mandić je svoj i interes svoje partije stavio iznad interesa Srbije kojoj je cilj da zaustavi učlanjenje Crne Gore u EU. On je shvatio da je Evropska unija uslov njegovog opstanka na vlasti, a iz fotelje se bolje čuva rejting partije ali i odlučuje o brojnim kadrovskim rješenjima diljem Crne Gore. Svojim biračima uporno pokušava da objasni kako je pomjeranje identitetskih pitanja za neka druga vremena, kada budemo u EU, isplativije po srpske interese u Crnoj Gori.

Naravno, nikada se neću saglasiti sa Andrijom da je Crna Gora „nekada bila srpska“, jer on i sam zna da se srpstvo importovano u Crnu Goru početkom 19. vijeka a da se sve – od crnogorske kape, preko crnogorskog smočanog kačamaka, crnogorske vojske, do crnogorske države – vazda označavalo crnogorskim. Jer, da je bilo srpsko, zvalo bi se srpskim. Ali, nije.

No, da je Crna Gora danas „i srpska“, nesporno je i tačno, možda ponajviše zahvaljujući njemu i politici njegove partije koja je ugasila i posljednju pomisao da Crna Gora ikada može postati „građanska država“. U tome mu, naravno, zdušno pomažu Albanci i Bošnjaci, koji zajedno sa crnogorskim Srbima, čine etnofederalizovanu Crnu Goru koja se drži na koncu zvanom DPS i čeka svoj sudnji dan.

Izgovorio je Mandić još dvije stvari koje bih u svakom trenutku potpisao i stao iza njih, pod uslovom da nijesu puka retorika za kratkoročnu političku upotrebu: „Ne možemo graditi budućnost tako što ćemo jedne uvjeravati da moraju nestati da bi drugi mogli postojati“ i „Ne možemo svoja prava osvajati tako što ćemo drugima oduzimati njihova“.

Ako je i kada je tako, onda bi Andrija pod hitno morao preduzeti mjere da svom članstvu objasni kako nacionalni Crnogorci ovdje nijesu doseljenici, ni urođenici, već narod koji je stvorio i kroz vijekove očuvao ovaj prostor, a u određenom trenutku prihvatio i svoju posrbljenu braću i omogućio im pravo građanstva. Što se druge poruke tiče, dobro bi bilo da vladiki Joanikiju koji stoluje u uzurpiranom Cetinjskom manastiru koji je, nesporno, crnogorski, pojasni da bi i crnogorski vjernici ponekad mogli da se mole Bogu na tom svetom mjestu. Sa svojim vladikom.

Tek u tom slučaju, riječi Andrije Mandića izgovorene na Fundini, imale bi pravu težinu i značaj.

Kad je puklo?

Dakle, na relaciji Beograd – crnogorski Srbi puklo je onog momenta kada je Aleksandar Vučić shvatio da Andrija Mandić neće insistirati na redefinisanju crnogorske državnosti i identiteta prije ulaska u EU. Ukoliko Crna Gora uđe u Uniju prije Srbije, biće to bolan udarac za srpskog diktatora na unutrašnjem planu. Ako uopšte dočeka 2028. godinu na nekoj važnoj državnoj funkciji. I u tom grmu leži zec. Zbog toga je kidisao na Mandića, ali i na Joanikija. A aduti mu i nijesu baš naročiti: Milan Knežević i Metodije su ono što je Njegoš opisao sa: malo rukah malena i snaga.

I zato su danas Vučić i Mandić u nezboru. Biće da je u pitanju ipak neka pravilnost koja se u ovdašnjoj politici uvijek desi: svaki političar koji u Crnoj Gori srbuje i liči na poslušnika nekog od beogradskih diktatora, kad – tad shvati da podaništvo Beogradu nije odlika karakternog čovjeka, niti postament na kome se može graditi autentična politika. „Niko nema pravo da nama u Crnoj Gori izdaje uvjerenje o nacionalnoj ispravnosti, koliko god bio moćan i snažan“, odbrusio je Mandić Vučiću.

Neću se sada baviti analizom srpstva Andrije Mandića i onog koje su zagovarali neki Petrovići, posebno Nikola, jer istoričari tvrde da osim naziva, nemaju ništa zajedničko. Posebno zato što je srpstvo kralja Nikole bilo političko-propagandno, a u konkretnim državnim odlukama gotovo da nije postojalo. On sebe i svoju dinastiju nikada nije podredio državnim, nacionalnim i crkvenim interesima Srbije. Kod Mandića je sve to, kažu, drugačije i suprotno od petrovićevskog srbovanja.

Mandić se, dakle, nije odrekao ni bjelaške ni četničke ideologije, a za referendum 2006. godine kaže da je „teško zavadio i podijelio Crnu Goru“. Ispada da on nije promijenio cilj, već samo odabrao drugačiji put da do njega dođe.

E, sad, budući da se ispostavilo ono o čemu smo mi neki pisali i prije skoro četiri decenije i danas – da Srbija odlučuje o tome ko će osvojiti vlast u Crnoj Gori (izuzetak je dio vladavine DPS-a), pitanje je kako će autentični Mandić proći sa svojim pristalicama na narednim izborima. Ana Brnabić i Milan Knežević objasnili su nam ono što smo znali: i Milojko Spajić, kao i mnogi prije njega, osvojili su vlast zahvaljujući Vučiću i Beogradu. Tako je bilo i prelomne 2020. godine.

Kako će to izgledati naredne, 2027, godine? Hoće li i tada Vučić štimovati naše biračke spiskove, slati autobuse prepune ćaci glasača, poslati ogroman novac u Crnu Goru, kupovati lične karte, plaćati propagandne tekstove u medijima, prijetiti, ucjenjivati, lagati…? Ako hoće, onda je pitanje – za koga? Neće valjda…Pipun?!

Ovakva kakva je, Crna Gora sa ćutećim Crnogorcima vjerovatno je zaslužila i da joj neko poput Milana Kneževića bude premijer. Mašala.