Beogradska paranoja

Piše: Milutin L. Cerović

Ima jedna zanimljiva politička pojava na Balkanu.

Čim se nekoliko država dogovori da međusobno sarađuje – Beograd odmah počne da čuje topove.

Čim se neko naoruža – Beograd pita protiv koga.

Čim se neko politički poveže – Beograd proglašava savez usmjeren protiv Srbije.

A čim se neko usudi da kaže da ne želi da mu Beograd bude tutor – nastaje vanredno stanje u beogradskim medijima.

Takav je, izgleda, politički refleks koji traje već generacijama. A sada imamo i novu epizodu.

Dana 18. marta 2025. godine u Tirani ministri odbrane Hrvatske, Albanije i Kosova potpisali su Trilateralnu deklaraciju o saradnji u oblasti odbrane i bezbjednosti.

Ništa tajno. Ništa skriveno. Ništa posebno egzotično za Evropu 21. vijeka.

Saradnja odbrambenih industrija. Zajedničke obuke. Vojne vježbe. Razmjena iskustava.

Saradnja u suzbijanju sajber-prijetnji i dezinformacija.

Jačanje strateške otpornosti.

Podrška euroatlantskim integracijama.

I mogućnost da se u određene oblike saradnje uključe i druge države.

Dakle – saradnja.

Ali u Beogradu vrište i tvrde da je to:

Trojni pakt!

Vojni savez!

Prijetnja Srbiji!

Opasnost po srpski narod!

Čovjek bi, da sluša beogradske političke i medijske interpretatore, mogao pomisliti da su se 18. marta u Tirani sastali Hitler, Musolini i neko treći pa potpisali plan za pohod na Beograd.

A nisu. Potpisali su deklaraciju.

Ali to očigledno nije dovoljno dramatično za dnevnu političku upotrebu.

Zato je deklaraciji potrebno dodati malo beogradskog začina.

A taj začin se tradicionalno zove – strah.

Beograd proizvodi neprijatelje brže nego što ih proizvodi stvarnost.

U Srbiji se već godinama njeguje jedna vrlo korisna politička disciplina: pronaći neprijatelja tamo gdje ga nema dovoljno.

Jer neprijatelj je politički veoma koristan. On objašnjava sve.

Lošu ekonomiju — neprijatelj.

Lošu demografiju — neprijatelj.

Iseljavanje — neprijatelj.

Naoružavanje — neprijatelj.

Političke probleme — neprijatelj.

A kada nema dovoljno neprijatelja, nema problema.

Napraviš ih. I onda ih svakoga dana pokazuješ građanima.

Naravno, nije problem u tome što vlast Srbije vodi svoju politiku.

Svaka vlast ima pravo da vodi svoju politiku.

Problem nastaje kada vlast sopstvenom narodu prodaje političku propagandu kao činjenicu.

Jer nije isto reći:

„Ne sviđa nam se ova regionalna saradnja.“

I reći:

„Oni prave savez protiv Srbije.“

Prvo je politički stav. Drugo je konstrukcija.

A konstrukcije su Beogradu, izgleda, postale mnogo draže od činjenica. Zašto?

Zato što se tako dobija ono što je vlastima uvijek najpotrebnije: uplašen građanin.

Uplašen čovjek manje pita.

Ne pita zašto se kupuje ovo oružje.

Ne pita ko ga prodaje.

Ne pita ko posreduje.

Ne pita koliko šta košta.

Ne pita ko uzima provizije.

Ne pita gdje završavaju milioni.

On pita samo: „Ko nas napada?“

I tu politički majstor izlazi na scenu.

„Ja ću vas zaštititi.“

Divno.

Samo još da se pronađe neprijatelj.

A neprijatelja, srećom po takvu politiku, na Balkanu nikada ne manjka.

Čega se Beograd zapravo plaši?

E, tu je prava priča.

Beograd se možda ne plaši toliko same Deklaracije.

Plaši se onoga što bi ona mogla da simbolizuje.

Plaši se regiona u kojem države počinju da sarađuju međusobno, bez pitanja: „Šta o tome misli Beograd?“

To je već ozbiljniji problem.

Jer ako Zagreb, Tirana, Priština, Podgorica i drugi budu pravili svoje političke i bezbjednosne aranžmane, onda će Beograd jednog dana morati da razgovara sa susjedima kao sa ravnopravnim državama. A ne kao sa svojim političkim dvorištem.

I tu je, čini se, cijela muka.

Jer ako više ne možete da prijetite slabijima, morate početi da ih ubjeđujete.

A ubjeđivanje je mnogo teže od prijetnje.

A šta sa Crnom Gorom?

E, tu dolazimo do suštine.

Crna Gora danas stoji po strani.

Neutralno.

Opredijeljeno za svoje interese.

I to je razumljivo.

Ali pitanje je: koliko dugo?

Jer ako postoji država u regionu koja ima dovoljno razloga da pažljivo posmatra svaki potez Beograda, onda je to upravo Crna Gora.

Posljednjih dana ponovo smo gledali istu predstavu.

Beogradski mediji otvorili su vatru po Crnoj Gori.

Jedni napadaju vlast.

Drugi napadaju narod.

Treći napadaju identitet.

Četvrti istoriju.

Peti izmišljaju novu opasnost.

A svi zajedno proizvode istu poruku:

Crna Gora ne smije da radi ono što Beogradu nije po volji.

Zašto?

Ko je Beogradu dao to pravo?

Gdje to piše?

U kojem međunarodnom dokumentu?

U kojem zakonu?

U kojem ugovoru?

Nigdje.

Ali Balkan je čudesno mjesto.

Ovdje se neka prava ne dobijaju potpisom.

Ona se, izgleda, podrazumijevaju.

Beograd ih podrazumijeva.

I to već više od jednog vijeka.

Zato Crna Gora mora da razmisli.

Ako države u njenom neposrednom okruženju grade regionalnu bezbjednosnu saradnju, ako se mijenja geopolitička slika Evrope i ako se pritisak iz Beograda nastavlja, Crna Gora mora prije svega da vodi računa o sopstvenoj bezbjednosti.

Ne o tome šta će reći Beograd.

Ne o tome šta će reći beogradski tabloidi.

Ne o tome hoće li neko u televizijskom studiju početi da vrišti o „izdaji“.

Država ne vodi politiku prema tuđem raspoloženju.

Država vodi politiku prema sopstvenom interesu.

Ako je njen interes da pristupi regionalnim bezbjednosnim inicijativama — neka pristupi.

Ako nije — neka ne pristupi.

Ali neka odluku donese Podgorica.

Ne Beograd.

Jer upravo tu leži cijela stvar.

Crna Gora ne treba da bude ničija provincija, ničiji protektorat, ničije predvorje i ničija interesna zona.

Ako Beograd na to bude vrištao — neka vrišti.

Ako bude prijetio — neka prijeti.

Ako bude proizvodio nove mitove — neka ih proizvodi.

Ali vrijeme je da Crna Gora konačno nauči jednu jednostavnu političku lekciju: tuđa ljutnja nije razlog da odustanete od sopstvenog interesa.

Pisac ovih redova o ovome je pisao i prije mnogo godina.

Tada nije bilo dovoljno kuraži da se takav tekst objavi.

Danas je, međutim, drugačije.

Danas je trenutak da se kaže otvoreno ono što se decenijama govorilo šapatom: Crna Gora ne mora nikome da se pravda što želi da bude bezbjedna.

I ne mora nikome da polaže račun zato što želi da sama odlučuje o svojoj budućnosti.

Jer ako Beograd već više od sto godina ima potrebu da objašnjava svojim građanima ko su njihovi neprijatelji, možda je konačno vrijeme da neko Beogradu postavi sasvim drugo pitanje: ko je, zaboga, vas ovlastio da odlučujete ko će biti gospodar Crne Gore?