Džimijev bazen i Barešićev spomenik: Dvostruka mjerila hrvatske politike

Piše: Nikola Popović

Ime kotorskog bazena postalo je pitanje međudržavnih odnosa i evropskog puta Crne Gore. Hrvatska zahtijeva uklanjanje imena Zorana Džimija Gopčevića zbog navoda o njegovoj ulozi u logoru Morinj. Istovremeno, hrvatski državni funkcioneri učestvovali su u odavanju počasti Miru Barešiću, osuđenom zbog ubistva jugoslovenskog ambasadora Vladimira Rolovića, dok je ispred splitske Lore podignut spomenik poginulim pripadnicima jedinice čiji su pripadnici pravosnažno osuđeni za ratne zločine. Takav nesklad zaslužuje javno pitanje: primjenjuje li Zagreb isti standard kod kuće i kod susjeda?

Za odgovor najprije treba ustanoviti zbog čega je kotorski bazen dobio ime.

Inicijativu je pokrenuo vaterpolo trener Pavle Vičević, bokeljski Hrvat, koji je Primorac vodio do dvostruke krune 1986. godine. To nije naknadno objašnjenje crnogorskih političara: hrvatske Sportske novosti objavile su taj podatak još 3. septembra 2021. Njegov sin, proslavljeni vaterpolista Mirko Vičević, tom listu potvrdio je da je otac predložio naziv zbog Gopčevićevih sportskih uspjeha. Naglasio je i da tada nijesu znali za druge konotacije njegove biografije.

Spomenik Miru Barešiću u Dragama

Radio Kotor je inicijativu javno zabilježio 28. jula 2020, uoči dvadesetogodišnjice Gopčevićeve smrti i otvaranja rekonstruisanog bazena. Pavle Vičević obrazlagao ju je sportskim rezultatima svog nekadašnjeg igrača i podrškom vaterpolo sredine. Mirko je kasnije hrvatskom listu kazao da je otac prijedlog iznosio i ranije. Dakle, javno dokumentovani trag iz 2020. ne mora biti i trenutak kada je ideja prvi put nastala.

Skupština opštine Kotor odluku je usvojila 18. avgusta 2021, sa 22 glasa za i jednim uzdržanim. Podržali su je i odbornici vlasti i opozicije. U službenom programu obrazloženje je sportsko: Gopčevićev doprinos vaterpolu, olimpijsko srebro iz Moskve 1980, uspjesi Primorca i promocija Kotora. Podršku su dali vaterpolo organizacije i klubovi. U tom dokumentu nema odavanja počasti njegovoj ratnoj ulozi.

Vičevićeva nacionalnost nikoga ne oslobađa odgovornosti niti može odlučivati o istinitosti svjedočenja. Ali jeste važna za razumijevanje inicijative. Teško je pošteno predstaviti njen nastanak kao izraz neprijateljstva prema Hrvatima, a prećutati da je potekla od bokeljskog Hrvata koji je želio da oda priznanje sportisti kojeg je trenirao.

Jednako je važno precizno govoriti o Morinju. Tamošnji zločini nijesu izmišljeni niti pravno neutvrđeni. Crnogorski sudovi osudili su četvoricu bivših pripadnika JNA zbog zlostavljanja zarobljenika; pravosnažne kazne potvrđene su 2014. godine. Država je isplaćivala odštetu žrtvama. Zato odbrana sportskog obrazloženja kotorske odluke ne smije postati poricanje patnje zatočenika. 

Zoran Džimi Gopčević

Za Gopčevića važi drugačiji, precizan iskaz: njegova lična krivična odgovornost nije utvrđena sudskom presudom. Umro je 2000. i nije mu suđeno. Postoje svjedočenja i javni navodi o njegovoj ulozi komandira straže, na koje se pozivaju preživjeli i organizacije za ljudska prava. Odsustvo presude nije dokaz nevinosti, ali nije ni dozvola da se čovjek predstavlja kao pravosnažno osuđeni zločinac. 

Upravo tu poređenje sa Mirom Barešićem postaje naročito neugodno za hrvatsku politiku.

Vladimir Rolović, rođen u Brčelima kod Bara, bio je crnogorski antifašista i jugoslovenski diplomata. Kao ambasador u Švedskoj napadnut je u ambasadi u Stokholmu u aprilu 1971. Od zadobijenih povreda je preminuo. Barešić je zbog tog ubistva osuđen u Švedskoj na doživotni zatvor. Ovdje, dakle, postoji presuda suda demokratske evropske države, a ne samo naknadna politička optužba.

U Dragama, na području opštine Pakoštane, Barešiću je 31. jula 2016. otkriven spomenik. Svečanosti su prisustvovali tadašnji ministri Tomo Medved i Zlatko Hasanbegović. Medved ga je opisao kao jednog od najvećih hrvatskih domoljuba, a Hasanbegović kao hrvatskog viteza. To su bile javne počasti uz učešće predstavnika izvršne vlasti, a ne zatvorena porodična komemoracija.

Sam spomenik finansirali su porodica i prijatelji, dok je, prema tadašnjem izvještaju Deutsche Wellea i izjavi opštinskog načelnika, opština finansirala uređenje parka. Njegovi zagovornici isticali su Barešićevo učešće u ratu 1991. i pogibiju. Zato bi bilo neprecizno napisati da je spomenik formalno podignut „zbog ubistva Rolovića“. Precizno je reći da je podignut čovjeku osuđenom za to ubistvo, uprkos toj presudi, uz političko predstavljanje kao nacionalnog uzora.

Milojko Spajić i Andrej Plenković: Ako javna počast mora obuhvatiti moralnu ocjenu cijelog života, onda taj princip mora važiti i za Barešića

Otuda pitanje koje Zagreb duguje i crnogorskoj javnosti: ako se Barešićeva ratna biografija može izdvajati kao osnov za počast, zašto se Gopčevićeva sportska biografija unaprijed odbacuje kao relevantno obrazloženje? Ako javna počast mora obuhvatiti moralnu ocjenu cijelog života, onda taj princip mora važiti i za Barešića.

Slučaj Lore otvara još bolnije pitanje.

U splitskom vojnom zatvoru pripadnici 72. bojne Vojne policije zlostavljali su civile i ratne zarobljenike. Zločini su utvrđeni pred hrvatskim sudovima. Među pravosnažno osuđenima su nekadašnji upravnik Tomislav Duić i njegov zamjenik Emilijo Bungur, kojima su izrečene kazne od deset, odnosno osam godina zatvora. Njihove zahtjeve za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Vrhovni sud je odbio.

Ispred Lore je 13. decembra 2016. otkriven spomenik dvanaestorici poginulih pripadnika 72. bojne. Postavljanje je prošlo gradske procedure, što opisuje i službeno glasilo Ministarstva odbrane Hrvatske, Hrvatski vojnik. Mora se napraviti jasna razlika: spomenik nije formalno posvećen zločinima, niti se poginulim ljudima može kolektivno pripisivati krivica osuđenih pripadnika njihove jedinice.

Ali sadržaj same svečanosti pokazuje zašto je ovo više od rasprave o simbolici. Predstavnik veteranske udruge Zlatko Čipčić tada je izjavio: „Neshvatljivo je da su u hrvatskim zatvorima Merčep, Duić, Bungur“. Na događaju su učestvovali izaslanici predsjednice Republike, predsjednika Sabora i ministra odbrane, zamjenik ministra branitelja i splitski gradonačelnik. Odavanje počasti poginulima tako je postalo i pozornica za javnu odbranu ljudi povezanih sa procesuiranim zločinima.

Za Crnu Goru Lora ima i posebno, nedovršeno poglavlje: stradanje zarobljenika iz takozvane nikšićko-šavničke grupe. Radio Slobodna Evropa je u novembru 2025. izvijestio da predmet poznat kao „Lora 3“, koji obuhvata njihovo stradanje, još nije doveo do optužnice. Objavljena su svjedočenja preživjelog Veselina Bojovića i zahtjevi porodica za istinom i odgovornošću. To treba razlikovati od već presuđenih predmeta „Lora 1“ i „Lora 2“: postojanje tih presuda ne znači da je pravda zadovoljena za sve žrtve.

Nesrazmjera postaje politički naročito važna kada se uključi evropsko uslovljavanje

Porodice tih ljudi imaju jednako pravo na odgovore kao porodice hrvatskih zarobljenika iz Morinja. Članstvo Hrvatske u Evropskoj uniji ne umanjuje tu obavezu.

Problem javnog odavanja počasti nije ograničen na devedesete. U službenom glasniku Grada Paga iz aprila 2026. i dalje se pojavljuje Ulica Mile Budaka, u okviru planiranih komunalnih radova. Hrvatska enciklopedija Budaka opisuje kao visokog ustaškog funkcionera i jednog od nosilaca politike progona Srba i Jevreja. Takav naziv nije samo privatno mišljenje o prošlosti: on opstaje u službenoj upotrebi lokalne vlasti.

Ovi primjeri ne opravdavaju nijedan crnogorski propust. Pokazuju, međutim, koliko je teško braniti moralnu dosljednost politike koja susjedu postavlja zahtjeve, dok kod kuće predstavnici vlasti učestvuju u počastima osuđenom ubici ili na svečanostima sa kojih se osporava zatvaranje osuđenih počinilaca.

Nesrazmjera postaje politički naročito važna kada se uključi evropsko uslovljavanje. Hrvatska je u decembru 2024. uskratila saglasnost za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 31. Naziv bazena jedno je od spornih pitanja u odnosima dvije države; nije jedini razlog blokade i ne treba ga tako predstavljati. Ali jeste postao dio pritiska na Crnu Goru.

Crnogorska skupština je 13. oktobra 2026. usvojila izmjene Zakona o sportu koje otvaraju put uklanjanju Gopčevićevog imena, kroz pravilo o proteku četrdeset godina od smrti osobe po kojoj se sportski objekat naziva. Gopčević je umro 2000. Usvajanje zakonskog rješenja, ipak, ne treba poistovjećivati sa već završenom promjenom naziva.

Kritika hrvatskih dvostrukih standarda najsnažnija je kada ostane precizna. Hrvatski sudovi jesu osudili počinioce zločina u Lori. Hrvatski novinari jesu dokumentovali problematične svečanosti i postavljali pitanja o žrtvama. Zato odgovornost treba adresirati na konkretne političare, institucije i odluke, umjesto na hrvatski narod.

Zagreb ima pravo da traži dostojanstven odnos prema žrtvama Morinja. Crna Gora ima isto pravo kada govori o Vladimiru Roloviću i žrtvama Lore. Sportsku namjeru Pavla Vičevića treba priznati kao dokumentovanu činjenicu, a navode o Gopčevićevoj ratnoj ulozi razmatrati odgovorno. Isto tako, Barešićeva presuda ne može nestati iza riječi „domoljub“, niti se žrtve Lore mogu skloniti iza spomenika jedinici.

Evropski standard vrijedi onoliko koliko smo spremni da ga primijenimo i kada obavezuje nas same.