Banalnost zla

Piše: Nebojša Redžić

Nije samo nasilna i smišljena izmjena demografske strukture grada učinila Novi onakvim kakav je danas. O, ne. Ima tu nekih devijacija od davnina, moguće proisteklih iz onih 200 krvavih godina Otomanske vladavine, možda zbog onoga što su potom činili Mlečani i Austrougari. Neće biti da je sve bilo bajno ni kada su Herceg Novi uzeli pod svoje Crnogorci. Nije uzalud nobelovac Ivo Andrić, kao stanovnik Novog, o njegovim sugrađanima zapisao: „Mala pamet, jeftina ironija, bezočno ogovaranje svega i svačega. Pod maskama se kreću slobodnije i rade ono što se bez maske i kostima nikada ne bi usudili da kažu i učine“!

Ne sjećam se da su tada Novljani spalili Iva. Možda zato što je bio Srbin. Moguće i zbog toga što je bio u pravu. A najprije će biti da ih te riječi nijesu previše pogodile jer niti su mnogi znali ko je njihov sugrađanin Ivo, niti su ga čitali, niti su mu prigovor da su nepametni i skloni ćakulama uzeli za zlo. Jer, iznad bezočnog ogovaranja i kratke pameti, uvijek je stajala nestvarna ljepota ovoga grada, njegovi veličanstveni zalasci sunca, izazov njegovih skalina i pitomi miris Mediterana. I primjeri. Baš kao oni o kojima je pisao Marko Miljanov. Ne pravilo, nego primjeri. Čojstva, duha, ljudskosti. Kao što je Ivo Andrić. Ili Zuko Džumhur. Vijek mladi Vojo Stanić. Pjesnik Stevan Raičković. Ili Rambo Amadeus. Oni su ti koji nikada nijesu dozvolili da svjetina i puk nadvladaju „malu pamet“ i ćakule koji, priznaćemo, nijesu baš tako veliki grjehovi za neku malu zalivsku varoš.

A onda su, hvala jedinstvenom DPS-u, došli oni. Prethodno su u noći između 25. i 26. avgusta 1992. godine, pod vođstvom ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, granatirali sarajevsku Vijećnicu i spalili 80 odsto bibliotečkog fonda, dva miliona knjiga, časopisa i rukopisa neprocjenjive vrijednosti koji svjedoče o istoriji Bosne i Hercegovine i ovih prostora. Htjeli su zatrijeti svaki trag istorijskoj istini i na pepelu od papira sagraditi mitove o vlastitom postojanju.

Nikada nećemo znati tačan broj onih koji su se, zajedno sa ratnim zlikovcem Tomom Kovačem, potom zaputili u pravcu Boke. Početkom 90-tih, Herceg Novi su sistematski i planski naselili bosanski Srbi, donoseći u njega duh bosanskih kasaba, vonj pivnica nalik onim minhenskim, želju da se unerede u tradicionalnu crnogorsku dobrodošlicu i zauvijek ostanu tu. Dočekani otvorenog srca zarad nekoliko hiljada glasova, a bogami možda i uz nečiju viziju da od tog grada načine ono što je on danas. Dobili su pravo boravka, lične karte, državljanstvo, posao, pravo glasa…  Danas se njihovi potomci, već deklarišu kao starosjedioci Herceg Novog.

I nikada nijesu zaboravili rodni kraj, bez obzira što se mnogi nikada u njega nijesu vratili ni da posjete staru kuću. Nijesu zaboravili ni običaje rodnog kraja. Posebno ove kakav je spaljivanje svega nepodobnog. Istina, planove da i Crnu Goru urede po ugledu na Vijećnicu u Sarajevu, pokvario im je internet. Tako su, u nemogućnosti da mu spali knjige i pisanu riječ, odlučili da spale pisca!

Najljepši grad sa najpogrešnijim stanovništvom

Andrej Nikolaidis je simbol modernosti, vjesnik emancipacije Crne Gore, paradigma otpora neonacizmu, produkt onog najevropskijeg u nama. Onaj koji prosvjećuje, otvara oči, ne želi biti kliše i intrigira. I eto, neću više o kolegi jer kažu da nema sujetnijih ljudi od novinara, a i ja sam sujetan. Ali me ubi onaj glupi osjećaj za pravičnost koji mi je u životu došao glave. Zato sam iskren kada je Andrej u pitanju.

Kada sam u subotu popodne vidio fotografije iz Novog i lutku spremnu za spaljivanje, samo sam se kiśelo nasmiješio. Pa, dobro, rekoh, mi koji smo na javnoj sceni, političari, pisci, novinari, muzičari…moramo biti spremni na sud javnosti, treba da naučimo da trpimo više od običnog svijeta, da se naviknemo da podnesemo kritiku. Eto, kad već nijesu imali petlju da zapale Jakova ili Milojka, zašto ne i nekog popa poput Pahomija ili Kačavedne, neka to bude Andrej. Pomislih, vjerovatno će optužbe i presuda biti sačinjeni u satiričnom tonu, sa suptilnim osudama nečega što je Andrej rekao ili napisao, a ovima eto zasmetalo. Očikivao sam ironiju i sarkazam, na način na koji to tako fino umiju Kotorani. Kad ono…

Ljudi moji, sve bi ostalo na dilemi jesu li Andreju, praveći od njega lutku, dodali ili oduzeli koji kilogram, da ne bješe onog užasnog izliva kanalizacije izrečene u optužnici! Malo je reći da je to bio govor mržnje. Bješe to glas očaja, logika giljotine, rafal kalašnjikova, zov krvi. Zapisao sam što je rečeno: „dželatov šegrt“, „produkljanski Grk“, „predstavnik savremene crnogorske fekalne književnosti“, „piše vlastitim prolivom“, „smrad“, „prkno“ i konačno – „spalite govna“!

Kažu da je banalnost zla fraza koju je Hana Arent skovala 1963. godine u djelu Ajhman u Jerusalimu, pokazavši da velika zla u istoriji nijesu počinili fanatici i sociopate, već obični ljudi koji su prihvatili tumačenje države da su akcije u kojima učestvuju normalne. Neka me neko ubijedi da stil ove „optužnice“ nije proistekao iz logike vladajuće 30-avgustovske većine!

No, može Andrej da bude miran. Jer zapravo, svaka riječ iz „optužnice“ nije odisala zlom i mržnjom prema njemu, već je to bila paradigma animoziteta prema Crnoj Gori. Baš onog zla i upravo one mržnje koja je u posljednjih 30 godina izgradila novi identitet najljepšeg crnogorskog grada sa najpogrešnijim stanovništvom na kugli zemaljskoj. Neka mi oproste onih nekoliko Novljana za koje znam da su ostali normalni u ludnici. Kao što je moj brat od tetke Milan. I vjekovni Vojo. Jer, biti normalan u ludnici, najveće je ludilo.

Uostalom, ovdašnje ludare ne bi bile to što jesu, da nijesu inovativne i da ne idu korak naprijed. Kroz istoriju smo znali da spaljivanje knjiga nije nepoznato još od Aleksandrijske biblioteke. Istina, u novijoj istoriji se vezuje za fašizam i 10. maj 1933. godine kada je spaljivanje nenjemačkih knjiga dostiglo vrhunac. Naša inovativna ludara, grad Herceg Novi, slijepo crijevo civilizacije i simbol poraza duha, spalilo je pisca. I u tome su, valjda, novi – prvi u svijetu. Precedent. Nešto što će slijediti sve asimilovane i primitivizmom zaglupljene vukojebine na zemaljskoj kugli. A možda i neće nego će tu novotariju ostaviti baš Herceg Novom. Da poput Kanli kule prepune krvi Crnogoraca koji su stradali u borbi za slobodu, bude simbol ljudskog posrnuća.

Uostalom, možda je Hajnrih Hajne, kada je 1944. godine proročanski napisao: „Ko spaljuje knjige, spaljivaće i ljude“, mislio upravo na Herceg Novi.

Vlast se pravi mrtva

Ovo više nije šala. Nemaju pravo da ćute ni kripto Milojko, ni ministarka kulture i medija koja u životu nije objavila novinarski uradak i ne zna ništa o Balšićima i Crnojevićima, ne smije ćutati ni Tužilaštvo, neka se oglasi i crkva Srbije. Ili neki Novljanin, zašto da ne? Gdje smo mi to stigli, kud nas je to dovela degradacija svih vrijednosti, kuda ćemo sa tolikom mržnjom, jesmo li mi to spremni za novi zov ratnih truba, kako ćemo ovakvi nikakvi u Evropu, kukala nam majka?

Jer, ako sa ovakvim dostignućima hoćemo u Evropu, ako zaćutimo i pravimo se mrtvi, ako ministrica ne da ostavku, ako novi VDT napravi predmet i zaboravi na njega, postaće normalno da spodobe sa onim maskama o kojima je pisao Ivo Andrić, ne budu samo autori ćakula i vlasnici neznanja, već ubice ljudskih duša i egzekutori svega drugačijeg.

Htjeli mi to priznati ili ne, ali činjenjem političkih stranaka i nečinjenjem institucija, Crna Gora je došla u stanje mraka i stadijum teškog oboljenja, koji je generisan klerom, progonom, ravnim pločama…

Ipak, u subotnjoj novskoj vatri nije gorio ni Andrej, ni evropska Crna Gora. U njoj je buktio jedino nesojski duh piromana, a iza nje je ostao samo pepeo i talog civilizacije koji već 30 godina razara Herceg Novi.

Već sam ranije pisao o tome da je za neke ljude more i Mediteran avantura civilizacije, za koju nijesu spremni. Niti su joj dorasli. Ima li ičeg indikativnijeg od činjenice da su nakon spaljivanja pisca, autori tog bijednog performansa otišli na koncert žene ratnog zločinca? Zaboga, pa nijesu za njih karneval, mažoretke, mimoze i miris mora. Njihov intelektualni limit je Ceca i to je bolest današnjice kojoj nema lijeka.