Smrt nacije počinje dehumanizacijom žrtava

Piše: Tijana Lopičić

Ne postoji nacija na svijetu koja iza sebe nema ratove i ratne zločine. Ali ono što jednu naciju razlikuje od druge nije samo ono što se dešavalo u prošlosti, već način na koji se prema toj prošlosti odnosi danas.

Odnos prema ratnim zločinima i genocidima pokazuje stepen moralnog i društvenog zdravlja jedne nacije. Zdrava nacija ne pokušava opravdavati ratne zločin kako bi sačuvala mit o nevinosti, niti žrtvu pretvara u neprijatelja samo zato što istina ugrožava političku propagandu kojoj je stanovništvo učeno slijepo da vjeruje.

Naprotiv, zdravo društvo je dovoljno snažno da prizna zločine, da saosjeća sa žrtvama i da jasno razdvoji navodni patriotizam od opravdavanja ratnih zločina.

No, problem počinje onda kada se žrtva dehumanizuje zbog svoje nacionalne ili vjerske pripadnosti, kada se zločin relativizuje, a zločinac pretvara u heroja. Tada više ne govorimo samo o odnosu prema prošlosti, već jasno uviđamo i stanje jedne nacije koja u ovom slučaju postaje prijatnja za sve.

Glorifikovanje Mladića na Marakani: Problem počinje onda kada se žrtva dehumanizuje zbog svoje nacionalne ili vjerske pripadnosti, kada se zločin relativizuje, a zločinac pretvara u heroja

Upravo je smrt presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića pokazala mnogo toga o stanju srpske nacije. Čovjek koji je pred međunarodnim sudom pravosnažno osuđen za genocid i druge najteže ratne zločine, umjesto nedvosmislene osude, postao je simbol, heroj i predmet glorifikacije.

Nakon smrti Ratka Mladića, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije se prvenstveno obratio žrtvama njegovih zločina niti govorio o presudi kojom je Mladić pravosnažno osuđen za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Naprotiv, Vučić je kritikovao Haški sud, tvrdeći da je Mladiću bilo uskraćeno da umre u Srbiji i nazivajući takvo postupanje „anticivilizacijskim“. Istovremeno je poručio da će država pomoći porodici da Mladić bude dostojanstveno sahranjen u Srbiji. Kako smo juče vidjeli, uz najviše vojne počasti.

Nije, međutim, samo državna politika ta koja u ovom trenutku pokazuje odnos prema Ratku Mladiću. U procesu njegove javne rehabilitacije svoje krucijalno mjesto zauzima i Crkva Srbije.

Ogroman broj ljudi ispraća ratnog zločinca Ratka Mladića u Beogradu

Zvanična objava Crkve Srbije od 6. septembra najavila je ono što smo juče mogli da vidimo – patrijarh Porfirije služio je opelo Mladiću u Hramu Svetog Luke na Košutnjaku. To i nečudi s obzirom da presuđenog ratnog zločinca Crkva Srbije u saopštenju predstavlja kao „pravoslavnog hrišćanina i vojnika srpskog“. Saopštenje završava riječima: „Pokoj mu duši i mir svima nama!“

A đe su njegove žrtve? Đe je pomen onih kojima su oduzeti životi, domovi, porodice i budućnost? Đe je dostojanstvo žrtvi koju ovakvim narativima dehamizujete?

Na kraju, pitanje više nije šta je Ratko Mladić bio. To je presuđeno. Smrt nacije ne počinje kada izgubi teritoriju i rat. Počinje onoga trenutka kada od zločinca pravi nacionalnog heroja, a žrtvu dehumanizuje uz pomoć državnih mehanizama i Crkve Srbije kao vjerskog autoriteta.