Connect with us

Društvo

DISPROPORCIONALNA REAKCIJA VLASTI: Vlada bez integriteta i državnog dostojanstva

Published

on

Foto: Jutarnji

Piše: Dina Bajramspahić

Čisti terorizam, nasilni ekstremizam i državni udar. Kakav je državni udar bio vidjećete po bilansu krivičnih prijava policije protiv tih konspirativnih lica. Vidjećete po kvalitetu dokaza. Budalaština.

Ako je DPS htio da izazove državni udar, zašto ga nije izazvao? Kad se ikad DPS uzdržao od nasilja kad je htio da ga izazove? Nikad.

Prekomjernom upotrebom sile, hemijskih sredstava i zakonom nedozvoljenih gumenih metaka, policija je razbila mirne proteste. Laž o Molotovljevom koktelu je bila povod za početak intervencije, iako ga niko od prisutnih nije ni čuo ni vidio, nije se čuo pucanj flaše niti je bilo vatre. Prisutni novinari nenaklonjeni demontrantima su potvrdili.

Ako je jedan pojedinac nadjen da posjeduje “koktel”, koji nije bacio, taj jedan se procesuira. Ne razbija se protest. To je disproporcionalna reakcija.

To što protest nije bio prijavljen, nije dovoljan osnov za razbijanje protesta jer medjunarodni standardi garantuju prezumpciju u korist održanja javnog okupljanja, a ne obrnuto.

Protest je morao da traje pred onima protiv kojih protestuju. To je gradjansko pravo koje je prekršeno.

Ne postoji hijerarhija ljudskih prava po kojoj je pravo na slobodu vjeroispovijesti ispred prava drugog na slobodu izražavanja i mirnog okupljanja.

Da li su na drugoj strani bili DPS-ovci? Da. Da li medju njima ima kriminalaca? Da. Da li pokušavaju da destabilizuju vlast? Da. Koja opozicija ne pokušava da destabilizuje vlast?

Jesi li upotrijebili silu? Nisu.

Ni na jednom protestu svi nemaju isti motiv i interes. Pokušava li svako da se ogrebe, pokušava. Ali se ignoriše većina koja je bila tamo s punim pravom. Imaju ljudsko pravo na protest i slobodu izražavanja nezadovoljstva protiv ove vlasti. Da ne pričamo da su imali i objektivan povod. Ljudska prava se ne daju samo onome ko nam se svidja nego jednako i onome ko nam se ne svidja.

Većina nezadovoljnih na Cetinju su bili “obični” ljudi, siromašni i obespravljeni, kojima se smučilo da ih ova vlast diskriminiše, vrijedja i ponižava. Da im uzima i ime i prezime, da ih omalovažava i poriče im svaku ljudskost. Smučilo im se da slušaju da ne postoje, smučilo im se da ih siluju i guše agresivci s druge strane.

Do danas se nastavlja ponižavanja tih ljudi kojima se ne priznaje ni da mogu da su privrženi državi, Cetinju, Manastiru, istoriji, svojoj tradici, kulturi, jeziku nego su svi Milove budale. Tretirani su kao idioti u kontinuitetu. Jer to vlasti tako odgovara zarad očuvanja vlasti. Nezadovoljstvo ovom vlašću ne može da bude stvarno nego su sve to plaćenici.

I poslije svih uvreda, vlast im besramno kaže da su tu da brane tonu i po kokaina. Mirno je prošlo koliko im je dosta uvreda.

Vlast je zabila glavu u pijesak, proizvodi svoju propagandu i to joj prilazi. Vlast koja inače baštini vjeru da se planine pomijeraju snagom misli ne priznaje drugoj strani da apstraktna osjećanja pripadnosti nečemu drugome. Vlast koja je listom pred Hramom u Podgorici puna emocija. Ima kiča s obje strane ali se samo jedna strana kažnjava javnim omalovažavanjem za taj kič. Drugoj to potpada u vjerska prava.

Vjerska prava Crnogoraca ne postoje. Hoće li država upregnuti svu silu da Crnogorska crkva služi u Cetinjskom manastiru? Kad? To bi bilo po Ustavu, po vlasničkom pravu, po vladavini prava, po garantovanom pravu na slobodu vjeroispovijesti? Ili će kad crnogorci zatraže svoja prava reći: a ne, sad se pomirite lijepo i ne destabizujte. Nije bilo nikakvog dijaloga prije 5-og nego je sprovedena sila nad gradjanima, pa sad bi valjalo neki dijalog poslije 5-og.

Gušenje protesta je bilo ograničavanje ustavom garantovanog prava. Reakcija Policije nije bila srazmjerna cilju. I na kraju najvažnije. Crnogorske institucije nisu donosile odluke nego neformalni centri moći.

Direktor policije, nesumljivi policijski profesionalac, je bio protiv intervencije policije. Ministar unutrašnjih poslova koji je postavljen kao ekspert je bio protiv. Navodno i vicepremijer nadležan za sektor bezbjednosti, koji sada to poriče. Svi koji su imali zakonski kapacitet da donose odluke nisu ih donosili.

Navodno je i premijer u jednom trenutku bio protiv. Navodno su i sveštenici bili prihvatili da se ne radi na silu. Ko je donio konačnu odluku?

Ali sve i da su svi bili za (premijer, vicepremijer, Crkva i predsjednik druge države), direktor policije i ministar su po zakonu bili nadležni za odluke a sprovedene su suprotne. Čiji smo mi taoci?

Policija je instrumentalozavana za potrebe neformalnog centra moći. Služila je kao Pretorijanska garda cilja nametnutog van ove države. Svako normalan treba da ima problem sa tim da nam institucije nemaju autonomiju a posebno što nemaju profesionalnog dostojanstva da podnesu ostavke nakon tog poniženja. Naprotiv. Kad je jutro svanulo, i sve prošlo najmirnije moguće jer DPS nije bio nasilan, hvale se akcijom protiv koje su bili. Degutantno.

Vlada, kao Vlada, u svemu bez integriteta i državnog dostojanstva.

Izvor: Fejsbuk

1 Comment

1 Komentar

  1. LSCG

    06.09.2021. at 12:01

    Nije moja Vlada

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije