Koje mape sanja Nikola Camaj?

Piše: Nebojša Redžić

Bio je februar 1992. godine. Bližio se preverantski referendum kojim su Crnu Goru naumili zakovati u velikosrpsku tvorevinu zvanu SR Jugoslavija. Na platou ispred Skupštine Crne Gore organizovan je antiratni miting, skup za suverenu Crnu Goru. Nama iz Liberalnog saveza koji smo nekoliko dana ranije organizovali sličan miting na Cetinju, sugerisano je da bi bilo dobro da govori mladi Malisor Nikola Camaj. Sa zadovoljstvom smo prihvatili prijedlog. Dok je svega stotinak metara od nas trajao kontramiting na koji su napujdani velikosrbi došli sa poljoprivrednim alatkama (valjda je trebalo da nam presude jednom zauvijek), sugestivnim glasom, bez imalo treme, Camaj je galamio:

„Prebacuje se nama, Albancima i Muslimanima da želimo nejaku Crnu Goru da bi je poslije raskomadali. Ali im poručujemo da ovoj generaciji nije prvi put da se bori za očuvanje Crne Gore, Nama Crna Gora treba suverena, ravnopravna za sve narode, ni manja, ni veća nego što je. Jer, treba nam Crna Gora isto koliko i mi njoj. Kao dokaz da smo se i prije borili uz bratski narod, Crnogorce, mogu napomenuti bitku Marka Miljanova protiv Turaka, kada je nejač ostavio u besi Malisora.“

Pozdravljen sa oduševljenjem, Camaj je potom nastavio svoj životni i politički put i godinama bio dio onoga što je Milo Đukanović nazivao „naši tradicionalni koalicioni partneri“. Sve dok nije izgubio vlast i vidio da su to svačiji koalicioni partneri. Kada su se stvari u Crnoj Gori promijenile, a Crna Gora pala u ruke onima koji služe drugoj državi, Camaj se u jednom trenutku našao na mjestu potpredsjednika Skupštine. Ne sjećam se da je on, baš kao ni bilo ko iz redova albanskih političara, problematizovao saradnju sa onima koji ne žele dobro ni Crnogorcima, ni Albancima, ni muslimanima. Dapače, iz tih sam redova čuo da „manje brojni narodi moraju biti u svakoj vlasti“. Jer, eto, oni su manjinski narodi. Treba im zaštita, pokroviteljstvo, tutorstvo. Treba im neko da im obezbijedi sva ona prava koja su stekli za vrijeme bivše vlasti. Ili im, iznad svega, treba uživanje u privilegijama koje vlast donosi.

Da je onog mladog Nikolu Camaja ispred Skupštine neko pitao da li će jednom biti u koaliciji sa četnicima, vjerovatno bi udario na onu tradicionalnu malisorsku čast i dobio odgovor kakav zaslužuje. Današnji Nikola Camaj, valjda zbog poodmaklih godina ili ko zna čega, zaboravio je na vrijednosti kraja iz koga dolazi, na besu, čast ili nazovite to kako vam volja. Danas je Nikola potpredsjednik parlamenta, a običan čovjek, čitalac, nema pojma koliko to privilegija donosi.

Prelomio u mozak

Današnji Nikola Camaj, kao da je gledao onaj tajno snimljeni dokumentarac o Mašanu iz Zete, „prelomio je u glavu“ i sada mu je priča sasvim drugačija nego daleke 1992. godine. Valjda je u međuvremenu shvatio da su srpski ratovi iz devedesetih bili pravedni, a otpor liberala i ostalih Crnogoraca – zaludna rabota u kojoj je, eto, slučajno učestvovao. Sada mu ne treba Crna Gora „suverena, ravnopravna za sve narode, a ni manja, ni veća nego što je“. Sada mu očito treba ona manja, najmanja Crna Gora, kako u svom govoru sa pozicije potpredsjednika reče, „sa Cetinjem i deset sela okolo“.

Karta Evrope iz 1500. godine na kojoj se vidi država Crna Gora nepokorena od Otomanske imperije

Neko zloban bi rekao da je došlo vrijeme da, u ime nekih Albanaca valjda, želi „nejaku Crnu Goru da bi je poslije raskomadali“. Da nije tako, zašto bi onda Nikola, koji je bio, koliko razumijem, profesor u srednjoj školi u Tuzima, pomenuo „mapu“ koja nikada nije postojala, želeći da minimizira značaj i ulogu Crne Gore u prošlosti? Zašto je baš sada pokušava uniziti, a na početku svog političkog puta, hrabro stao ispred zgrade parlamenta i isprsio se pred njenim mrziteljima?

Vjerujem da Nikola Camaj, ne samo kao profesor, zna da se mnogo mapa može vezati za Crnu Goru. Recimo ona iz 1500. godine kada je kao svjetionik stajala između moćnih imperija i bila jedina tačka slobode u porobljenoj Evropi!? Ili, zar nije logičnije da se Nikoli, kao Malisoru, katoliku, najviše dopada mapa Bodinove Duklje (koja je preteča Crne Gore) iz 1083. godine, perioda kada je barski biskup Petar u Rimu 1089. godine dobio papsku bulu kojom je postao barski nadbiskup!? Tada je dukljansko-barska nadbiskupija dobila sufraganstvo nad episkopijama dukljanskom (barskom), kotorskom, ulcinjskom, svačkom, skadarskom, drivaskom, polatskom, srpskom, bosanskom, travunijskom…

Duklja i mapa iz tog vremena pokazuju njenu moć. Ona je tada u svom sastavu imala Rašku i Bosnu. Zašto se ta mapa ne sviđa Nikoli? Bodinovo carstvo je bilo mnogo veće od Dušanovog. A i trajalo je duže. Shvatam: ne bi bilo uputno da Nikola sa takvom pričom izađe pred svoje koalicione partnere.

Zato je Camaj odabrao Crnu Goru sa Cetinjem i deset sela. I nije se do danas izvinio. A čekao sam ga da se izvini Crnogorcima sve ove dane od kada je tu, neoprostivu glupost, izvalio sa mjesta potpredsjednika Skupštine.

Nije Nikola jedini

Najviše me brine što bi sjutra, kada bi crnogorske stranke ponovo došle na vlast, Nikola sa svojom ekipom skoro sigurno došao i ponudio svoje usluge. Jer, zaboga, manjine moraju biti u svakoj vlasti. I što je najgore od svega, siguran sam da bi ih stranke aktuelne opozicije ponovo prihvatile kao svoje partnere.

Jer, nije Nikola jedini. U plejadi nekih novih Albanaca, serijom izjava o odnosu Albanaca i Crnogoraca istakao se i potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj. Nekakav Kočo Danaj, čelnik liste „Prirodna Albanija“, zalaže se za Albaniju u njenim „prirodnim granicama“. Čak je i Mehmet Zenka (DUA), koji je prije par godina na patriotskom, crnogorskom skupu održao zapaljiv govor, nedavno rekao da „Ulcinj nije crnogorski grad, već samo grad u Crnoj Gori“. Pa je u parlamentu nedavno, mislim Genci Nimanbegu rekao da je „Ulcinj glavni grad Albanaca u Crnoj Gori“. Svi su ćutali.

Nije Nikola Camaj jedini

Nikada nijesam bio antialbanski raspoložen. Niti sam jedan od onih koji smatraju da su Albanci dobri samo ako su lojalni i odani Crnoj Gori. Ali, pamtim albanske lidere iz devedesetih. Posebno časnog, poštenog Mehmeta Bardhija koji je zbog svojih ideja robijao. On je hirurški precizno detektovao odnos Albanaca u okviru crnogorskog društva. I bez obzira što ponekad nije govorio ono što se meni dopada, nikada nijednom riječju nije uvrijedio Crnogorce. Baš kao ni Ferhat Dinoša koji je morao biti uzor svakom Albancu koji je ikada namjeravao baviti se politikom u Crnoj Gori.

Nikoli Camaju očigledno nije. On je tako orodio i uživio u savez sa četnicima sa kojima je u koaliciji, da tu više nema povratka. Uostalom, reče mi neko da je Nikolin otac bio vojnik Kraljevske vojske. Nijesam uspio provjeriti ovu informaciju, ali ona, ako je tačna, objašnjava mnogo.

Između mladog Nikole Camaja ispred Skupštine 1992. godine i onoga koji potcjenjivački pominje „Cetinje i deset sela“, desilo se nešto krupno. Znam, nije ovo Crna Gora koju smo i Nikola i ja željeli 1992. godine, ali je naša. Ili, da se korigujem: možda je baš ovo Crna Gora kakvu je želio Nikola. A vjerovatno bi, kada bi nastavio da govori u Skupštini, rekao da nije njegova. I da sanja neke druge mape.

Želja će ti bit, moj Nikola.