RADONJIĆ: Trinaestojulski ustanak poruka svijetu da je mali samo onaj ko se ne uspravi

Na današnji dan prije tačno osam decenija, 13. jula 1941. godine, crnogorski narod se, na poziv Komunističke partije, digao na ustanak protiv fašističkog okupatora. Datum opštenarodnog ustanka, u kome je učestvovalo preko 30.000 ljudi iliti 10 odsto populacije tadašnje Crne Gore, među istoričarima se smatra najznačajnijim datumom cjelokupne crnogorske istorije.

Trinaestojulska Crna Gora bila primjer drugima
Akademik Radovan Radonjić, u razgovoru za Portal Analitika povodom praznika, 13. jula, ističe da je ovo bio dan kada je, uprkos činjenici da je čitava Evropa stenjala pod fašističkom čizmom, jedan mali prostor masovno krenuo u ustanak protiv daleko moćnije sile i poslao svijetu poruku da je mali samo onaj ko se ne uspravi.

„Dok tih dana fašističke armije kroz Rusiju prodiru brzinom kretanja svojih motorizovanih snaga, dotle u samo tri dana dana imate Crnu Goru gotovu čitavu oslobođenu. Neki kažu da je ustanak na kraju doživio krah. Nije tačno! Ustanak je učinio svoje“, poručio je Radonjić.

Činjenica da tada, oni koji kreću u neizvjesnu krvavu borbu za svoje pravo za život u slobodi, među tri glavne značajke postavljaju pitanje kulture nikad više nije tako bila prisutna u svijesti onih koji su nastavili da materijalizuju tu veliku ideju, istakao je Radonjić

Govoreći o značaju 13. jula, naš sagovornik je podsjetio na dvije, kako je kazao, konstatacije tadašanjeg premijera Ujedinjenog Kraljevstva Vinstona Čerčila iz aprila 1944. godine, u Donjem domu britanskog parlamenta.

„Prva se odnosi na to da je Jugoslavija sama sebe oslobodila i da je njena sloboda rezultat antifašističke borbe jugoslovenskog naroda predvođenog komunistima i Titom. Druga konstatacija glasi da je ishod bitke pod Moskvom riješen kako je riješen, a on je bio prekretnica u istoriji Drugog svjetskog rata, zahvaljujući činjenici da se velik broj fašističkih armija namijenjenih prodoru na istok zadržao pet nedjelja na Balkanu, a to znači zakasnio pet nedjelja na Moskovski front, i tako doprinio da on ne bude probijen i da antifašizam u konačnici pobijedi“, podsjetio je Radonjić.

On ističe da je baklju tih balkanskih zbivanja, koja su prema Čerčilu odredila ishod rata u Evropi, zapalila i držala upravo trinaestojulska puška u Crnoj Gori.

„Ne treba zaboraviti i na oduševljenje s kojim je Rusija reagovala dva dana poslije crnogorskog ustanka, kao i na činjenicu da je Josip Broz, nakon mjesece dana, uputio poziv komunistima Srbije i Hrvatske da se ugledaju na Crnogorce i dižu ustanak“, dodao je Radonjić.

Idejama 13. jula nije poklanjana odgovarajuća pažnja
Prema njegovoj ocijeni, nijedna crnogorska vlast prema Trinaestojulskom ustanku nije se odnosila na odgovarajući način i nije mu pridavala značaj koji je on uistinu zasluživao.

„Neki momenti koji su bili ugrađeni u osnov tog ustanka ili nijesu zapaženi od kasnijih personalnih vršilaca vlasti u Crnoj Gori utemeljenoj na idejama i rezultatima 13. jula ili, ako jesu, nijesu njima poklanjali odgovarajuću pažnju. Uzeću za primjer samo jedan od tih momenata. U prvom broju „Omladinskog pokreta“, od 15. decembra 1941. godine, pisalo je kako je crnogorska omladina 13. jula pošla u rat da bi stekla i izvojevala crnogorsku slobodu, nezavisnost i kulturu. Činjenica da tada, oni koji kreću u neizvjesnu krvavu borbu za svoje pravo za život u slobodi, među tri glavne značajke postavljaju pitanje kulture nikad više nije tako bila prisutna u svijesti onih koji su nastavili da materijalizuju tu veliku ideju o kojoj je svijet već rekao svoje“, istakao je Radonjić.

Ne dovodeći u pitanje izuzetan ekonomski progres koji je Crna Gora doživjela u periodu socijalizma kada se, podsjeća Radonjić, od uglavnom agrarne razvila u srednje razvijenu industrijsku zemlju koja je izvozila svoje proizvode na svih pet kontinenata, napominje da je, ipak, napredak u domenu kulture bio znatno skromnijih dometa.

„Na duhovnom i kulturnom planu, iako je, naravno, i tu mnogo toga postignuto, kompletan korpus pitanja iz domena zdravstva i prosvjete, jer kultura je sve što je proizvod čovjekovog djelovanja i u što je ugrađen njegov duh, a ne samo set nekih zabavnih i drugih sadržaja, Crna Gora je bitno zaostajala. To je zaostajanje nju dovelo tu gdje se sada nalazi“, kazao je Radonjić.

Želimo li Dušanovo carstvo ili CG u Evropi

A gdje se to Crna Gora nalazi danas, Radonjić objašnjava komentarom nedavnog razgovora o 13. julu u gradu pod Trebjesom.

„Prije par dana u oficijelnom razgovoru u Nikšiću je konstatovano da je prostor tog grada bio jedini slobodni u Evropi 13. jula 1941, ali se istovremeno ništa ne kaže o tome ko je, kako i zašto odgovoran za činjenicu da je Nikšić danas jedini evropski prostor u kome imate i teokratizam i nacional-fašizam, i konačno predsjednika opštine javanog podržavaoca onih od kojih je prostor Nikšića tog dana bio oslobođen. Ta se činjenica ne smije zanemarivati, jer bez odgovora na pitanje što se desilo u međuvremenu, ko je za to stvarno odgovoran i kako časno iz toga izaći, mi naprosto nemamo pravo da se mnogo pozivamo na učinke 13. jula 1941. godine. To, razumije se, važi za čitavu Crnu Goru i sve one koji danas pričaju o svjetski veličanstvenoj Crnoj Gori iz tih dana i pola vijeka poslije“, ocijenio je Radonjić.

Koju mi to svijest emitujemo, a hoćemu u Evropu? Zar ne želimo da imamo građanina i da nam, umjesto litija i floskula „gospodara“ iz prošlosti koji su živjeli i umrli za odbovu Dušanovog carstva, dominira svijest čovjeka da će imati ono što sam uloži u svoj život i svoju državu?, upitao je Radonjić

Osvrnuo se i na gotovo šizofreno ponašanje predstavnika dijela crnogorske vlasti, koji jednoga dana kleče na grobu ubijenim kolaboracionistima, dok već drugoga slave (da li, zaista?) 13. jul kao „najvažniji datum crnogorske istorije“.

„To su lijepe priče, fingiranje stvari i snalaženje u situaciji kad se nema svoj program. Pritisnuti s jedne strane unutrašnjim problemima i obavezama, koje su uzete u momentu prihvatanja vlasti, i sa druge strane izgleda dosta ozbiljnim pritiscima spolja jer Evropi i Americi se ne da Crna Gora nikome. Ne zato što je više vole od bilo čega drugoga već zbog njenog geostrateškog položaja kojim Zapad obezbjeđuje prsten oko Mediterana, koji je i dalje žila kucavica života na ovoj planeti. E, sada, koliko će se to mijenjati i koliko će oni istrajati na tome to je druga stvar“, kaže Radonjić.

Naš sagovornik sumnja u sposobnost sadašnje nomenklature na vlasti, ali i u opoziciji, da emancipuje crnogorsko društvo i uvede ga u moderne tokove 21. vijeka.

„Vladajuća koalicija je neposredno prije parlamentarnih izbora poručila da se bori za očuvanje amaneta kralja Nikole datog iz egzila o nezavisnoj Crnoj Gori, a ne za nezavisnu Crnu Goru koju je crnogorski narod izdejstvovao 21. maja 2006. godine demokratskim putem uz priznanje Evrope. Koju mi to svijest emitujemo, a hoćemu u Evropu? Zar ne želimo da imamo građanina i da nam, umjesto litija i floskula „gospodara“ iz prošlosti koji su živjeli i umrli za odbovu Dušanovog carstva, dominira svijest čovjeka da će imati ono što sam uloži u svoj život i svoju državu?“, upitao je Radonjić.

Za Crnu Goru se mora boriti
Prema njegovom mišljenju, veliki je problem i što se sada niko ne nalazi dovoljno svjestan i hrabar da shvati što Crna Gora treba, a to je, kako je naglasio, organizovani otpor koji ne mora biti ratni.

„Ne mora se liti krv, ali se mora boriti za Crnu Goru. Ne pamfletima, ne parolama, nego nuđenjima prvo stvarnih rješenja i drugo borbom za promjenu svijesti građana Crne Gore. Jer, etički je poredak bio i ostao jedina crnogorska dobitna karta!“, poručio je Radonjić.

Generalno, dodaje on, Crna Gora je 13. julom 1941. godine, odnosno njegovim mnogobrojnim intencijama i zakonitim implikacijama, veoma snažno i uvjerljivo demonstrirala ne samo optimalnu sintezu vlastitih krucijalnih državnih i nacionalnih interesa, korespondentnih s najvišim principima i sadržajima savremene civilizacije, i time, kako je kazao, potvrdila spremnost i sposobnost da uporedno uspješno rješava interne zadatke i ispunjava sve internacionalneobaveze, već i snagu generatora mnogih progresivnih orijentacija i pozitivnih rješenja u Evropi i svijetu uopšte.

„Želi li da i dalje ostane na tom kursu, jedinom koji opravdava smisao i mogućnost njenog postojanja kao društva i države, Crna Gora se prema moralnom i svakom drugom nasljeđu 13. jula 1941. godine mora odnositi na odgovarajući način, tj. vraćati mu se i obraćati ne samo kao “najvećem datumu” u svojoj slavnoj istorijskoj prošlosti, već i kao trajnom izvoru nadahnuća i pregnuća, čiji dometi – ma koliko da su već iskazani kao impozantni i svjetski priznati – za nju nijesu, niti mogu biti, ni dovoljni, ni konačni“, podvukao je Radonjić.

Sagovornik Portala Analitika je na kraju upozorio i na posljedice koje Crna Gora može da očekuje ukoliko od toga kursa odustane.

“Ne prevlada li, brzo i uspješno, i to “o svom ruhu i kruhu”, nepodnošljiv uzmak velikih tekovina svoje antifašističke i narodnooslobodilačke borbe pred naletom povampirene tzv. antibirokratske revolucije, odnosno aktuelnim pokušajima da se konačno ostvare svi njeni ciljevi, već ovaploćeni u najekstremnijim sadržajima nacifašizma i kleronacionalizma koji barjače njenim prostorima – neće biti nikakvo iznenađenje, niti “istorijska nepravda” ispravljena u eksternim “urotničkim” krugovima, ukoliko i pored obnovljene nezavisnosti i poodmaklih evroatlantskih integracija, napravi i taj jedini korak koji je dijeli od reprize neke od varijanti Dana prije nego su se oglasili slobodarski pucnji sa Čeva, iz Virpazara i Mišića”, zaključio je Radonjić.