Povežite se sa nama

Tema

Kako je propadalo javno mnijenje?

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Milenko A. Perović

Prije izvjesnog vremena dvije značajne nezavisne institucije kulture obratile su se otvorenim pismom državnim dužnosticima s namjerom da još jednom upozore na izuzetno loše stanje u kulturnim institucijama i kulturi u cjelini, posebno poslije perioda totalne destrukcije kulture koju je načinila „apostolska Vlada.“

Odgovoreno im je šutanjem. Kakve god unutrašnje promjene da je doživljavala od vremena AB kontrarevolucije, crnogorska „politička klasa“ nije mijenjala ignorantski odnos prema pokušajima ukorjenjivanja javnog mnijenja koje ne bi bilo izloženo ničijoj manipulativnoj kontroli.

Milenko Perovic
Milenko Perović

Frivolni „vladarski“ odnos prema tegobnog procesu građenja potrebe za javnim mnijenjem jedan je od pouzdanijih pokazatelja kako građanska i demokratska stvar stoji u današnjem crnogorskom društvu i koliko je malo u njemu osviješćen interes za autoritativnim javnim mnijenjem.

Javno mnijenje u Crnoj Gori lebdi među javom i međ′ snom, jer je mnogima na smetnji. Kome je sve smetalo i još uvijek smeta da se ono učvrsti kao nezaobilazni institut modernog građanskog društva?

Prvo, smeta tranzicionoj „političkoj klasi.“ Jednako smeta vladajućoj nomenklaturi i opoziciji – svakoj na svoj način – čak i kad promijene mjesta. Djeluje neobično, ali „sretni“ izlazak iz socijalizma u Crnoj Gori nije ojačao, nego je oslabio afinitet cjelokupne „političke klase“ prema zahtjevima javnosti. Svih ovih godina ona pokazuje živi interes da crnogorsko društvo drži i predgrađanskom i predpolitičkom stanju. Jedan od načina toga održavanja je blokuranje uticaja javnog mnijenja na društvenu svijet, stvaranje privida da se do njega ozbiljno drži ili pravljenje njegovog surogata!

Đe nema javnog mnijenja ili je ono slabo ili se fingira njegovo postojanje – nego se na njegovom mjestu rasprostire javna laž, mistifikacija i manipulacija – osobito pogoduje unionističkom političkom korpusu. Unionisti žele refeudalizaciju „političke“ svijesti. Samo tako mogu uspješno širiti ideologiju velikosrpstva i Crnu Goru gurati u ralje „Otvorenog Balkana.“

Polaralizovano javno mnijenje šteti interesima domaćih pseudo-medijskih tajkuna. Šteti ono i „medijskim“ velikosrpskim nasrtajima na zdravu pamet Crne Gore. Javno mnijenje je zakleti neprijatelj onome ko koristi „medije“ da bi se nezakonito bogatio i ucjenjivao svakoga ko je na smetnji njegovim interesima. Ono je protivnik svakome ko krijumčari velikosrpski monolog kao jedini prihvatljivi vox populi. Jedni i drugi su lažni advokati javnosti. Svojom podlom sviješću glume „savjest društva“ i stvaraju surogat javnog mnijenja.

Redovnu pomoć u stvaranju surogata javnog mnijenja oni imaju u većini tzv. nevladinih organizacija. One su čisti izraz neutaživog samosvrhovitog grantoprežnog i grantojednog poriva koji bi naručeno „za šaku eura“ klevetao i rođenu majku, a ne cijelu Crnu Goru. Kad grantopreži – što im je opšti znak prepoznavanja – zauzmu stav pseudo-mesijanske posvećenosti jačanju javnog mnijenja, ogavno je to opsjenarstvo diletanata treniranih da se igraju zavođenja ”reda, rada i discipline”. Ipak, dobar dio  ”NGO sektora” je loše kamuflirani velikosrpski politikantski i propagandistički regrutni centar za plaćenički rad protiv suverene Crne Gore i protiv crnogorske nacije kao takve!

Najposlije, nijedna institucija ne pokazuje više netrpeljivosti i neprijateljstva prema institutu javnog mnijenja od lokalne ekspoziture Crkve Srbije. Crkva kao takva i javno mnijenje nijesu iz iste epohe! Njenom kleru su per definitionem nepodnošljive sve moderne građanske forme života, posebno one – kao što je javno mnijenje – čiji su nastanak i održavanje čvrsto povezani sa sekularizacijskom idejom. Kad bi mogao, srpski kler bi Crnoj Gori najradije nametnuo svoju internu doktrinu „svetih tajni“ kao obavezujuću desekularizovanu ideologiju. Samo tako mogao bi bez smetnji zadovoljavati svoju golemu volju za moć u svemu što je svjetovno.

Da bi se u potpunosti razumjela netrpeljivost „svih sila“ Crne Gore prema javnom mnijenju, valja se upitati zašto je ono uopšte potrebno u savremenom društvu. Prije svega, u njemu se opredmećuje moralna sloboda i ozbiljuje jedini mogući savremeni oblik moralne zajednice ljudi. Neslobodna društva nemaju javno mnijenje. Ako se i pojave njegovi zameci, „sve sile“ društva gledaju da ih satru.

Prosvjetiteljski filozofi su shvatili da se hijerarhizovana društvena komunikacija – koja je odgovarala feudalnim društvima – mora prevazići demokratskim činjenjem javnim svega što je građanstvu od interesa. Ozbiljenje ideje građanstva moguće je samo izjednačavanjem pravnog, političkog, ekonomskog i moralnog statusa ljudi. Zato javna komunikacija više ne može biti privilegija viših društvenih slojeva, nego postaje opštom privilegijom cijelog društva!

Sva četiri predočena činioca u crnogorskom društvu – politička klasa, medijski tajkuni sa svojim beogradskim bosovima, grantojedi i kler Crkve Srbije – svaki na svoj način i u svom interesu žele držati Crnu Goru pod dominacijom parafeudalne hijerarhizovane komunikacije.

Vrijeme im je u borbi protiv autentičnog javnog mnijenja dalo u ruke mnogo efikasnija sredstva od cenzure, zabrana javne riječi, kriminalizacije verbalnog delikta, nasilja i terora. Oni suzbijaju javno mnijenje, kontrolišu ga i stvaraju njegove surogate samo instrumentarijem bezobraznog cinizma prema svemu što je kritički vox populi. Tako održavaju društvenu komunikaciju ponajviše kao ekskluzivnu privilegiju „izabranih,“ držeći je podalje od slobodne savjesti građana.

U doktrinarnom smislu, pluralnost javnog mnijenja počiva na slobodnom pravu građana na javno mišljenje, na temelju sposobnosti za prosuđivanjem i svjesne odgovornosti za javnu riječ.

U Crnoj Gori, naprotiv, cinizam gospodara „javnosti“ pretvara javnu riječ u „literarnu republiku.“ U njoj se miješaju pravo na formu javnog mišljenja s pravom na objavljivanje najrazličitijih sadržaja mišljenja. Ono što se pokušava uspostaviti kao crnogorsko javno mnijenje često sadržinski podśeća – po duhovitom Ničeovom iskazu – na „kakav ruski roman u kome sve nervne bolesti zakazuju sastanak!“

U biti, javno mnijenje jeste mješavina mišljenja onih koji su sposobni da sude i onih nesvjesnih, odgovornih i neodgovornih, iskusnih i neiskusnih. O njegovoj „prelomljenoj biti“ Hegel je kazao: „Javno mnijenje zaslužuje da se poštuje, ali isto tako i da se prezire; ovo potonje zbog njegove konkretne svijesti i ispoljavanja; ono prvo zbog njegovog bitnog osnova.“ Vrijedno je poštovanja, jer u njemu do javnosti dospijevaju životne i društvene istine. Za prezira je, jer pored istine i znanja, u njemu jednako „pravo građanstva“ imaju glupost, neznanje, laž i obmana.

Glavni problem javnog mnijenja u Crnoj Gori nije u tome što se uvijek zakonomjerno može preokrenuti u društvenu brbljaonicu. Mnogo je gore od toga što ono – protivno svojoj izvornoj svrsi – legitimira nacionalnu izdaju. Zloduh takvoga „javnog mnijenja“ navodi ljude da se navikavaju na amoralni, protivpravni, antipolitički i anticivilizacijski stav da je izdaja vlastite države – iako je jasno sankcionisana Krivičnim zakonikom – samo jedna od političkih ideja, jednako legitimna kao i sve druge!

Pred silom toga zloduha, cijeli posao niza medija i portala s jasnom suverenističkom i građanskom orijentacijom – koje nosi plemenita svijest o potrebi uljuđivanja crnogorskog društva – stalno se svodi na uzaludno Penelopino tkanje. Zluduh klerofašističke provenijencije ne samo da im ne dopušta da se probiju u središte javnog mnijenja, nego iznova onemogućava da se javno mnijenje kao takvo održava.

Danas pred crnogorskim suverenizmom – uz sve druge borbe – stoji i potreba borbe za institut javnog mnijenja!

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije