Connect with us

Tema

KRVAVI ALBUM KARAĐORĐEVIĆA (II DIO): Kaznene ekspedicije su primoravale nejač u ustaničkim selima da sama pale sopstvene kuće

Published

on

Prirodno je, da je svako nečovječno i nasilnično postupanje srbijanske vojske i vlasti, o kojem je bilo dosta riječi, izazvalo nov oružan otpor, koji inače nije nikad ni prestajao. Oružani otpor Crnogoraca kvario je namjere Srbije, koja je pošto poto htjela dobiti priznanje nasilne aneksije Crne Gore. S toga je trebalo ma pod koju cijenu i ne birajući sredstva ugušiti ustanak u Crnoj Gori kako bi diplomacija Srbije mogla reći, da narod Crne Gore nije protivan novom stanju. Radi ovoga iz Beograda upućen je kao “specijalista” pukovnik Stojan Popović, koji je svoj krvožedni zanat – ubijanje žena i đece – počeo još 1903. kao učesnik u kukavičkom ubistvu kralja Aleksandra i kraljice Drage, a usavršio ga kasnije u Maćedoniji i Arbaniji. Ovom zločincu (koji, i po svom spoljašnom izgledu, liči više na zvjer nego na čovjeka) povjerena je “vrhovna komanda” za uništenje ustanka u Crnoj Gori.
Evo sredstava kojima se on zadužio za ugušenje ustanka:

1.
Pored regularne vojske, koja je imala da uništi ustanike, prozvane komitadžije, on je obrazovao od varoškog stanovništva tzv. kontra-komite. Svaki građanin, bez obzira na godine starosti, bio je primoran da uzme pušku i da se bori protiv ustaša. Ko ne bi htio poći protiv ustaša, smatran je za sumnjivog i kao takav bio je batinan, zatvaran, a često puta proboden bajonetom.
2.
“Ratne ekspedicije”, koje su sastavljene na gornji način morali su ihsranjivati putem kontribucija krajevi u kojima su se vršile “ratne operacije”. Žene i djeca primoravana su da nose na leđima za ove divlje horde hranu i municiju u bojnim redovima. To je bila kazna za stanovništvo sela za to što su se u okolini nalazili ustaši, koji su – po pretpostavci ovih zlikovaca – bili u vezi sa stanovništvom.
3.
Sela, u kojima su se pojavili ustaše, ili kuće ustaša, bila su u većini slučajeva opljačkana ili bombardovana, ili, pak, zapaljena. Da bi, ipak, kazna bila veća, primoravali su žene ili starce, koje su zatekli u kući, da sami pale sopstvene kuće.
4.
Zabranjeno je ići iz sela u selo bez naročite dozvole vlasti; a noću po selima ne smije biti po kućama nikakve svjetlosti. Svaki prekršaj ovoga, kažnjavao se batinjanjem.
5.
Da ne bi stanovništvo imalo veze sa ustanicima, stanovništvo više sela dovedeno je u jedno selo, koje se čuvalo sa svake strane vojnom silom. Na taj način prepunjavane su inače male i mizerne seoske kuće, što je svakako doprinijelo širenju raznih bolijesti i ogromnom broju umiranja, naročito djece.
6.
Sa porodicama ustaša mnogo se radikalnije postupalo: starci, žene (čak i trudne) i djeca tjerani su u zatvor, gdje su bez pokrivača, o samom hljebu i vodi držani mjesecima. Pošto su u Crnoj Gori zatvoreni malobrojni, oni su zatvarani po privatnim stanovima, podrumima itd. Neke od ovih trudnih žena vršile su porođaj u zatvorima. Jedan znatan broj nevinih zatvorenika pomro je u samim zatvorima ili odmah na “oslobođenju”, usljed iznurenosti i bolijesti, zadobijene u zatvoru.
7.
Osim zločina, koje smo pomenuli i koji su pak sprečavali da se obrađuje zemlja, uskraćivali su im ljekarsku pomoć, te primoravali žene da, noseći đecu na rukama ispred vojske, traže po brdima ustaše – svoje muževe i braću.
8.
Poslije izloženih zločina prema starcima, ženama i đeci nije potrebno iznositi sve načine mučenja i masakriranja ustaša i ranjenika kad padnu u ruke srbijanskim trupama. Da bi zadali što veći strah stanovništvu, žrtve ustašu ne sahranjuju, nego ga strijeljaju poslije smrti. Mi ćemo sve ovo potvrditi u konkretnim slučajevima.

Koliko je tačan broj onih koji su mučeni, batinani, zatvarani i ubijani sa strane Srbijanaca, kao i koliki je broj opljačkanih imanja, razruvenih i popaljenih kuća u Crnoj Gori, nemoguće nam je tačno saznati s toga, što smo se kretali samo na jednom dijelu crnogorske teritorije. Broj porušenih i popaljenih kuća, iznosi nekoliko hiljada, dok je broj opljačkanih imanja mnogo veći. Materijalne štete nanesene crnogorskom narodu od okupacije srbijanske ogromne su, mnogo veće od onih koje mu je nanijela austro-ugarska okupacija 1916-1918.

Što se tiče zatvorenika, njihov broj varira od 2-3000. Ovdje nijesu uračunane žene i djeca ustanika, čiji je broj takođe varirao, jer neke poslije izvjesnog vremena puštaju na slobodu, dok druge, nove, zatvaraju, čim se neko pridruži ustašama. Osim toga postoji jedna naročita vrsta zatv-orenika, kojima je naređeno da se za jedan period od nekoliko mjeseci svakodnevno pojavljuju vlastima. Ovo su obično oni, koji nijesu dovoljno manifestovali simpatije i lojalnost prema Srbiji. Većina zatvorenika zatvoreno je još decembra 1918. Nad njima se ne čini nikakvo isljeđe, niti se donosi ikakvo sudsko rješenje.
Među njima se nalaze bivši ministri, koji su 1914. objavili rat Centralnim silama, generali, koji su 1914-1915. pobjeđivali austrijsku vojsku, narodni poslanici, bivši činovnici i oficiri. Oni su zatvoreni u Centralnom kaznenom u Podgorici. Većini od njih je jedina krivica, što su u decembru 1918. g. sakupljali potpise za protest, koji se trebao upututi Konferenciji mira protiv nasilne aneksije Crne Gore.

Nakon devet godina ratovanja cio je crnogorski narod za slobodu i nezavisnost svoje domovine

Stanje ovih zatvorenika je očajno, a takođe i njihovih porodica, koje se, lišene svojih hranitelja, nalaze u najvećoj bijedi tako da su porodice bivših ministara primorane, a da ne govorimo za druge, da žive od milostinje.

Osim zatvorenih Crnogoraca ima jedan broj interniranih, većinom prvaka, među kojima su: vojvoda Božo Petrović, biv. predsjednik ministarskog savjeta, Mihailo Popović, član Državnog savjeta u penziji, Stevo Tatar, član glavne državne kontrole Špiro Popović, direktor pošta i telegrafa, Marko Petrović, biv. oblasni upravitelj, protojerej Ilija Jovićević, Đole Gvozdenović, biv. upravnik Dvora, koji su internirani u Sarajevo (Bosna).

Što se tiče narodnog raspoloženja, on je cio za slobodu i nezavisnost Crne Gore. Nemanje oružja, iznemoglost naroda, koji je već devet godina u ratu, od koga je skoro petina u ropstvu, strahoviti teror koji se nad narodom vrši kao i veliki broj srbijanske vojske, uzrok je što narod nije još dosad uspio da protjera varvare iz svoje, vječito slobodne, zemlje.

Što se tiče pristalica Srbije, u Crnoj Gori njih uopšte nema, izuzimajući nekoliko stotina njih, koji su se kompromitovali u ubistvima i drugim zločinima, koje su Srbijanci počinili po Crnoj Gori. Za Srbiju nijesu čak ni oni Crnogorci, koji su se primili njene službe, samo da bi spasili život svojih porodica.

  1. Zločini prema pojedincima

Kao što je rečeno u početku ovoga raporta, njegovi podnosioci kretali su se, kao šefovi pojedinih ustaničkih četa, samo na jednom dijelu crnogorske teritorije, koja od prilike predstavlja oko jednu petinu cjelokupne teritorije crnogorske. Prema tome nama je nemoguće iznijeti sve pojedine slučajeve i sve pojedine zločine sa svim detaljima učinjenim u čitavoj Crnoj Gori. Ovaj “Krvavi Album” nekoliko puta je veći od onoga što ga mi podnosimo. Ipak pojedini slučajevi, koje niže iznosimo, tako su krvavi i užasni, da će biti dovoljno da pokažu svijetu kakav je teror u Crnoj Gori i da pokrene javno mnijenje da ono negira velike i silne, koji dijele pravdu narodima, te da se pošalje u tu najnesrećniju zemlju na svijetu jedna internacionalna komisija, koja će utvrditi apsolutnu istinitost svega ovoga što mi iznosimo. Ta komisija će utvrditi i iznijeti sve ostale mnogobrojne zločine, a koje mi iz razloga, koje smo gore naveli, i iz pomanjkanja detalja ne možemo i nećemo da iznosimo. U tome očekivanju iznosimo samo nekoliko autentičnih slučajeva.

Zločini prema pojedincima u mjeri da unize ugled crkve i države.

Jednog dana, decembra, 1918. u jedan sat noću, jedna grupa srbijanskih oficira, praćena vojnicima i jednom grupom najgore fukare, kojom su terorizirali čestito i mirno stanovništvo, izvršila je u Nikšiću sljedeći odvratan zločin, želeći tim ubiti autoritet crkve, odnosno svetitelja – patrona crnogorskog naroda i crnogorske države. Napravili su tri kovčega, na formu mrtvačkih sanduka. Na jednom je bilo napisano Sv. Petar, na drugom, Sv. Vasilije, a na trećem crnogorska kruna. Ove kovčege su nosili kroz varoš Nikšić na način kao što se čine crkvene procesije, zatim su se zadržali na trgu, gdje su iskopali tri groba, u koja su položili ova tri kovčega. Poslije ovoga održali su opjelo, kao što se to čini u pravoslavnoj crkvi prilikom sahrane. Kako je u pravoslavnoj crkvi običaj da se grobovi preliju vinom i uljem, to su, umjesto toga, srbijanski oficiri prepišali javno grobove.

To su oficiri: pješadijski poručnik Dušan Stajić, pješadijski poručnik Mijušković i artiljerijski poručnik Tunguz.
2.
U maju mjesecu 1919. crkva u selu Ozrinićima (nikšićka oblast) bila je razbijena i opljačkana. Nasred nje bila je naložena vatra od crkvenog namještaja i od krstova sa groblja. Vojnici su se pokrivali odeždama i ležali na njih.
3.
U mjesecu februaru 1920. predao se Srbijancima, pošto su mu noge bila sasvijem premrzle, ustanik Nikola P.Vučinić, bivši upravitelj centralnog kaznenog zavoda u Podgorici. Mjesec dana docnije noge su mu otpale i on je umro u bolnici u Nikšiću. Njegova mati prenijela je njegove posmrtne ostatke u Rogame (podgorička oblast) u njegovo rodno mjesto. Srbijanske lokalne vlasti zabranile su njegovo sahranjivanje na opštem seoskom groblju i naredile da se zakopa ondje gdje se kopaju zločinci i osuđenici. Svještenik Krsto Vukotić, naprotiv, radio je na tome da se sa ostacima ima postupati kao sa običnim mrtvacem. Ne mogući dobiti dozvolu, svještenik ga je sahranio noću. Kad su srbijanske vlasti za to doznale, osvetile su se nesrećnom svješteniku batinajući ga javno, pljujući mu u lice i ćuškajući ga.
4.
U mjesecu junu 1919. ustanici su se uputili u crkvu Župe Nikšićke i zahtijevali blagoslov i svetu pričest od kaluđera Pavićevića. On je to učinio drage volje, ali Srbijanci su to doznali i ispalili su na crkvu jedan hitac iz topa velikog kalibra, tukli su ga i zatim ga bacili u tamnicu.
5.
25.decembra 1918. zatvoren je u Nikšiću Marko Đukanović, predsjednik Državnog savjeta, bivši ministar. Kad je vođen pod stražom od kuće u zatvor, srbijanske vlast je najmila oko 20 djece i amala, koji su, kad je prolazio pješke kroz ulice, pljuvali na njega, vukli ga za nos, brkove i bradu i bacali se na njega blatom i raznim nečistoćama.

Kapetanu Mojašu Peroviću stavili su samar na leđa i tako je vođen po cijelom Nikšiću

Marko Đukanović se nalazi od 25.decembra 1918. zatvoren u centralnom kaznenom zavodu u Podgorici (Crna Gora); on do sad nije ni isljeđivan ni suđen.
6.
General Joko Adžić, star 65 godina, nije htio položiti zakletvu kralju od Srbije, nego je za čitavu godinu dana ostao “neutralan”. Prema njemu se upravljao i čitav kraj u kom je živio. Stoga su mu Srbijanci u decembru 1919. opljačkali imanje i zapalili kuću u kojoj je stanovao u Pivi (oblast nikšićka). Osim toga njega su uhapsili, tukli ga po tabanima šipkom od puške, zatim ga bosa i pješke gonili iz Pive do Nikšića u zatvor (nekoliko sati hoda). Kad je provođen kroz varoš Nikšić, maltretiran je na isti način kao i predsjednik Državnog savjeta M.Đukanović. Osim toga tukli su ga i praznim kutijama od amerikanskog konzerviranog sira. General Adžić se još nalazi u zatvoru u Podgorici.
7.
Milo K. Martinović, star 75 godina, sudija u penziji iz Nikšića, vodio je pribilješku u svom notesu o zločincima koji se čine. Zbog toga su ga Srbijanci odmah uhapsili u julu 1919. i organizovali “rulju” da ga napadne prilikom sprovođenja u tamnicu. On je ne samo tučen, nego su mu iščupali brkove i bradu, koja je bila duga. Zbog ovoga “zločina” g.Martinović je bio u zatvoru sedam mjeseci.
8.
Na isti način, kao i sudija Martinović, bio je bijen i maltretiran g. Novica Nikolić, biv. sudija i narodni poslanik, kad je uhapšen u junu 1919. zbog jedne patriotske pjesme koju je spjevao, ali koju nije bio objavio.
9.
Na sličan način su maltretirani od srbijanskog sreskog načelnika Tomića u decembru 1918. tri brata: vojvoda Božo Petrović (70 godina), bivši predsjednik ministarstva, general Đuro Perović (69 godina) i Marko Petrović (63 godine), bivši oblasni upravitelj, koji su živjeli na svojim imanjima u okolini Nikšića. Sva trojica su tada bila zatvorena u Podgorici. Poslije skoro godinu, vojvoda Božo Petrović i Marko Petrović bili su oslobođeni, a sad se nalaze internirani u Sarajevu (Bosna). General Petrović se nalazi još u zatvoru u Podgorici, gdje je potpuno oslijepio. On već nekoliko mjeseci moli da mu se dozvoli operacija na očima, ali tu dozvolu još do danas nije dobio.
10.
U januaru 1919. srbijanske vlasti zatvorile su kapetana rudinskog g. Mojaša Perovića. Da ga ponize, stavili su mu samar na leđa i tako je osamaren vođen od srbijanskih agenata po cijelom Nikšiću, poslije čega su ga bacili u tamnicu.

 

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije