Velikosrpska indoktrinacija kroz negiranje crnogorskog jezika

Piše: Tijana Lopičić

Kako sam nedavno prisustvovala razgovoru gdje su crnogorski jezik nazvali dijalektom, i pored činjenice da od 2017. godine posjeduje ISO međunarodni standard (crnogorski jezik je priznat u svijetu), ovakav stav može biti samo posljedica needukovanosti žrtava kulturnog genocida, ili pak ciljani podsticaj pojedinaca kao sljedbenika velikosrpske propagande radi lakše manupalicije prethodno pomenute grupacije.

Zato nas i ne čude kontinuirani napadi na FCKJ, koji je, pored toga što je riznica znanja koji daje nemjerljiv doprinos u zaštiti crnogorskog kulturnog identiteta, postao ‘noćna mora’  sljedbenika ideologije koja je od XIX vijeka samo formalno mijenjala imena dok su zlokobne intencije ostale iste. Tako da velikosrpski funkcioneri sa raznih pozicija pokušavaju da ospore crnogorski jezik, ali i rad FCKJ.

No, dok isčekujemo i zvanične rezultate Monstata, koji bi, ako vjerodostojnost podataka ne bude kompromitovana, trebalo pokazati statistički odnos između crnogorskog i srpskog jezika, možemo osporiti neke od najčešćih zabluda.

Prvo, pored činjenice da crnogorski, hrvatski, srpski i bosanski jezik baštine štokavski jezički sistem, istorijski posmatrano svi oni su imali zasebne razvojne etape. Crnogorski jezik nije izmišljen kada je Crna Gora napokon vratila nezavisnost 2006. godine, već se crnogorski jezik koji se nekada nazivao i ‘naški’ može pratiti kroz šest razvojnih etapa, od dukljanskog perioda pa sve do savremenog.

Drugo, do najvećeg odstupanja u crnogorskom jeziku došlo je sa jezičkom reformom Vuka Karadžića iz 1863. godine, koja je sve osobenosti crnogorskog jezika tretirala kao arhaizme i dijalektizme u okviru srpskog jezika. No, upoznati sa političkim državnim projekatom Srbije iz XIX vijeka, po kojem su  stvarali “Veliku Srbiju” ova Vukova reforma je bila samo jedan od elemenata da bi lakše sjedinili različite narode.

Koliki je značaj samog maternjeg jezika u identitetskom pogledu nekog naroda ukazao je još davne 1884. godine češki novinar Jozef Hoček u knjizi “Crna Gora u miru” te konstatuje: “Duh se može razvijati samo posredstvom maternjeg jezika. Kome je to zabranjeno, ili ko se te privilegije odriče, biće unazađen u duhovnom razvoju, kao pojedinac tako i narod.(…) Narodu koji ne može, ili ne želi, da se usavršava na osnovama vlastitog jezika, neizbježno mora zakržljavati njegov duh i ne mogavši izdržati duhovnu utakmicu sa narodima koji su takođe nekada bili nesrećni, sve će više i više padati u ropstvo.”

Treće, Srbi su nesporno ipak bili svjesni da su Crnogorci govorili crnogorskim jezikom, o čemu svjedoči pismo Ljubomira Nenadovića iz 1878. godine, koji je bio srpski književnik, diplomata i političar.  Ipak, pored navedenog, ovo pismo svjedoči i o njihovim stvarnim namjerama da navodno zarad ‘književnog jedinstva’ uvedu ‘onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom Sadu’, odnosno srpski jezik.

“U svim školama, jezik je – crnogorski, u mnogome različan je od onoga priznatog lepog jezika na kome je Biblija prevedena. Govorio sam jednom prilikom na Cetinju da bi trebalo, radi književnog jedinstva, da uvedu onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom Sadu. Taj jezik, na kojem se do sada najviše pisalo i radilo, ostaće zasvagda kao srpski književni jezik. Ako Crnogorci produže svoje škole kao do sada, onda, posle sto godina, između ta dva jezika biće veća razlika nego što je između portugalskog i španskog.”

Nenadović Ljubomir, O crnogorcima: pisma sa Cetinja 1878. godine (Novi Sad: A. Pajević, 1889), 276.

Četvrto, iako su Crnogorci koji su pohađali škole u Beogradu dolazili ‘podučeni’ da vrše asimilaciju crnogorskog jezika, postojao je i vid otpora kod Crnogoraca, kao što je recimo to radio  Lazar Tomanović, koji se u listu “Crnogorka”, između ostaloga, zalagao za uvođenje grafema ś i ź. Zanimljivo je da se za isto zalagao i Ivan-Antun Nenadić, mnogo prije rođenja Vuka Karadžića, da Crnogorci trebaju pisati po eufoniji. Tako da ovim osporavamo da smo navodno u XXI vijeku izmisli ś i ź, već je riječ o najbitnijim fonetskim distinktivnim elementima crnogorskog jezika.

Peto, problematični su bili i udžbenici iz kojih se učilo. Njegoš je prve udžbenike donio iz Rusije 1833. godine, kao što su bili bukvar, psaltir…  Nabavljali su se udžbenici iz Austrije. Njegošev sekretar Dimitrije Milaković, koji je bio srpski filolog i istoričar, napisao i prvi udžbenik Srpska gramatika za crnogorsku mladež (1838), koji je bio samo jedan od mnogobrojnih sprskih agenata sa jasnom agendom. Od tog perioda udžbenici su se pretežno nabavljali iz Srbije. U skladu sa tadašnjim  državnim projektom Srbije ne čudi ta ”širokogrudost” u slanju besplatnih knjiga i udžbenika iz Srbije: jula 1856. godine, u proljeće 1858. preko Ljubomira Nenadovića, ili pet sanduka knjiga u oktobru 1862. godine, što saznajemo iz prepiske između Valcika, sekretara knjaza Nikole i  Ilije Garašanina, koji je uz korekcije Zahovog plana napravio plan stvaranja “Velike Srbije” 1844. godine.

(nap.a. Podaci o nabavci i besplatnom slanju knjiga i udžbenika iz Srbije su preuzeti iz knjige dr Đ. D. Pejović, Razvitak prosvjete i kulture u Crnoj Gori 1852-1916, Cetinje, 1971)

Šesto, zabrinjavajuća je i ta opsesija ćirilicom, koju očigledno iz nekih nelogičnih razloga prisvajaju kao isključivo srpsku. Tako da se ova velikosprska suludost može razriješiti  razotkrivanjem porijekla Ćirila i Metodija, ali i upoznavanje sa jezicima koji koriste ćirilicu.

Dakle, ukoliko dajete sebi za pravo da u XXI vijeku negirate crnogorski jezik, a pri tom da iz nekakve neutemeljene superiornosti crnogorski jezik nazivate dijalektom, znajte samo da je u tom slučaju velikosrpska indoktrinacija uspjela. Da li ćete ikada ostvariti neophodan nivo kritičkog promišljanja, te zagrebsti ispod debelog sloja velikosprke mitomanske propagande, ostaje da vidimo.