Povežite se sa nama

Društvo

Zločin i odgovornost

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Balša Knežević

Reći da građani Crne Gore osjećaju ogorčenost, tugu i nevjericu nakon onoga što se u popodnevnim časovima 12. avgusta dogodilo na Cetinju bio bi još jedan bezvrijedni eufemizam i nastavak prosipanja ispraznih floskula, kojih smo se u ova dva dana poprilično naslušali.

Jer kad se desi ovakva ili slična tragedija, floskule su nužnost i svojevrsni odbrambeni mehanizam za čovjeka kao individuu, koji jednostavno nema adekvatniji način da izrazi svoj osjećaj bespomoćnosti pred neumoljivim događajima koji gaze njegovu donekle idiličnu predstavu svijeta.

Ne postoji ta riječ, kombinacija riječi ili rečenica koja bi mogla da opiše ono što je ne samo grupa nedužnih Cetinjana, već i čitava Crna Gora preživjela prije dva dana.

Morbidno osjećanje besmisla, koje podmuklo slama svaki pokušaj da se na rauzman način objasni esnecija bezumlja i zla pomračene svijesti, ne može biti pretočeno u riječi – one jednostavno nemaju snagu da obuhvate dubinu razarajuće apatije.

Jačina nezapamćene tragedije koja se u petak dogodila na Cetinju jasno je vidljiva – politička prepucavanja, ideološke razlike, temeljeni ugovor, čak i predstojeći pad vlade, zaboravljeni su i sigurno više neće imati toliki fatalistički značaj za crnogorsko društvo nakon 12. avgusta.

Zaista je bilo potrebno da se desi nešto gnusno i nezamislivo da bi društveno-političke pojave koje smo do skoro posmatrali kao ’’stvari od suštinske važnosti’’, sad vidjeli u potpuno drugačijem svijetlu – kao potpuno besmisleno politikantstvo i infantilno prepucavanje.

’’U cetinjskom naselju Medovina, u blizini Vladinog doma, danas je došlo do pucnjave u kojoj je, kako se sumnja, stradalo najmanje 11 osoba, a šestoro je povrijeđeno’’, rečenica je izvještaja koja već dva dana kao paradigma zla odzvanja po domaćim, regionalnim i svjetskim medijima.

Stradalo je 10 nedužnih osoba, ukupno 11. Koliko god se trudili da nađemo smisao ili barem neki nagovještaj razumnog objašnjenja za ono što se desilo, siguran sam da ga nikad nećemo naći, jer ne postoji…

Ono što obično uslijedi nakon nezamislive tragedije, koja se ne može razumno objasniti, niti se može logički naći njen uzrok, jeste očajničko traženje razloga i pozivanje na odgovornost.

Nakon toga se otvara niz pitanja – što je moglo da se uradi da bi se sve ovo spriječilo, da li je policija adekvatno reagovala, da li je reakcija mogla biti brža, da li je neko na osnovu psihičkog stanja napadača mogao da anticipira i spriječi masakr… I još nebrojeno pitanja koje je sad, čini se besmisleno, ali ipak nužno, postaviti.

Očekivano je da nakon događaja 12. avgusta, usljed nemoći da se nađe racionalan razlog za nešto što je bezumno, uslijede optužbe i upiranja prstom.

Zato sad slušamo optužbe da je reakcija policije mogla da bude brža, efektnija, da su uniformisani policajci navodno dobili uputstva da budu sa strane da ne intervenišu i ne upotrebljavaju vatreno oružje kako bi izbjegli moguće posljedice, da je nekoliko službenika policije u civilu dobilo zadatak da izvide situaciju, da je okijevano…

Da li su policajci koji su bili prisutni na licu mjesta mogli da urade više, nije umjesno govoriti, jer nakon bitke su svi generali, a za ono što se desilo na Cetinju u petak, nije mogla da ih pripremi nikakva obuka, niti je iko mogao da pretpostavi kolike mogu biti razmjere idvidualnog bezumlja i zla. Činjenica je da je jedan policajac teško ranjen i da je došlo do intenzivne razmjene vatre sa napadačem koji je kasnije ubijen.

Međutim, u ovom slučaju je sasvim opravdano da javnost zatraži, ili makar pomene objektivnu odgovornost čelnika MUP-a i Policije koji su bili na vrhu lanca komande.

Ali činjenice koje se u ovom slučaju zaboravljaju je da se ministar Filip Adžić, objektivno najodgovorniji, i bez tragedije koja se dogodila u petak, može okarakterisati kao nesposoban i nedorastao funkciji koju obavlja. Ovaj bivši Cetinjanin je kao partijski uhljeb i poltron iskompleksiranog premijera, inače stranačkog šefa, dobio posao prvog čovjeka MUP-a, iako je po zanimanju diplomirani hotelijer ili tako nešto. Tako da je o njegovim kvalifikacijama, i tome koliki je njegov doprinos 12. avgusta mogao biti i suvišno govoriti.

Kada je u pitanju direktor Uprave policije Zoran Brđanin, ova persona, da ima i trunku moralnog osjećaja odgovornosti davno bi podnijela ostavku još nakon policijskog divljanja 5. septembra na Cetinju. Ako ne tada, mogao je da podnese ostavku nakon što je u koordinaciji sa odlazećim premijerom nedavno omogućio kriminalni upad Porfirija Perića i tajno potpisivanje ugovora sa SPC.

Stoga ne treba očekivati da će i ovoga puta postupiti časno. Brđanin bi vjerovanato htio da bude relaksiran u nekoj kafani, recimo, na Grahovu, dok se prašina oko cetinjske tragedije ne slegne i on nastavi da direktoruje policijom koja je najbolja kad treba pendrečiti, ili baciti suzavac.

Ali u svakom slučaju treba razdvojiti objektivnu odgovornost ionako nesposobnih starješina, od onoga što su radili policajci koji su 12. avgusta rizikovali svoje živote, kada je jedan od njih teško povrijeđen.

Umjesto da preuzmu odgovornost, čini se da starješine MUP-a i Policije pokušavaju da ispolitizuju slučaj i svu odgovornost svale na Cetinjanina, usudiću se da kažem heroja, Nenada Nena Kaluđerovića, koji je uradio ono što je, s obzirom na okolnosti, moralo biti urađeno.

Nužno je da vrh MUP-a i Policije pošteno prizna svoju nemoć, umjesto što relativizuju pitanje ubistva pomahnitalog psihopate, peru se izjavama i saopštenjima da su oni sve ’’besprekorno uradili’’ i impliciraju da je neko od građana pucao ’’onako iz zajebancije’’!

Priznajte ljudi – bili smo iznenađeni, iznenadio nas je izliv zla! I mnogo moćiniji policijski sitemi kao što je recimo onaj u Sjedinjnim Američkim Državama, gdje su oguglali na ovakve pojave, nemoćni su pred izlivom manijakalnog zla koji sa sobom nosi pomračena svijest masovnog ubice.

Prebacivanje odgovornosti na građane, pokušaji psihološkog seciranja, beskonačno postavljanje pitanja – što je moglo biti urađeno, sada ne pomažu. Prihvatite odgovornost i priznajte, da postoji zlo, i da je ono nepredvidivo, i da koliko god smo se na ovim prostorima nagledali patnje i stradanja, zlo i bezumlje uvijek mogu da iznenade. Jer, vjerovali ili ne, 99 posto ljudi nije sposobno za ovakve stvari, većina nas ne razmišlja da će neko jednostavno da uzme oružje i pobije 10 ljudi jer mu je ’’pao mrak na oči’’. Za to nema procedure, niti pripreme i obuke.

Osobina da uvijek negativno iznenadi i djeluje u trenutku odsustva svijesti i savjesti je imanentna svakom aktu zla! Priznavanje nemoći, eventuanih grešaka i preuzimanje odgovornosti, iako neće ispraviti ništa, makar će u nekoj simboličkoj ravni biti utjeha… Utjeha pred determinišućem osjećaju zla, pred kojim smo i kao individue i kao društvo očigledno bespomoćni…

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije