Evropa u Tivtu, Vučić u paralelnoj stvarnosti

Piše: Nebojša Redžić

Nije on tako psihotičan i lud kao što mnogi misle. Nije ni glup, iako su mu razmišljanja i izjave „mimo svijeta“. Naprosto, znajući da na najvećem skupu ikada održanom u Crnoj Gori neće biti najvažniji, Aleksandar Vučić je odigrao partiju pokera sa ostatkom Evrope. Ne može se reći da je pobijedio, ali je zasigurno ukrao šou.

Posmatrajmo stvari nepristrasno, sa distance. Uoči Samita Evropska unija – Zapadni Balkan, jedan od učesnika, predsjednik najveće države na Balkanu, poruči da će mu tamo, u Tivtu, život biti ugrožen. Njegova Bezbjednosno-informativna agencija (BIA) savjetuje mu da na put ne ide. On pošalje 87 kriminalaca – batinaša da mu „tamo dole“ budu logistika i označi ih aktivistima koji služe da bi se on „osećao lepo“. Reaguje francuska obavještajna služba, javlja crnogorskoj što treba da učini i banditi se vrate kući istim avionom kojim su došli. Iste večeri, njegova država zabranjuje ulaz u Srbiju „svim punoljetnim Crnogorcima“ (na što vas ovo podsjeća?).

Sva medijska pažnja usmjerena je potom ka Srbiji. Sve oči uperene u Vučića. Hoće doći – neće doći. Ana ima napad panike. BIA kaže da se Zvicer sigurno krije u Crnoj Gori. Opasno je. Ali, Vučko ne haje. On ipak želi da se žrtvuje za Srbiju. Njegovi mediji kažu da „crnogorska stoka“ vraća putnike aviona u kome su „žene, deca, stari i bolesni“. Nadzorne kamere sa aerodroma potvrđuju da su „deca“ porasla i da su tetovirana. Valjda usput, dok su letjeli preko Maganika. Represivnu mjeru na granici Srbije i Crne Gore gdje maltretiraju Crnogorce, smatraju recipročnom. Njihova mržnja je na tački usijanja. Potvrđuju da niko tako iskreno ne mrzi, kao Srbin Crnu Goru. Reaguje konačno i srpska opozicija – ne zbog Crnogoraca, nego zato što vidi da njihov nepomenik srlja, vuče očajničke poteze i nazire mu se kraj.

Vučić ne može bez patetike 

Za sve to vrijeme, ovdašnji posrbljeni ćute. Mudro. Neće da priznaju da su ovi iz aviona iz njihovog ideološkog tabora. I onda kada su zajedno organizovali „veličanstvene litije“. I kada su „izbornim turizmom“ dobijali izbore. I dok su vodili bitku za Nikšić. I dok su „rešavali“ Budvu. I kada su nam dostavljali popa. I kada su sa najsramnijom osobom u istoriji političke scene u Crnoj Gori potpisali izdajnički „temeljni ugovor“.

U jedno sam siguran: priča o ćacijima, bezbjednosnim procjenama, mogućem atentatu, lažnoj istoriji … zanimljivija je od dosadnih diplomatskih razgovora. Aleksandar Vučić je još prije mjesec ili dva znao da neće biti važan učesnik skupa u Tivtu, ali je on želio da bude glavna vijest.

Ko su, bre, taj Makron, Pedro Sančes, Merc, Ursula, Đorđa Meloni, Plenković … u poređenju sa srpskim autokratom? Kaja Kalas je to na vrijeme ukapirala pa se naprasno razboljela i javila da neće doći.

Ko je, bre, ta Crna Gora i zašto lažu o evropskoj perspektivi, baš kao što lažu da je aneksija bila nasilna, da su oni „predvodnici evropskih integracija“, pitao se negdje, u polutami njegovih odaja srpski predsjednik, dok mu iz glave nije izlazilo ono bure u kome je zacementiran čovjek. Njegovo bure. Njegov čovjek.

Nema kraja Vučićevom egzibicionizmu

Da se razumijemo: Vučić bi i bez niza dobro smišljenih gluposti koje je napravio uoči Samita, bio primjećen. Srbija je, rekoh već, najveća zemlja Zapadnog Balkana po broju stanovnika i ekonomskoj snazi. Ključna je za pitanje Kosova, regionalne (ne)stabilnosti, migracija, energetike i odnosa sa Rusijom. Ipak, da nije bilo srpskih skandala, fokus bi bio na temama Samita: proširenju EU, finansijskim paketima za region, bezbjednosti Evrope i stavovima velikih članica. No, vanredni događaji uvijek povećavaju vidljivost. Tako i ovo sa ćacijima i atentatom.

Vanredni događaji uvijek povećavaju vidljivost. Tako i ovo sa ćacijima i atentatom

Ali, centralna tema ovog skupa trebalo je da ipak bude Crna Gora. Ne zato što je domaćin skupa, nego i stoga što je po mišljenju svih učesnika prvi naredni kandidat za članicu EU. U nekom drugom odnosu snaga, trebalo bi da smo ponosni. Da se radujemo susretu sa evropskim vrijednostima. Da likujemo zbog svih benefita koje donosi članstvo. Čak i mi neki, koji smo po prirodi stvari euroskeptici.

Nemojte biti sigurni da Vučićeva gomila skandala nije bila sračunata i na pokušaj da se relativizuju crnogorski uspjesi. Njemu zasigurno ne odgovara mogući ulazak Crne Gore u EU, jer bi tek tada u očima svojih građana postao mali i nebitan. Zato je iz Tivta htio da se pošalje drugačija poruka. Da su kojim slučajem prošli predviđenu rutinsku kontrolu i divljali na ulicama Tivta njegovih 87 batinaša, plus oni koji su već ranije došli kopnenim putem, sve bi izgledalo kao da razuzdana masa lokalnog stanovništva nije predodređena za Evropu. Očigledno je podcijenio i 1500 policajaca za koje je mislio da su obično lovačko društvo koje će popustiti pod naletima njegovih pristalica. Ko zna što je još bilo dio njegovog plana?!

Tek, Vučićev pokušaj da minimizira evropske uspjehe Crne Gore, nije u potpunosti realizovan. Ali je i on sasvim siguran da će priča o tenzijama na granicama, mogućem atentatu i procjeni BIA, stići do evropskih zvaničnika, pa će Crna Gora u njihovim očima izgledati kao nestabilna država, privremena tvorevina nespremna za zatvaranje svih poglavlja i prihvatanje evropske pravne tekovine.

Uostalom, gosti u Tivtu sigurno znaju da je baš on, novcem, logistikom, uticajem crkve i uslugama posrbljenih Crnogoraca izdejstvovao promjenu vlasti prije šest godina. I vjerovatno znaju, makar bi bio red da znaju, da je aktuelna crnogorska vlast upravo Vučićeva posluga koja je najprije željela da mu na pladnju podari Crnu Goru, a onda shvatila da naša istorija i tradicija nemaju cijenu. Da je bolje biti predsjednik ili premijer u maloj Crnoj Gori, nego sluga u 27. izbornoj jednici Srbije.

Ipak je bolje biti predsjednik ili premijer u maloj Crnoj Gori, nego sluga u 27. izbornoj jednici Srbije

Postoje neke stvari koje se u Tivtu, Boki, Crnoj Gori dešavaju van njegove kontrole. I van kontrole onih koji su vlast u Crnoj Gori. A donosi ih u naše vode i u naše gore globalni progres. Crna Gora je u 20 godina nezavisnosti, uz sve manjkavosti, spremna da brine o sebi. Vidio je to Vučko i u Porto Montenegru i na Lovćenu i dokle mu je god sezao pogled. Naša omladina, stasala u svojoj državi i na svom, crnogorskom jeziku, danas je evropska omladina kojoj ne treba tutor. Naši građani već jesu, a uskoro će biti i zvanično, stanovnici Evrope. I ne zanima ih što o njima misli tamo neki predsjednik, tamo neke države u kojoj su vrijednosti izopačene, a denacifikacija nikada okončana.

Palačinke sa šljivama u supi od lozove rakije

Zaboravimo Vučića. Njegov je cilj da proizvodi kontroverze, konflikte i političke drame. Naš je cilj drugačiji.

Ljudi moji, u Crnu Goru su došli ljudi koji donose odluke za stotine miliona Evropljana. Kada lideri najvažnijih evropskih država dolaze ovdje, oni šalju poruku da je Zapadni Balkan ponovo visoko na agendi EU. Prije desetak godina djelovalo je da je proširenje zamrznuto. Ovo je i priznanje Crnoj Gori, svemu onome što se ovdje već deceniju i po radi na planu evropskih integracija. Izbor lokacije za važan skup ima diplomatsku težinu.

Konačno, kada ugosti ovakve ljude, Crna Gora se pojavljuje kao mjesto gdje se razgovara o evropskoj politici, bezbjednosti i budućnosti regiona. Oprostite što smo mi, novinari, upali u zamku balkanske žabokrečine gdje mediji više nagrađuju dramu, nego nešto što ima istorijski značaj. A događaj u Tivtu je zaista istorijski.

Jer, ako za 20 godina neko bude pisao istoriju evropskih integracija Zapadnog Balkana, vjerovatno će mu biti važnije da su se u Crnoj Gori okupili vodeći ljudi Evrope, nego šta je toga dana radio ili rekao neki regionalni lider.

Crna Gora je ovoga puta poslala važnu poruku o sebi. Nije neophodno podržavati vladu da bi se priznalo da je neki diplomatski događaj dobar za međunarodni položaj zemlje. To su dvije različite stvari koje se kod nas, na Balkanu, često miješaju.

Konačno, nadam se da su se evropskim liderima dopali naš kačamak, paljena govedina, crnogorski japrak, teleći batak u čaju od vrijeska i palačinke sa šljivama u supi od lozove rakije. To je, naime, bilo na meniju kada su se u petak veče žičarom popeli na Lovćen. Bio sam ponosan zbog njihove fascinacije dok su sa lovćenskih visina posmatrali suton iznad Boke. Ponosan na Lovćen. Ponosan na Boku. Ponosan na ljepotu našeg mora. Hoćemo li jednoga dana moći da kažemo da smo ponosni na Crnu Goru u Evropskoj uniji?