ZAŠTO SU BORHESOVA DJELA VAŽNA: I bez Nobelove nagrade, prekretnica u književnom univerzumu

Kažu da je bio jedan od najboljih pisaca prošlog vijeka, ali Horhe Luis Borhes nikada nije dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Bio je poznat po miješanju stvarnog i fantastičnog, ali podnose li argentinska djela ovog Argentinca test vremena?

Trideset pet godina nakon njegove smrti, BBC News je zamolio argentinske pisce da odaberu njihov omiljeni Borhesov citat i objasne zašto i danas treba čitati Borhesa.

Mauro Libertela, pisac i novinar, rođen 1983. godine

• “Jedna se literatura razlikuje od druge, prethodne ili zadnje, manje zbog teksta, nego zbog načina na koji se čita: ako bih dobio mogućnost da pročitam bilo koju današnju stranicu – na primjer, ovu – koja će se čitati dvije hiljadite godine, znao bih kakva će biti literatura dvije hiljadite godine” – iz eseja Bilješka o Bernardu Šou, u prevodu Džejmsa Irbija

Ova rečenica je izvanredna i vjerujem da sažima sve što nam je Borhes ostavio: ne samo savršenu prozu, tačan i nenadmašan način kazivanja stvari, već i čvrsto uvjerenje da nije važan tekst sam po sebi, već kako pristupamo tom tekstu.

Borhes je i dalje toliko važan jer se niko bolji nije pojavio posle njega, u smislu da niko nije mogao da stvori prozu tako dirljivu.

Nije bilo nikoga ko je razmišljao i restrukturirao svu literaturu koja je prije njega došla.

Nije bilo nikoga ko je kombinovao elemente koje je on kombinovao, poput humora, apsolutne posvećenosti pisanju i njegove volje da radi sve, od novinarstva i scenarija do prologa i antologija.

Konačno, bio je toliko važan jer je jedan od trojice pisaca, zajedno sa Džojsom i Kafkom, koji su definisali 20. vijek.

Silvija Hopenhajn, književnica i novinarka, rođena 1966. godine

• “Priča je bila neverovatna, da – a ipak je sve ubijedila, jer je u suštini bila istina. Ton glasa Eme Zunz bio je stvaran, njena sramota je bila stvarna, njena mržnja je bila stvarna. Uvreda koja joj je učinjena bila je stvarna, takođe. Sve što je bilo lažno bile su okolnosti, vrijeme i jedno ili dva vlastita imena” – iz pripovjetke Ema Zunz, objavljene 1948. u prevodu Endrjua Harlija

Borhes predstavlja prekretnicu u književnom univerzumu, kao da su se velike književne pritoke poput Dantea, Servantesa, Poa i Kafke spojile u njegovom djelu.

Cijenim prije svega njegovu drskost sa pridjevima, kako pronalazi pravi glagol, kao da roni u blagu jezika.

Huan Hoze Besera, romanopisac, rođen 1965. godine

• “Gorućeg februarskog jutra umrla je Beatris Viterbo, nakon što je prihvatila agoniju koja ni jednog trenutka nije ustupila mjesto samosažaljenju ili strahu. Primijetio sam da reklamne table na trotoaru oko “Konstitušn Plaze” reklamiraju neku novu marku ili neku drugu američku cigaretu. Činjenica me je zaboljela, jer sam shvatio da joj se široki i neprekidni univerzum već izmiče i da je ta neznatna promjena prva iz beskrajne serije”- iz pripovetke Alef iz 1945. godine, u prevodu Normana Tomasa di Đovanija

Kao da su tu priču sa šest ruku napisali ozbiljni Borhes, potisnuti Borhes koji nije pisao o onome što osjeća i Borhes koji se znao stopiti sa (piscem i prijateljem) Adolfom Bjoijem Kasaresom pod pseudonimom Bustos Domek.

Borhesove knjige nas obogaćuju borheovskom savješću na isti način na koji Biblija vjernicima ostavlja katoličku savjest.

Ovdje vidite genijalnost, blistavost i ograničenost Borhesa.

Luisa Valensuela, romanopisac i spisateljica kratkih priča, rođena 1938. godine

• “Bog pokreće igrača i njega, djelo. Koji bog iza Boga potiče iz šeme prašine i vremena i snova i agonije?” – iz pjesme Šah

Ovdje se do maksimalnog nivoa sažimaju univerzalna literatura, pa čak i fikcija u jeziku koji teče i besprijekornim majstorstvom.

Klaudija Pinjeiro, spisateljica romana i scenaristkinja, rođena 1960. godine

• “Da li ovaj Alef postoji u srcu kamena? Jesam li ga vidio tamo u podrumu kad sam vidio sve stvari i jesam li to sada zaboravio? Naš um je porozan i zaborav prodire. Ja sam izobličen i izgubljen, ispod istrošenosti godina, lice Beatris” – iz Alefa

Borhes je najvažniji argentinski pisac, ali nije najčitaniji.

Godinama smo se gubili u ideološkim raspravama o njegovoj politici i o tome kojoj klasi je pripadao.

Njegova proza je bez premca, jednako kao i svjetovi koje je stvorio kroz svoju prozu.

Karlos Gamero, romanopisac, kritičar, prevodilac, rođen 1962. godine

• “Alefov prečnik je vjerovatno bio malo veći od inča, ali sav prostor je bio tamo, stvaran i nesmanjen. Svaka stvar (lice ogledala, recimo to) bile su beskonačne stvari, jer sam to jasno vidio iz svih uglova univerzuma” – iz Alefa

Borhes možda nije bio najveći pisac 20. vijeka, ali je sigurno bio njegov najveći čitalac.

Dao je novi život zapadnoj i većini istočne tradicije čitajući, doživljavajući i prepisujući klasike od Homera i Anglosaksonaca nadalje.

Oživio ih je, pretvarajući ih u tekstove koji su izgledali kao da su juče napisani, imajući u vidu nas kao njihove čitaoce.

Borhes nije bio mistik, mada bi vjerovatno volio da to bude.

Nijedan mistik kojeg sam pročitao nije uspio da “vidi svijet u zrnu peska” kao što je to učinio Borhes.

Rođen 1899. godine u argentinskoj prijestonici Buenos Ajresu, Horhe Luis Borhes pisao je kratke priče, pesme, eseje, članke i prevode.

Rikardo Pilja, jedan od najistaknutijih argentinskih književnih kritičara, tvrdi da su njegovi izmišljeni svjetovi transformisali ideju same fikcije.

Ali priznanje njegovog djela se nije dogodilo odmah. Iako mu je 1961. godine dodijeljena prva nagrada “Pri Internešnal” zajedno sa Samjuelom Beketom, nikada mu nije dodijeljen Nobel.

Argentinska spisateljica i esejistkinja Marija Negroni kaže da je Borhesova slava rasla otkako je umro 1986. godine, jer “čovjek počinje da ga shvata kako vreme prolazi”.

Borhes je bio fasciniran lavirintima, ogledalima, odrazima i vremenom, što se odrazilo u mnogim njegovim pričama, poput Alefa.

U Alefu pripovjedač opisuje tačku u prostoru iz koje može istovremeno posmatrati sve u univerzumu, što je tipično za Borhesovu zainteresovanost za vrijeme i prostor.