Povežite se sa nama

Medijsko reketiranje

Svjedočenje o nepočinstvima Miška iz Morače: “Samo još da Ćano umre…”

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Nebojša Redžić

U svojoj knjizi koju je posvetio Mišku iz Morače, kolega Šeki Radončić, između ostalog, pomenuo je moj razgovor sa crnogorskim književnikom gdje smo pravili listu tri najlošije osobe koje smo u životu upoznali. Zanimljivo, obojici je na ubjedljivo prvom mjestu bio Miško Perović.

Možda ne bi bilo tako da Mišku i meni jedna životna situacija – onda kada više nijesam radio u njegovim medijima – nije ponovo ukrstila životne puteve. Te 1999. godine, nakon početka NATO intervencije u SRJ, svako od nas imao je svoj način borbe sa ciljem da u Crnoj Gori ne izbije građanski rat. A falilo je tako malo.

Nije mi nikada bilo jasno kako sam se, kao glavni urednik radija “Free Montenegro”, našao na istom spisku sa Miškom, ali je bilo izvjesno da smo na listi Vojske za hapšenje bili Miodrag Perović, dr Novak Kilibarda i ja. Pritisci su bili nepodnošljivi, prijetnje svakodnevne, iako je grijeh sve trojice bio posve različit. Moj je bio taj što sam najprije odbio naređenje nekakvog generala Simića da prestanem sa preuzimanjem radija “Slobodna Evropa” i što sam primjećen dok sam na Gorici snimao kamerom topove vojske SRJ uperene ka gradu.

Moj život od toga dana sasvim se promijenio, a dok sam se skrivao u stanu ženine majke, dobijao sam raporte o tome da vojna policija redovno obilazi moj stan i prostorije radija. I to sa dugim cijevima, pored moje dvoje male djece! Jedne večeri, iznenadio me poziv prvog čovjeka policije Duška Markovića da hitno dođem u njegovu kancelariju. Iako je bilo 10 sati uveče, zaputio sam se tamo, ne bez doze straha da će me umjesto vojnih, uhapsiti crnogorski policajci. Valjda baš zato što nijesam bio ničiji.

Zvao sam te jer su danas ovdje dolazili vojni bezbjednjaci i tražili od nas da uhapsimo tebe, Kilibardu i Miška Perovića. Kilibardu smo smjestili u Vilu Gorica i tamo mu vojska ne može prići. Ali, šta ćemo sa vama dvojicom? Među nama postoje političke razlike, ali mi ipak hoćemo da ti pomognemo. Pitao sam Mila i on je rekao da vas privremeno prebacimo u Dubrovnik, dok ovo prođe. Profesor Perović je pristao, ostalo je još samo da ti potvrdiš, nadahnuto mi je situaciju pojasnio Duško Marković i kazao da će nas ujutru na Cetinju čekati Audi 8 (postojao je dogovor sa Vojskom da ga ne zaustavljaju) koji će nas odvesti do Debelog brijega.

Milo Đukanović i Duško Marković mu pomogli da od vojnih bezbjednjaka pobjegne iz Crne Gore 1999. godine u gepeku Audija: Eeee Miško, Miško, i ti tako vraćaš svojim dobrotvorima!?

Rekao sam mu da ću razmisliti i već narednog jutra javio da NE želim da idem. Toga dana, dobio sam informaciju da je Miško prebačen u Hrvatsku i da je čitavu akciju pratila neviđena parada prouzrokovana njegovim strahom da će ga usput uhapsiti. Audi a8 koji ga je vozio, pratili su automobilom njegovi rođaci, kako bi se uvjerili da će sve biti u redu. Miško je, tvrde mnogi, bio sakriven u gepeku.

Bio sam siguran da ću biti kažnjen zbog toga što sam odbio ljubazan Markovićev prijedlog da napustim Crnu Goru. Takav ishod – da na neko vrijeme odem – bio je, naime, u interesu i civilnih i vojnih vlasti. Već naredne večeri, dok sam boravio u stanu svoje majke u zgradi “Spona” na Starom Aerodromu, opkolilo me je 33 vojna policajca. Spasio me je komšija – Srbin, u čiji stan sam se sklonio bukvalno 10 sekundi prije nego su bahati zlikovci upali u majkin.

Narednog jutra, nakon što su 4 prijatelja uspjeli da me izvuku i dovedu do Cetinja, bio sam primoran da i sam napustim Crnu Goru. Nakon što sam popio piće na Cetinju sa desetak mladića koji su mi rekli da nema te vojne policije koja smije prići za naš sto, na prednjem sjedištu policijskog A8 stigao sam do Cavtata, a potom do Barija.

Nebojša Redžić: Opljačkan od strane medijskog tajkuna Perovića i njegove klike

Nekoliko dana kasnije, dok sam sa prijateljem Radojem šetao trgom pored Panteona u Rimu, sreli smo Miška. Dok smo pili piće, objasnio sam mu da sam u Rimu gost bivše ministarke u Vladi Italije, gospođe Silvije Kosta koja mi je obećala da će mi naći stan.

-Pa dobro, ako NAM nude stan, obavezno ga uzmite, kazao mi je Miško koji je i nakon deceniju poznanstva i dalje bio na “Vi” sa svim svojim “vojnicima”. To je išlo toliko daleko da je, čak, dok se svađao sa Željkom Ivanovićem, ovaj umio reći: “Profesore, nemojte da jedete govna”

”Ne nudi Silvija NAMA stan, nego meni”, objasnio sam Mišku. Ali, ako ga dobijem, zvaću Vas ipak da tamo budemo zajedno, obećao sam mu, premda to ničim nije zaslužio.

Kasnije, to sa stanom se izjalovilo jer je ambasador SRJ u Vatikanu Dojčilo Maslovarić uspio nagovoriti gospođu Silviju da se ne žrtvuje zbog “crnogorskog separatiste”. No, upravo u danima kada sam to saznao, neko mi je rekao da je Miško promijenio lokaciju i otišao u Pariz!

Rim – mjesto gdje je antirežimlija Perović sklonjen od strane ”mrskog režima” koji mu je spasio guzicu

Naime, tamo ga je pozvala Dragica Ponorac, danas ambasadorka Crne Gore u Ukrajini koja je tada bila stanovnica Pariza. Tražila mu je Dragica moj broj telefona, jer je htjela da u Pariz pozove i mene. No, iako smo dok je bio u Rimu redovno komunicirali telefonom, Miško joj je rekao da moj broj – nema! Tako sam ja 52 dana ostao u Rimu, prepušten sebi, bez centa pomoći iz svoje Crne Gore.

Ovo za Pariz, tek desetak godina kasnije, ispričao mi je kamerman TVCG kome je Dragica to kazala dok je pratio Đukanovićev boravak u Parizu. I u mojim očima samo učvrstio Miška na prvom mjestu najvećih nitkova koje sam u životu upoznao.

Imao je čak i par lijepih osobina

No, sve je u startu našeg poznanstva izgledalo drugačije. Perović se zaista potrudio da me dovede u “Monitor”, nakon što se ugasio “Krug” koji je od jula do decembra 1990. godine bio prvi nezavisni list u postkomunističkoj Crnoj Gori. Osnovao sam ga sa svojim društvom i ražestio Miška koji se upravo u tom periodu pripremao da na sva zvona objelodani da će “Monitor” biti taj, prvi nezavisni.

Nakon što je “Krug” u decembru prestao da izlazi, već 11. januara 1991. napisao sam svoj prvi tekst za Monitor. I uskoro postao najproduktivniji novinar Monitora, jer sam do 100. broja imao najviše objavljenih tekstova.  Ne mogu reći da Miško to nije umio da cijeni. Već 1992. godine predložio me je Američkom kulturnom centru za specijalizaciju u SAD. Dobio sam obavještenje da ću provesti školsku godinu u Bostonu, ali do realizacije programa nije došlo zbog uvođenja sankcija SRJ. Umjesto toga, pozvan sam da 30 dana budem gost američke Vlade.

Postoji još nešto zbog čega moram pohvaliti Miška. U Monitoru smo imali potpunu slobodu, a razgovori sa njim bili su smjernice, a nikako naređenja šta i kako pisati. Sjećam se samo da mi je jednom, u periodu kada sam radio portrete javnih ličnosti iz Crne Gore i regiona, rekao: “Previše ste mi ishvalili Dragoljuba Mićunovića”. I to je bilo sve.

Od dana kada mi je nakon pola godine provedenih u Monitoru dao prvi honorar (otprilike, današnjih stotinak eura), Miško je pokazivao naklonost prema mom stilu i načinu rada, pa smo čak često provodili vrijeme u dugim razgovorima gdje nikako nije mogao da se pomiri sa činjenicom da nijesam njegov “vojnik”, već sam kao gotov novinar stigao u “Monitor”.

Stanislav Ćano Koprivica – veliki filantrop i dobrotvor: I pored svega što mu je učinio, za Miška je bio samo prepreka čije je ”uklanjanje” jedva čekao

Užasnulo me, ipak, kada mi je jednom u hotelu Grand na Cetinju kazao da “prave planove za Monitor ima tek kada Ćano Koprivica umre”, zbog čega sam ga pitao: “nije valjda da želite da se to brzo desi?!”

Nije mi nikada oprostio što sam u oktobru 1992. postao glavni i odgovorni urednik lista “Liberal” i taj posao radio uporedo sa pisanjem za “Monitor”. No, pravi gnijev usmjeren ka meni zapazio sam te iste 1992. kada sam bio na poslaničkoj listi LSCG. Naime, on je smatrao da tako nešto pripada upravo njemu. Ali, tako nije mislio Slavko Perović koji ga uopšte nije uzeo u obzir kada je sastavljao listu.

No, sa ove vremenske distance, najvažniji razgovor sa Perovićem imao sam kada mi je – više se ne sjećam je li to bila 1995. ili 1996. godina – ponudio da prestanem da pišem i radim za njega jedan posao koji je mogao da me promoviše u prvog čovjeka nedjeljnika. Odbio sam ga jer sam se uplašio da to čini jer mu moji tekstovi, koji su obilovali žestinom prema neveseloj stvarnosti, zbog nečega smetaju. Tek mnogo kasnije, shvatio sam da mi je zapravo ponudio mjesto koje je, nakon što sam ga odbio, povjerio Željku Ivanoviću.

Konstatovao sam da sam ipak bio u pravu što sam tako postupio. Jer, ono što je on tada htio od osobe na toj poziciji, ja zaista nikada ne bih umio, niti bih htio da radim!

Svi naredni susreti sa Miškom, bili su nakon saznanja da me je (baš kao i 10 drugih kolega) ostavio bez akcija u “Vijestima”. Jedan takav desio se 2007. godine kada sam mu, možda po stoti put, tražio mojih 240.000 eura koje mi je oteo od vlasništva.

”Riješio sam nešto da Vam dam. Šta Vam je najurgentnije”, pitao me je tada. Budući da sam imao kredit za automobil i to baš u njegovoj CKB, rekao sam mu da bi mi učinio veliku uslugu ako bi mi otplatio ostatak tog kredita. Već narednog dana, našli smo se u CKB, gdje je za pet minuta sa svog računa prebacio oko 7.500 eura i otplatio mi kredit! Fasciniran saznanjem da više nemam ratu od 372 eura mjesečno, zaboravio sam da ga pitam kada ću dobiti preostalih 232.500 eura. Vjerovatno bi odgovor glasio: nikada, ali od Miška ništa drugo ne bih ni očekivao. U narednih par mjeseci, u ratama mi je dao još 2.500 eura.

Dok je neumorno negirao da je pokrao svoje “vojnike” , jednoga dana je ipak kolegi Šekiju Radončiću, koji je imao potpuno isti osnov za svoj zahtjev da dobije opljačani novac, isplatio blizu 100.000 eura. Makar nešto.

Miodrag Perović – “Lupež iz Morače”, ”Don Lupež”, ”Miško prisrbica” – tako je oslovljen dokumentarnom romanu “Miško Kesedžija i njegove bize/ esej o montenegrinskom zlu”: Bio spreman i fizički da brani novac koji je pokrao od kolega!

Svi moji pokušaji da za sebe izdejstvujem dio sredstava koje mi duguje, ostali su bez uspjeha. I ne samo to: svaki put kada bih direktno ili indirektno tražio svoj novac, Miško bi poludio do te mjere da mi je maltene, prijetio da će se neko, u njegovo ime, fizički obračunati sa mnom. Zaštićen Milivojem Katnićem i ostalim moćnicima bivše vlasti.

To ludilo rezultiralo je čak i činjenicom da su prestali da me zovu na obilježavanje jubileja Miškovih medija. Recimo, nijesam pozvan ni na proslavu 10, ni 15, ni 20 godina Vijesti, iako su se sve vrijeme zorili naslovnom stranicom broja 1, na kojoj dvije trećine prostora zauzima moj tekst!

Dritan je njegovo čedo

Koliko god prizivao u sjećanje razgovore i susrete sa Miškom, ipak nikada nijesam mogao nagovijestiti u što će se taj Moračanin pretvoriti. Sve što je radio u vremenima dok je bio vlasnik medija u kojima sam davao doprinos, bilo je u skladu sa njegovim poimanjem neke drugačije, emancipovane Crne Gore. Ne bih tada smio staviti ruku u vatru da će se njegova pohlepa za novcem izroditi u rad protiv interesa Crne Gore. Ni škorpijska intuicija tu mi nije pomogla. Čak i u vremenima kada mi je ukrao vlasništvo, teško da bih mogao zamisliti da će jednog dana poći pod skute Vučiću, Šolaku, posebno Amfilohiju Radoviću.

Čak sam uoči istorijskih izbora 2020. godine, kada sam ga vidio na fotografiji sa prezimenjakom Gojkom, bio siguran da im priprema neku zamku, da će ih preveslati i okrenuti stvari ka interesima Crne Gore. Ipak, neki karakteri, kada tonu, nemaju dno. On je, sve pravdajući se da “i srpskoj crkvi treba nešto dati”, odlučio da učestvuje u udruženom lupeškom poduhvatu sa Demokratama, DF-om i svojom Urom u vidu Zakona o slobodi vjeroispovijesti i “temeljnog” ugovora. Jer, ako je to “nešto” što su odlučili dati crkvi Srbije kompletno kulturno-istorijsko blago Crne Gore, a kasnije i grobovi naših predaka, onda je to mnogo, pa neka je i od Miška.

Valjda sumirajući životna postiguća, shvatio je da će ga istorija pamtiti jedino kao osnivača nedjeljnika “Monitor”, koji se, upravo poput Miška, u novom milenijumu pretvorio u suprotnost onom “Monitoru” koji je svim suverenistima mogao da služi za ponos. Zato je, valjda, odlučio da se ostvari na polju gdje to nijesu očekivali ni oni koji ga znaju bolje od mene.

To konvertitstvo, zaista je bilo njegova odlika koju je bilo teško pronaći negdje drugo. On je ona vrsta osobe koja ne prihvata tuđe argumente, ni tuđu istinu. Dok vas sluša, pomislite nekad da će vam ubjedljivost argumenata pomoći da ostvarite to što od njega želite. Ali, ne: on bi sadistički gurao svoje, ne osvrćući se iza sebe, spreman da gazi i po leševima samo da ostvari cilj. Treba li se onda čuditi da je ono ”najbolje” što je proizvela škola Miška Perovića, zapravo Dritan Abazović?!

Dugo sam se, razmišljajući o Mišku Peroviću, pitao da nije nešto do mene. Jesam li ja bio idealan u relaciji sa njim kao vlasnikom, jesam li ga nekada iznevjerio, što je to što bi on – kada bi se oglasio – mogao meni da prigovori.

I onda se sjetih da sam jednom, iz redakcije “Monitora”, iz diktafona koji nije bio moj, uzeo dvije baterije od po 1,5 voltu, jer sam užasno žurio na naprasno zakazani intervju. U trenu sam shvatio da su moje baterije “iscurile”, da nam vlasnik nije obezbijedio nove i da se moram poslužiti tuđima. O grijeha! Ispostavilo se da je koleginica Ksenija, kada je shvatila da sam uzeo njege baterije, podigla toliku dževu kod Miška, da mi on to nikada nije oprostio.

Miško je u stanju da, čak, uporedi moj sa njegovim grijehom. Eto, ja sam se poslužio tuđim baterijama koje, pretvorene u današnju vrijednost, iznose ravno jedan euro i 60 centi. On, koji je ukrao mojih 240.000 eura koje bi danas vrijedjele nekih par miliona, učinio je isto što i ja – poslužio se nečim tuđim. I vidjeli biste kada bi bilo prilike: on bi zaista bio u stanju da moj grijeh dovede u istu ravan sa njegovom krađom vlasništva!

Dobro, de: u nedostatku drugih grijehova koje se uporno trudio da mi nađe – a nije mogao – dovoljno je bilo mahati i takvim. Čak je upregao i gomilu botova koji bi u komentarima čitalaca na nekom fašističkom portalu, uvijek ispod nekog teksta u kome se pominje moje ime, neizostavno pisali da sam koleginici ukrao baterije. U vrijednosti od 1,60 eura. Svejedno. Krađa je krađa. Znam čak poimenice jednu fukaru iz tadašnjeg “Monitora” koji se uvijek hvata za taj moj grijeh.

Ono što me je uvijek fasciniralo, bila je količina srdžbe koju bi Miško prosipao kada bi saznao da neko od nas, pokradenih, javno govori o njegovom lopovluku. Posljednji put, desilo mi se to u laboratoriji “In Vitro” prije nekih pola godine, kada me je doktorka u hodniku pitala kako živim, a ja onako usput kazao da bi sve bilo mnogo lakše da nijesam pokraden u “Vijestima”. U momentu dok sam to izgovarao, iz nekog ćoška, sav izboden nekim iglama, nekako suv, upao i nikakav, oglasio se Miško Perović koji je čuo što sam rekao i urliknuo da lažem i da to govorim zato što tako hoće UDBA.

Miško sa svojim najnovijim političkim proizvodom, tu je i agent SS Gojko Perović

Tu količinu frustracije, tu žestinu u odbrani neodbranjivog, tu mržnju usmjerenu ka svjedoku njegovog nepočinstva, teško je opisati. Tek, onako jadan, ustao je i krenuo ka meni kao da hoće da me udari, sve pominjući Udbu i mene kao njenog aktivistu.

U trenu, požalio sam što ispred mene nije neki 30-godišnjak, umjesto izlapjelog, sasušenog od zlobe i odvratno izobličenog starca, da ga jednim aperkatom prevorim u fresku koju bi potom otkupio otac Gojko u čast negdašnjeg druženja i zajedničkog im svrgavanja stare vlasti u interesu svetosavske sekte. Ipak, suzdržao sam se i rekao sebi da nije vrijeme da sa 50 i kusur postanem poznat po uzimanju pravde u svoje ruke. Kada već u ovoj besudnoj zemlji, nema ni tužilaštva, ni suda, koji će očigledni lopovluk uvesti u institucije i proglasiti lopovlukom.

Sluga Vukašina Maraša

A što se Udbe tiče, Miško je zaista u velikoj prednosti u odnosu na mene. Uskoro će dvije godine od kada su bezbjednosne službe u njegovim i rukama njegovih saboraca. Mogao je, da je htio, tj. da ih je bilo, raskrinkati sve moje veze sa Udbom, sav moj rad i sva moja pregnuća da se dokažem kao saradnik Službe. Ali, nema. Za razliku od njega koji je služio Vukašinu Marašu, mene tamo nema.

Umjesto da se branim, zaključiću ovaj sasvim ličan tekst, sa dvije ponude za opkladu Mišku:  ako me igdje, u dokumentima ANB-a pronađe kao saradnika, javno ću se objesiti na trgu. Ako se, pak, dokaže da je Miško sarađivao sa svojim nekadašnjim prvim komšijom Vukašinom Marašem, da mi on isplati kompletan dug u iznosu od 230.000 eura.

Druga opklada se tiče vlasništva. Pozivam nezavisan tim pravnika da uzme papire koje posjedujem i konstatuje da li je Miško sa družinom opljačkao 11 novinara koji su imali trećinu vlasništva Vijesti. Ukoliko ne govorim istinu, dobrovoljno ću se javiti u Spuž na izdržavanje zatvorske kazne u trajanju od tri godine. Ukoliko je on kriv, neka mi isplati dug u iznosu od 230.000 eura, a ja ću taj novac dati u dobrotvorne svrhe.

Budući da on za takve opklade nije spreman, jer je svjestan beskrupuloznosti na kojoj počiva njegov grijeh, javno mu poručujem ono što sam mu jednom prilkom rekao u oči: Moja će djeca i u narednih 50 godina juriti tvoju, sve dok mi ne isplatiš opljačkano. Makar to bilo u skladu sa običajnim pravom, kada već nema pravde u ovoj besudnoj zemlji.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Sponzor

Najčitanije