Bezumlje oslobodilaca

Piše: Tijana Lopičić

Svaka politička partija koja, bilo otvoreno ili prikriveno, djeluje protiv interesa Crne Gore predstavlja dio hibridnog rata, služeći pokorno interesima stranih država. Takozvani “oslobodioci” koji su preuzeli vlast nakon avgusta 2020. godine, uspjeli su jedino da oslobode prostor za apsolutno bezumlje.

U jednom trenutku, možda iz nepromišljenosti ili iz želje da vjeruje u to, potpredsjednik Vlade, ministar ekonomskog razvoja i lider Albanskog foruma, Nik Đeljošaj, izjavio je da je Demokratski front ulaskom u Vladu priznao Kosovo.

No, oni ne priznaju ni sopstvenu državu, ne pokazuju ni elementarno poštovanje prema njenim simbolima i himni, dok funkcije koriste isključivo za sprovođenje agende strane države koju očigledno vole više od svoje. Sve dok vjerujete da će oni bilo kakvim “manjim kompromisom” iznevjeriti fanatičnu ideologiju koju slijede, zavaravate se. Oni će uvijek, strukturalno nastojati da uruše ili oslabe državne institucije, čim im se pruži i najmanja prilika za to.

Četnički vojvoda Andrija Mandić uvijek će težiti obračunu sa crnogorskom zastavom, što je jasno pokazao prije mjesec dana kada su, na njegov zahtjev, iz hola parlamenta i Bijelog salona uklonjene zastave Crne Gore. Među njima je bila i prva crnogorska zastava podignuta nakon obnove nezavisnosti, simbol od izuzetne istorijske i nacionalne vrijednosti. Zastave su, nakon protesta građana, vraćene, ali na drugo mjesto, čime se pokušao ublažiti pritisak javnosti, ali ne i u potpunosti ispraviti nepoštovanje prema simbolima državnog identiteta.

Andrija Mandić je, u tajnosti, sproveo izmjenu vizuelnog identiteta Skupštine Crne Gore, zamijenivši državni grb zgradom Zetske banovine, koja je izgrađena 1938. godine po projektu ruskog arhitekte, Nikolaja Petroviča Krasnova, čime je oskrnavio državni simbol.  Ne smijemo zanemariti činjenicu da je sprovedena diskriminacija prema latinici, i to prema pismu koje koristi najveći procenat građana Crne Gore, jer je isključena u sadašnjem logu.

Ako, pak, pogledamo sa istorijskog aspekta, vizuelni identitet crnogorske Skupštine trebalo bi da bude usklađen sa istorijskom institucijom Opšteg crnogorskog zbora, koji simbolizuje državotvornu tradiciju i suverenitet Crne Gore. Međutim, takav pristup očigledno ne odgovara velikosrpskim šovinistima, koji nastoje nametnuti simbole i narative u skladu sa svojom velikosrpkom agendom.

Podsjećamo da je Opšti crnogorski zbor 1770. godine izabrao guvernadura Jovana Radonjića za svjetovnog vladara. Na njegovom jataganu, koji se danas čuva u istorijskom muzeju i predstavlja jedini ratni artefakt iz XVIII vijeka, uklesano je “Sie nož ot Jovana Radonjića, guvernatora nad svom crnogorskom nacijom (1777)”.

Andrija Mandić, Milojko Spajić i Aleksa Bečić: Garnitura veleizdajnika u službi Beograda na čelu Crne Gore

Crnogorci i crnogorske političke partije imaju potpuno pravo da zahtijevaju izmjenu loga Skupštine u skladu s impozantnom crnogorskom istorijom, jer imamo mnogo razloga da budemo ponosni na našu prošlost. Potrebno je osloboditi se velikosrpskog šovinizma koji vijekovima pokušava da naruši bit crnogorske državnosti.

Nedavno su dvojica pripadnika crnogorske vojske uhapšena na Kosovu zbog registarskih tablica s natpisom “Kosovo je Srbija”. Nije iznenađujuće što se Mandić odmah našao u odbrani svojih svetosavskih „hristovih vojnika”, koji izražavaju nepoštovanje prema suverenitetu druge države.

Crna Gora je trenutno najnestabilnija članica NATO saveza. Zbog trenutnih narativa o mogućem trećem svjetskom ratu, koji bi doveo do sukoba između zapadne i istočne Evrope, đe Srbija i Rusija pripadaju istočnoj strani, postavlja se sasvim opravdano pitanje lojalnosti Andrije Mandića. 

Mandićeva četnička oficirska “čast” može ga obavezati da odaje sve crnogorske državne tajne, s obzirom na to da kontinuirano i neskriveno pokazuje animozitet prema svemu crnogorskom. Njegovo otvoreno neslaganje s državnom spoljnom politikom Crne Gore i odanost ideologijama koje su suprotne zvaničnom državnom opredjeljenju, postavljaju ozbiljna pitanja o smjeru u kom može krenuti Crna Gora ako on i njegovi saradnici dodatno ojačaju svoje pozicije.

Nažalost, danas živimo u dobu bezumlja oslobodioca, a najveća odgovornost leži na svim političkim partijama koje nijesu pod direktivom “srpskog sveta” da zaustave dalje civilizacijsko posrnuće. Posljednji voz prolazi za uspostavljanje funkcionalne strategije protiv hibridnog rata, jer za sada svjedočimo da opozicione partije nijesu pokazale kapacitet da se adekvatno suprostave.