ČOVJEK KOJI BI DA MU ZABORAVIMO BIOGRAFIJU: Politička transformacija nije isto što i istorijsko iskupljenje

Piše: Zoran M. Vukčević

Može li čovjek postati novi čovjek ako od svih drugih najprije očekuje da zaborave starog?

To nije samo pitanje lične etike. U politici ono postaje pitanje društvenog pamćenja. Političar nije samo ono što danas kaže da jeste. On je i ono što je juče govorio, zastupao i simbolizovao. Njegova biografija nije privatni album iz kojega se mogu izvaditi neugodne fotografije. Ona je javni dokument.

Andrija Mandić danas bi da taj dokument čitamo od posljednje stranice.

Na njoj je evropski državnik, pomiritelj, čovjek dijaloga, sagovornik Brisela i poštovalac 13. jula. Govori jezikom institucija, susrijeće se sa evropskim zvaničnicima, šalje poruke mira i pokušava da sebe smjesti pod široki krov crnogorskog antifašizma.

Samo, istorija se ne čita unazad.

Ni biografija nije kaput koji se ostavlja u garderobi kada više ne odgovara prilici.

Crna Gora pamti Andriju Mandića prije predśedničkog kabineta, državnog protokola i evropskih osmijeha. Pamti četničkog vojvodu. Śeća se političara čiji je višedecenijski put bio vezan za ideološki krug koji crnogorsku državnu i nacionalnu posebnost nije prihvatao kao konačnu istorijsku i političku činjenicu. Nije zaboravljeno ni njegovo protivljenje obnovi nezavisnosti Crne Gore, ni godine u kojima samostalna Crna Gora za njega nije bila politički cilj.

Tu su i ratne devedesete. Dubrovnik i sve ono što je taj rat ostavio između Crne Gore i Hrvatske. Mandićeva ratna prošlost i njegovo prisustvo na dubrovačkom ratištu nijesu nešto što se može ukloniti iz javne biografije onda kada postane neprijatno za novu evropsku ulogu.

Mandićeva ratna prošlost i njegovo prisustvo na dubrovačkom ratištu nijesu nešto što se može ukloniti iz javne biografije 

Zato pravo pitanje nije ima li Andrija Mandić pravo da se promijeni.

Naravno da ima.

Čovjek koji nema pravo da promijeni mišljenje bio bi doživotni zatvorenik sopstvenih zabluda. Međutim, promjena nije nova kravata, novi rječnik niti nova fotografija. Istinska promjena počinje tamo đe čovjek ima snage da se okrene prema onome što je bio i kaže: to više nijesam, i evo zašto nijesam.

Đe je ta rečenica Andrije Mandića?

Kada je jasno i nedvosmisleno objasnio što za njega danas znači zvanje četničkog vojvode? Je li ikada rekao da je prihvatanje takvog ideološkog nasljeđa bilo politička i moralna greška? Je li osudio ono od čega se, navodno, udaljio? I kada je građanima Crne Gore objasnio ne samo da se promijenio nego, prije svega, od čega se promijenio?

Promjena bez priznanja nije preobražaj.

To je prilagođavanje.

Između preobražaja i prilagođavanja nalazi se čitava provalija političkog morala.

Onaj ko se zaista promijenio ne traži od drugih da mu izbrišu prošlost. Sam je prvi otvara. Ne cijepa stranice, ne prepravlja rečenice i ne optužuje one koji pamte.

Mandić bi, međutim, novu političku biografiju bez računa za staru.

Upravo zbog toga njegov odnos prema 13. julu nije samo istorijska nedosljednost. On je ogledalo čitave njegove političke transformacije.

Trinaesti jul nije protokolarni datum. Nije državna scenografija pred kojom će se napraviti fotografija i izgovoriti nekoliko pažljivo odmjerenih rečenica. To je jedna od temeljnih tačaka crnogorskog istorijskog i moralnog identiteta.

U sebi spaja dvije velike ideje Crne Gore: državnu slobodu i antifašistički otpor.

Takav datum ne može se uzeti napola.

Nije moguće slaviti antifašistički ustanak, a zamagljivati ko ga je organizovao. Prisvajati slavu ustanika, a prećutkivati istorijsko nasljeđe pokreta koji je u nastavku rata završio u saradnji sa okupatorom, znači mijenjati smisao istorije. Jednako je nemoguće slaviti obnovljenu crnogorsku državnost, a istovremeno njegovati političko nasljeđe koje je nestanak crnogorske državne samostalnosti smatralo istorijskim ostvarenjem.

Istorija nije švedski sto sa kojega se uzima ono što je danas politički ukusno, a ostavlja ono što kompromituje.

Postoji, ipak, nešto opasnije od otvorenog poricanja istorije.

Najopasnija revizija nije ona koja briše činjenice. Takvu je lako prepoznati. Mnogo je opasnija ona koja činjenice ostavlja na njihovom mjestu, ali im polako mijenja značenje.

Tako 13. jul ostaje praznik, ali prestaje da znači ono zbog čega je postao praznik. Antifašizam ostaje riječ, ali se iz nje polako iseljava njen sadržaj. Na kraju i četnički vojvoda može pokušati da postane tumač antifašističkog ustanka, a da prethodno nikada jasno ne raskine sa ideološkim nasljeđem koje nosi.

To više nije samo pokušaj prepravljanja sopstvene biografije.

Pred nama je pokušaj prepravljanja pamćenja čitavog društva.

Mandić bi danas da baštini i 13. jul i sopstvenu političku prošlost. Da bude nasljednik antifašističke Crne Gore bez jasnog raskida sa četničkim ideološkim nasljeđem. Da bude predśednik Skupštine države čiju obnovu nije želio. I da, na kraju, postane jedno od lica evropske Crne Gore bez odgovora na pitanja koja mu postavlja sopstvena biografija.

Tu prestaje obična politička protivrječnost.

Počinje apsurd.

Crna Gora želi da postane članica Evropske unije, a na čelu njenog parlamenta nalazi se čovjek kojega je Hrvatska, članica te iste Unije, proglasila personom non grata.

Zbog toga se mora postaviti pitanje koje se često zaobilazi zarad političke pristojnosti:

Može li Andrija Mandić biti uvjerljivo lice evropskog puta Crne Gore?

Može li čovjek čija politička biografija nosi teret ratnih devedesetih, dubrovačkog ratišta, nacionalističke politike i četničkog vojvodstva, i koji je danas nepoželjan u jednoj državi članici Evropske unije, biti politički predvodnik Crne Gore prema toj istoj Evropi?

Ovđe nije riječ o osveti.

Riječ je o vjerodostojnosti.

Evropa nije samo geografija. Nije fotografija iz Brisela, rukovanje, protokol, plava zastava sa zvjezdicama niti naučeni rječnik evropskih integracija. Ona je i odnos prema sopstvenoj prošlosti.

Nije dovoljno stići u Brisel. Potrebno je znati što si ostavio iza sebe, i imati hrabrosti da to imenuješ.

Što bi evropejac Mandić rekao četničkom vojvodi Raju da se ikad sretnu?

Evropske adrese nijesu praonice političkih biografija.

Brisel nije rijeka zaborava.

Mandić se danas predstavlja kao čovjek koji je prevazišao svoju prošlost. Ali prošlost se ne prevazilazi tako što se o njoj ćuti. Ćutanje nije raskid. Zaborav nije pokajanje. Politička amnezija nije evropska vrijednost.

Zato njegovo današnje ponašanje treba posmatrati iz jednog dubljeg ugla. Andrija Mandić više i ne pokušava da sebe prilagodi evropskoj, građanskoj i antifašističkoj Crnoj Gori.

Možda pokušava da Crnu Goru promijeni toliko da njegova stara biografija jednoga dana više nikome ne izgleda sporno.

To bi bila njegova najveća politička pobjeda.

Ne bi morao da se odrekne svoje prošlosti. Bilo bi dovoljno da se društvo na nju navikne.

Četničko vojvodstvo više ne bi bilo teret od kojega se treba osloboditi, već neka davna epizoda o kojoj je nepristojno pitati. Antifašizam ne bi trebalo otvoreno ukidati, dovoljno bi bilo promijeniti mu sadržaj. Ni 13. jul ne bi trebalo zabraniti, samo mu toliko prepraviti značenje da pod njegovom zastavom jednoga dana mogu stajati i oni koji nikada nijesu raskinuli sa ideološkim nasljeđem njegovih istorijskih protivnika.

Od tog trenutka više ne govorimo samo o Andriji Mandiću.

Govorimo o Crnoj Gori.

Najdublja politička vlast nije samo vlast nad institucijama. Ona počinje onda kada neko stekne moć da određuje čega će se društvo śećati, a što će zaboraviti.

Ko upravlja kolektivnim pamćenjem, ne mijenja samo prošlost.

On priprema budućnost.

Zbog toga najvažnije pitanje više nije da li se Andrija Mandić promijenio.

Mnogo je važnije: mijenja li se Crna Gora tako da se on više ne mora promijeniti?

Četnički vojvoda nije nestao zato što je prestao da govori o sebi tim riječima. Protivnik nezavisne Crne Gore nije nestao zato što je postao predśednik njene Skupštine. Ratne devedesete nijesu nestale zato što su stigle dvijehiljadite. Ni politička prošlost nije poništena zato što su se promijenile riječi.

Fotelja može promijeniti položaj čovjeka.

Ne može promijeniti njegovu biografiju.

Za to je potrebna istina.

A istina uvijek počinje priznanjem.

Niko Andriji Mandiću ne osporava pravo da postane drugačiji čovjek i drugačiji političar. Ali niko nema obavezu da njegovu promjenu dokazuje sopstvenim zaboravom.

Ako više nije ono što je bio, neka kaže što je bio.

Ako više ne vjeruje u ono u što je vjerovao, neka kaže u što je vjerovao.

Odrekao se četničke ideologije? Neka je jasno i nedvosmisleno osudi.

Nezavisna, građanska i evropska Crna Gora danas je njegova država i njegovo konačno političko opredjeljenje? Neka to ne dokazuje samo protokolom i riječima, nego odnosom prema svima koji njenu državnost, nacionalni identitet i evropski put i dalje osporavaju.

Čovjek može promijeniti mišljenje. Može promijeniti politički stav. Može promijeniti i život.

Ali ne može zahtijevati od društva da zaboravi put kojim je došao do mjesta na kojem se danas nalazi.

Andrija Mandić od Crne Gore ne traži da mu oprosti prošlost.

Oprost pretpostavlja priznanje.

Od nje traži nešto mnogo opasnije.

Da zaboravi.

Možda je zato konačno vrijeme da Crna Gora prestane da se pita može li se Andrija Mandić promijeniti dovoljno da postane prihvatljiv njoj.

Vrijeme je za mnogo ozbiljnije pitanje:

Mijenja li se danas Crna Gora toliko da Andrija Mandić više uopšte ne mora da se promijeni?

Jer, ako odgovor jednoga dana bude potvrdan, Andrija Mandić neće morati da izbriše svoju biografiju.

Biće dovoljno da Crna Gora izbriše sopstveno pamćenje.