Sluga je samo sluga

piše: Željko Vukmirović

Poslanik Milan Knežević jednostavno ima samo loš politički angažman. I tu mu ne može pomoći nikakvo uvažavanje različitosti u političkim uvjerenjima. Pri tome, a prema dosadašnjem učinku, prilično je loš u sagledavanju promjena, a nije se pokazao ni kao posebno odvažan političar. Dok njegovu neupitno besprizornu uslužnost srbijanskom predsjedniku Vučiću, zasigurno, niko već sada ne smatra posebnim kvalitetom. Jer, sluga je samo sluga. I tu nema nekih naročitih dometa. 

Milanče se u lokalu pokazao kao manipulator skromnih mogućnosti. Ono valjanje po botunskom blatu, nerazgovjetna graja i utrpavanje u policijski kombi izigravajući uhapšenog, mogu se pripisati njegovim najvećim ostvarenjima. Isto tako, uporno ignorisanje problema nelegalne eksploatacije šljunka koja mu se odvija pred očima i u rođenoj opštini, svakako ga neće okarakterisati kao hrabrog političara spremnog da radi u cilju društvenih interesa. A i to što se tim povodom živ ne čuje, uopšte mu ne ide u prilog. 

Sve Milančetove fore sa zastavama, srpskim jezikom, himnom, državljanstvom i ugroženošću srpskog bića, samo su fore i ništa više. I to one iz reda prežvakanih, provaljenih i neutemeljenih. Zato i njegovo neglasanje za ustavne promjene i ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Legalitet nije Milančetova teritorija. Tamo šuplje priče ne prolaze. 

Njegov dojučerašnji saradnik Rajo je to najbolje ukapirao. Trenutni predsjednik crnogorske Skupštine će uvijek naći prostora za provokacije iz repertoara „srpski svet“, te uvijek biti spreman da zadovolji stavove radikalnih članova svoje partije. A onda, nikada sebi neće dopustiti da mu ijedna dlaka na glavi pomisli da eventualnim „srbovanjem“ ugrozi sopstvenu fotelju i poziciju moći. To je za Raja crvena linija. 

Sa druge strane, Milanče nikada nije istinski bio u nekoj poziciji moći. Osim u trenutku kada je poradio na prestanku postojanja Demokratskog fronta, te opsjednut svojom lokalnom popularnosti odredio koalicionu sudbinu te političke grupacije. Sada mu se to vraća. Njegovi dojučerašnji politički saborci shvataju benefite promjena i članstva u EU, a savršeno shvataju i budući red pred blagajnom, te samim tim nemaju mnogo razumijevanja za dodatno izgaranje na prosrpskim i proruskim geostrateškim zamislima. Bar dok politički ne prežive evropske integracije. 

Milanče je u problemu i sa stvaranjem neprijatelja. Sa Milatovićem i Mujovićem prije je u stanju da se okumi no da se zaista suprostavi njihovim političkim angažmanima. Bez obzira koliko ovi bili loši ili nebitni. Zato mu je Spajić, kao već nepovratno kompromitovan političar, najzahvalniji izbor. I Milanče uvijek može da se gotovo nostalgično prisjeća njihovog zajedničkog srbovanja, a onda i svako malo osuđuje još važećeg premijera za izdaju. Ovaj navodni sukob je skoro dirljiv za gledanje. 

Za kraj, skromne Milančetove manipulatorske mogućnosti potvrđuje i njegova uporna ili još bolje fanatična servilnost prema totalno potrošenom Vučiću. Iako je epilog savršeno jednostavan.

Sluga je samo sluga.