Ima nade

Piše: Nebojša Redžić

Ako bih, kao deklarisani skeptik, uzeo u razmatranje nalošiju stranu ishoda lokalnih izbora u Podgorici, lako bih došao do poraznog zaključka da stranke „oslobodilaca“ od 30. avgusta zbirno imaju preko 55 odsto glasova. No, budući da u Crnoj Gori ništa nije kao toga dana kada su automobili sa troprstim slavljenicima i zastavama sa mrtvačkim glavama pravili zaglušujuću buku kroz moj grad, stvari se moraju posmatrati i drugačije i optimističnije. Uostalom, 30-avgustovska vjerujuća koalicija, ili ono što je od nje ostalo, danas se nalazi u stanju u kojem je otprilike i onaj preskupi trajekt kojem je Andrija Mandić nadjenuo ime „30. avgust“ – dimi i curi na sve strane. Istekao rok trajanja.

Nedjeljno glasanje donijelo je neke nove vjetrove u Glavni grad, a stanovnici Podgorice pokazali su da su samo trenutno bili ljuti na DPS kada su prije dvije godine odlučili da mu uskrate povjerenje. DPS je pametno i neočekivano uspješno odigrao na kartu „bratstva i jedinstva“ (oni to zovu „građanska Crna Gora“) i – prošao sasvim dobro. Izgleda da naši ljude vole kada u političkoj ponudi vide harizmatične ljude, širokih ramena, gromkog glasa i neukaljane prošlosti, a Nermin Abdić je odista takav. Uz jednu novu odliku koja ranije nije krasila ovu dugotrajuću stranku, a to je skromnost, Abdić je stranci donio barem 10 odsto glasova više nego da je na čelu liste bio neki drugi kandidat. Uz ono tradicionalno saznanje da su i stariji ljudi, ali i tek stasali glasači rasli uz DPS politiku i da u njoj nema previše nepoznanica, dobar dio glasača vratio se prvoj ljubavi, jer je sa njome načisto.

Upravo ta činjenica – da sve više glasača pokazuje tendenciju da žele da znaju što im donosi glas za određenu stranku, bila je opredjeljujući faktor što su se na onu: „dobri moji“ primili mnogi koji u izbornom rezultatu DPS-a vide priliku i za ozdravljenje Crnogorstva, ali i evropskog puta države. Pitanje je samo koliko najjača stranka, nagovještavajući svoj oporavak i na državnom nivou, uopšte želi da se ubuduće bavi pitanjima koja je zanemarila u prvih 30 godina bavljenja politikom, a potom za pitanje crkve izabrala najgori mogući tajming koji je na kraju koštao izbornog poraza.

Teza o tome da glasači uglavnom znaju što mogu očekivati od DPS-a, na suprotnoj strani ima one koji krupno obećavaju, a bogami i krupno lažu. Tu prije svega mislim na premijera Milojka Spajića čiji se pad rejtinga doima kao nezaustavljiv i koga će svako novo „Velje brdo“ koštati nestanka sa političke scene. Zapravo, svako novo glasanje u Crnoj Gori, predstavlja novo Milojkovo srozavanje izbornog rezultata, da se čini kako je neizvjesnost koju on nudi, upravo suprotna izvjesnosti koju glasači imaju sa DPS-om.

O Milojkovom koalicionom partneru, suvišno je trošiti riječi. Nikada mi ta „građanska Crna Gora“ ne zvuči tupo, istrošeno, neznaveno i neostvarivo, kao kada to izgovore Demokrate i Bošnjačka stranka. Dobro – i Evropski savez, ali njima opraštam jer je njihova neznavenost vođena dobronamjernim pobudama. Rekoh, Demokrate i Ura su najgora guba na političkoj sceni Crne Gore, skupina političkih prevaranata sa pedigreom, politička pestokupljevina koja četiri godine sije zlo i od zla koje žanje pokušava načiniti političku ponudu. Još nikada u životu nijesam lično upoznao nekoga ko glasa za Demokrate! Koliko jadan moraš biti i s koliko mozga treba da poimaš politiku, da bi ti Aleksa Bečić bio politički vođa?!

Rast crnogorskog bloka

Uzmem li s druge strane političku ponudu Srđana Perića koji je konačno uspio da bude iznad cenzusa i vidimo li koliko čistote, dobrih namjera i novih trendova u politici nudi taj čovjek, dođe mi da to proglasim najboljim događajem koji se desio u nedjelju, na izborima. Perić je sve ono što drugi koji su prešli cenzus nijesu, on je vjesnik bolje budućnosti političke scene Crne Gore. Dokaz da poštenje u politici, kao vrijednost za koju smo svi smatrali da je išćezla, nije nestalo. Kao ni da borba protiv partitokratije nije izgubljena. To je dokazao i rezultat CEP-a koji je za kratko vrijeme otvorio niz pitanja koje ostale „crnogorske“ stranke ne bi ni za milenijum. No, njima su iskrenost i časnost donijeli loš izborni rezultat.

Znam da je nepristojno od mene da nakon Perića i njegove čistote pišem o Dritanu i njegovoj prljavštini, ali eto, koalicija koja je dobila 11 odsto glasova, ne može a da ne bude pomenuta. Posebno kada se zna da je Jakov Milatović založio u tu storiju i svoj autoritet predsjednika države. Da li je kao predsjednik delegitimisan, to već spada u domen tumačenja gdje se imaju argumenti i za i protiv. Tek, činjenica je da skoro 90% onih koji su glasali, nijesu imali povjerenje u Predsjednika i njegovu koaliciju.

Uostalom, računica je jasna, a na nju me juče u prolazu podsjetio Ranko Krivokapić: crnogorski blok godinu nakon parlamentarnih izbora porastao je za oko 40 odsto – i to na manjoj izlaznosti. Samim tim i vratio dio onoga što je odbjeglo u PES, Demokrate i Uru.

PES je u Podgorici 2023. godine imao 27595 glasova, a Demokrate sa Urom 11032 glasa. PES i Demokrate sada su zajedno osvojili 17672 glasa, a URA i Jakov 8538. Njihov pad u zbiru je 32 odsto. Pritom, Milatović se nalazi u nedorečenoj tranziciji ka crnogorskom bloku. Ako se u procentima može izraziti to jačanje crnogorskog bloka, on sada (bez Jakova i Ure), sa Perićem iznosi 44,51 odsto.

To, naravno, još ne znači da su svi nacionalni Crnogorci koji su 2020. godine glasali Uru, Demokrate, a kasnije Spajića i Milatovića uvidjeli veličinu svoje greške i da je krenuo njihov nezaustavljiv povratak na crnogorsku stranu. Ali, kao što napisah u jednoj od ranijih kolumni, ono Đilasovo klatno još jednom pokazuje koliko ima smisla. U posljednjih par godina toliko je preteglo na srpsku stranu, toliko se zateglo, tako je nezaustavljivo krenulo u brisanje imena i sjemena crnogorskog, da je konačno moralo da pukne.

Nijesam do sada pomenuo ex Demokratski front. Oni su sa devet došli na 13 odbornika i njihov rezultat može se smatrati uspjehom. Možda su oni očekivali više, moguće da im je izborni turizam dao nadu da će njihova brojka još više porasti, ali su valjda i sami svjesni da je crkva Srbije ovoga puta svoje resurse, pa i glasače iz susjedstva, usmjerila ka Bečiću i Spajiću.

Posebna struktura birača su turisti iz regiona koji u organizaciji onog Vladimira Đukanovića iz Beograda redovno opredjeljuju sudbinu Crnogoraca i Bosanaca. Ti nesrećnici koji za šaku soli dolaze u Crnu Goru (dio njih presjedao je u automobile sa PV tablicama), nijesu ni svjesni, niti ih je briga što čine nečasnu rabotu i da crkva Srbije koja im organizuje dobrodošlicu jednako kao što ih dovodi ovdje da opogane izbore, može sjutra da ih pošalje na Kosovo da se bore u unaprijed izgubljenoj bici.

Konačno, još jedna struktura iz biračkih spiskova zaslužuje da bude pomenuta. To su svakako apstinenti kojih je – ako je barem u grubim crtama vjerovati tačnosti biračkih spiskova – ovoga puta bilo 44 odsto. Jasan signal i poruka partijama da je narodu dosta i izbora i neispunjenih obećanja.

Ko će s kim?

Sve što se još može reći o nedjeljnim izborima tri dana nakon što su okončani, svodi se na dilemu – ko će sa kim formirati vlast?

U političkim kuloarima, najizvjesniji je novi savez DPS-a sa Dritanom i prvi put sa Jakovom Milatovićem. To bi otprilike bilo kao kada bi Atletik Bilbao, za koga tradicionalno igraju Baskijci i momci čiji je neko porijeklom iz te nemirne španske pokrajine, kupio za ključne igrače nekolicinu Andalužana iz Sevilje.

Pritiom, ne mislim da u Andaluziji, ne daj Bože, ima veleizdajnika kao što je Dritan Abazović. Mislio sam ovdje prije svega na sklad i poštovanje redoslijeda stvari u takvoj eventualnoj koaliciji gdje bi i Jakov i Dritan toliko štrčali, da takav savez ne bi garantovao budućnost ni jednoj ni drugoj strani. No, politika kao vještina mogućeg vodi ka takvom ishodu, pa ako ste glasač DPS-a ili Evropskog saveza, spremite se da začepite nos i neutrališete nagon za povraćanjem desi li se da u svom društvu vidite Dritana.

S druge strane, matematika jednog drugog Krivokapića – Zdravka, odvela bi nas u operaciju bez nepoznatih: glasovi Spajića, plus Milatovića i Andrije Mandića daju skoro ubjedljivu većinu, pa bi najlakša računska operacija bila zbrajanje rezultata te tri koalicije. Ali, ko normalan može vjerovati da će se ponovo sastati oni koji su se tek rastali i zbog čega je do podgoričkih izbora i došlo. Rogovi u vreći teško se mogu složiti, a u novi savez Spajića i Milatovića ne vjeruje ni Risto Radović.

Po meni, a niko me neće pitati, prirodnija bi bila postizborna koalicija DPS-a i njegovih partnera sa Andrijom Mandićem, posebno kada se zna da bi u lokalnoj politici morale biti dominantne komunalne teme, jer tu ne bi bilo neizvjesnosti. Posebno zato što je Andrija čovjek koji drži riječ, fajter, osoba koja ne zabija nož u leđa kao što to čine Abazović i Milatović. Uostalom, njegova funkcija u Skupštini mnogo je stabilnija od premijerske i predsjedničke i jedini je koga ovi izbori nijesu delegitimisali. Njegovi ljudi već su dobro raspoređeni „po dubini“, pa mu ta mogućnost zbrinjavanja svog kadra, ne bi bila prioritet u konstituisanju lokalne vlasti.

No, sva je prilika da će uz Duška Markovića (koji je ostvario odličan rezultat budući da je tek osnovao stranku) i Evropski savez (gdje konsituenti na izbornom rezultatu mogu da zahvale pristojnom, odmjerenom i obrazovanom Borisu Mugoši), DPS morati da privoli Jakova Milatovića da načine lokalnu vlast. Loša okolnost u tome bi bila i to što bi gradonačelnik postao Luka Rakčević, sinovac čovjeka koji se nepristojno mnogo obogatio, ali i učestvovao u osnivanju najbljutavije političke partije u istoriji crnogorskog višestranačja, Ure – Žarka Rakčevića čiju imovinu se ni Forbs ne bi usudio da procijeni. I koji nikada nije dao ni cent za partije crnogorske orijentacije iako je nekada u parlamentu bio najgrlatiji Crnogorac.

No, ako je to cijena povratka crnogorskog bloka na vlast na državnom nivou, neka im bude. Ljudi koji vode DPS nijesu nimalo naivni ljudi, ali su dozvolili da ih Dritan Abazović (dok su mu davali manjinsku podršku) prevesla kao „malu magarad“. U onu drugu mogućnost – da je DPS sve pripremio i sam želio potpisivanje tzv. „temeljnog“ ugovora, ne želim još da povjerujem.

Ishod razgovora sa koalicijom Jakova i Dritana ponudiće mnoge odgovore. Suprotan ishod bili bi najvjerovatnije novi lokalni izbori, a tu mogućnost, iako je minimalna, nikako ne treba isključiti. Ne zbog političke dosljednosti pregovarača, nego zbog nezajažljivih apetita okorjelih partitokrata.