Ko krade, taj i laže

Piše: Nebojša Redžić

Ne znam koliko je puta srpski pop Porfirije Perić zvani Prle ilegalno dolazio u Crnu Goru kod svoje podguzne muve Dritana Abazovića, ali će dva njegova pohoda na „bednu Karadagliju“ ostati u sjećanju Crnogoraca. Makar nas bilo za ispod kruške.

Prvi put, uz logistiku skupine izroda – od onog Rakonjca, pa do onog drugog ništaroba tipa koji je htio žrtvovati 10 Crnogoraca – da inauguriše popa koga su već pustili niz vodu. Drugi put ovih dana, da nas sa svetog Vučjeg dola poduči ko smo, što smo i koja su sve bratstva i plemena, (a svi smo Srbi), danas važnija od Crnogoraca.

Na Pravnom fakultetu sam naučio da se očigledne stvari ne dokazuju. I kako i zašto, a posebno kome, treba još dokazivati da ona kuršumima izbušena zastava sa Vučjeg dola pripada našim precima, a vučedolska pobjeda – crnogorskom narodu?

Jer, kako se zove vojska koja je zajedno sa Hercegovcima izvojevala tu veliku pobjedu? Pa, Crnogorska. Kako se zove kapa koju su nosili ratnici iz te pobjede? Crnogorska. Kako se zove zastava pod kojom smo najurili Osmanlije? Isto crnogorska.I krv koju su prolili, bješe crnogorska. I slava koju su pronijeli nakon te strašne bitke je crnogorska. I država koju smo i zvanično dobili dvije godine nakon Vučjeg dola bješe crnogorska.

Kako se zove vojska koja je zajedno sa Hercegovcima izvojevala tu veliku pobjedu? Pa, Crnogorska

I ko sad, koja fukara, prevrtljivac ili lažljivac, može reći da je tu bilo ičeg srpskog? Kako kada je u isto vrijeme dok su naši čukunđedovi slamali otpor Osmanlija na Vučjem dolu, srpska vojska teško poražena kod Đunisa, te 1876. godine. Poražena vojska zvala se Srpska. Pobjednička na Vučjem dolu bila je Crnogorska. I zar, dođavola, sada mi treba da kleknemo pred ružnim popom Porfirijem i priznamo da je naša pobjeda – njihova, a njihov poraz zajednički?

Pazite: državi i crkvi kojima je jedan pripadnik manjinskog naroda, dobro podmazan Judinim srebrenjacima prepisao naše kulturno i sakralno naslijeđe, ništa ne može biti sveto. Kad im nijesu bili sveti onih 8372 nesretnika iz Srebrenice, kako im to mogu biti manastiri, crkve i groblja tamo nekih Crnogoraca koje su na tacni dobili od najvećeg veleizdajnika Crne Gore u njenoj istoriji. Tehnički, oni su to nama ukrali. A sada lažu i opet prisvajaju naše, ne bi li svoj vakum od 500 godina u srpskoj istoriji, nadomjestili našom krvlju i našim pobjedama.

Zato je nedvojbeno da ko krade, taj i laže. A može i obrnuto. Sveti cilj – asimilacija Crnogoraca, još nije do kraja sproveden. Nije džabe Živko Nikolić pravio Đeknu. Nikako da krepaju ti Crnogorci. Ima ođe jedan Nedoder. A sve su pokušali. Ni starac Matija se ne osjeća dobro, jer njegovo proročanstvo sa trga u Titogradu iz 1988. godine – da će crnogorska nacija umrijeti prije njega – nikako da se ostvari. Ali, sve i da umre nacija, neće umrijeti narod. Ni etos. Jer, svi su ovdje nekada bili Crnogorci. Samo su se neki u međuvremenu posrbili. Prodali dušu đavolu.

Je li kralj Nidžo bio sav svoj?

Ne znam jesam li negdje napisao, ali sam mnogo puta pomislio da su nam Petrovići stvorili identitetsku konfuziju i ostavili materijala da se svađamo i narednih 300 godina. Posebno Njegoš i kralj Nikola. Na stranu sada notorna glupost što su Srbi pjesničku imaginaciju vladike Rada pretvorili u istorijsku istinu. Teži slučaj mi tu dođe nesrećni Nidžo koji nije znao kud će i što će sa sobom dok su mu ćerke pohodile evropske dvorove, pa je sanjao o srpskom prijestolu. Ali se srpstva odrekao i priznao zabludu tek 1918. godine kada je nestala država, nacija, dinastija, crkva, jezik i kapa, a i ponestalo luksuza tamo neđe na francuskoj rivijeri.

Kralj Nikola srpstva se odrekao i priznao zabludu tek 1918. godine kada je nestala država, nacija, dinastija, crkva, jezik i kapa, a i ponestalo luksuza tamo neđe na francuskoj rivijeri.

Ne znam mogu li eminentni psihijatri retroaktivno da analiziraju nečiji mozak, ali sam siguran da knjaz, kasnije kralj nije bio sav svoj. Pogledajte samo tekst telegrama koji je sa bojišta uputio svojoj Mileni, a list Knjaževine Crne Gore „Glas Crnogorca“ objavio ga nakon velike pobjede:

„Jutros u 6 i po sati napanuše nas Turci pod Muhtar-pašom. Odmah skočismo, uhvatismo dobre položaje i dočekasmo Turke. Boj je ljuti trajao jednu uru. Crnogorci jurišiše i Turke zajmiše. Sad mi dovedoše Osman-pašu živa i mnogo robova. Boj još traje. Živjeli moji Crnogorci!“

U isto vrijeme, list Knjaževine koji je nosio to zvučno ime „Glas Crnogorca“ u broju od 19, jula 1876. godine o Vučedolskoj bici izvještava ovako:

„Junaštvo naše vojske, koje je od Kosova prkosilo Turčinu, koje će za ugled pogaženijem narodima pored junaštva špartanskoga i pjesmama narodnijem i u istoriji oslobođenja i preporođenja naroda srpskog vječno živjeti, danas slavi najljepšu pobjedu. Crna Gora novijem se zaslugama u Srpstvu uzdiže, novom se slavom u svijetu uvjenčava. A našemu Gospodaru na prvom koraku na bojnome polju sreća rastvara putove Nemanjine u bolju budućnost!“

E pogledajte sada tu konfuziju. Knjaz piše supruzi jedno, a list koji je valjda bio pod njegovom kontrolom (ili je postojala sloboda štampe, ko zna) piše sasvim drugo. Bilo je dovoljno da se neki novinarčić u jednoj rečenici dodvori Gospodaru, pa da mu kroz tekst provuče i Kosovo i srpski narod i Srpstvo i Nemanju!

Znate što? Taj list „Glas Crnogorca“, poput Nikoline politike i ideologije, bio je prosrpski. Otprilike kao današnji „Dan“. I zamislite sada da neko za 100 godina pronađe „Dan“ iz, recimo, 2003. godine i kaže: „Pazi bogati, tada su svi Crnogorci bili Srbi iako je za koju godinu nastala nezavisna Crna Gora“. Toliko o „Glasu Crnogorca“ i Nemanjinom putu knjaza Gospodara.

Ne lomite mi bagrenje

Tako se zlosrećni Prle našao na mjestu o kome je slušao samo u mitovima i sanjao snove o herojstvu crnogorskih vizezova. U Beograd je prethodno doveden da svaku srpsku laž predstavi kao pobjedu, a svaki srpski lopovluk prihvati kao ispravljanje nepravde.

Moguće je da su Srbi na Vučjem dolu prodavali kokice i sEmenke

Kada su mu gurnuli mikrofon u ruke, on je znao da su na Vučjem dolu ratovali Crnogorci. Ali, budući da mu laž nije strana, rekao je nešto u što ni sam ne vjeruje. Opet je u crnogorsko narodno biće importovao Svetog Savu, iako je morao znati da ni Njegoš, ni Sveti Petar Cetinjski nikada u životu nijesu pomenuli tu osobu. On, jadnik zna da su Srbi, ako ih je bilo u bici, ratovali na turskoj strani. I zna – to ponajviše – da ta bitka nije „zajednički podvig srpskog naroda“, već da je borbu vodila vojska Knjaževine Crne Gore, pod komandom knjaza Nikole, a da su Hercegovački ustanici dali značajan doprinos, ratujući u sastavu crnogorske vojske i pod komandom crnogorske države. Moguće je da su Srbi na Vučjem dolu prodavali kokice i sEmenke.

Koga sad briga što su se Srbi ovih dana na Vučjem dolu svađali oko organizacionih pitanja, jesu li najurili onog Stamatovića, kome su dozvolili, a kome zabranili da govori, je li Metodije preuzeo ulogu Joanikija II Mićovića i slične tričarije. Zajednički njihov imenitelj bio je da su na Vučji do došli da lažu i kradu. To je samo segment njihove misije čiji je valjda cilj da stigne do boja na Kosovu u kojem će, po najnovijoj verziji pobijediti. I tako u nedogled.

Ne postoji država na svijetu koja je ovoliko sklona da krade tuđu slavu. Taj prazni balon od nedostatka vlastite istorije, oni pune postignućima druge države. Iako se radi o nematerijalnim stvarima, istorija i slava koju nam uzimaju, uz ono što im je Dritan prepisao, moraju završiti po onoj staroj – „oteto-prokleto“. Da nije te njihove otimačine, kad ne bi imali imidž lopova istorije, tu bi državu možda neko i respektovao. Ali, kako reći lijepu riječ o sitnim dušama i duhovnim i političkim propalicama koji vode današnju Srbiju?

Uostalom, ako je Vučji do srpska pobjeda, kako to da 99,8% građana Srbije nema pojma kako izgleda Vučedolska zastava? Ne, gospodo Srbi, vi svoju djecu nikada nećete naučiti tu lažnu istoriju. To se u genima nosi, to je stvar senzibiliteta koji vi nemate.

Jer, moguće da je tuđe slađe kada se radi o ljubavi. Vjerovatno je slađa i komšijina trešnja, šljiva ili kruška. Ali, ne lomite mi bagrenje. Okanite se njih, bre…