Presuda srpskom jeziku u Crnoj Gori

Piše: Nebojša Redžić

„Oprostite, gospodine ministre, ja ne govorim srpski, no crnogorski. Tako me je učio moj otac, crnogorski kralj Nikola.”, odbrusila je kraljica Italije Jelena Savojska srpskom ministru Janjiću u Rimu, kada joj je pohvalio dobro poznavanje srpskog jezika dok je živjela u Italiji.

Kako tada, tako i danas: cilj velikosrpske politike u asimilatorskim nasrtajima na Crnu Goru i Crnogorce bio je i jeste da nas “nauče” da nijesmo to što jesmo. Ili da budemo ono što nikada nijesmo bili.

Činjenica da je crnogorski jezik u aktuelnom Ustavu normiran kao službeni, nažalost, nikada nije zaživjela u praksi. Politički dogovor iz 2011. godine tadašnjeg premijera Igora Lukšića i opozicionih prvaka derogirao je to ustavno načelo, a rješenje koje su smislili, stvorilo je konfuziju ne samo među onima koji su se bavili pitanjem jezika, nego i među djecom u školama jer im nikada nije bilo jasno kako se zaista zove maternji jezik koji uče.

Konačno, najava ulaska Crne Gore u EU, riješiće i to pitanje. Ministarka evropskih poslova Maida Gorčević saopštila je prije par dana da će se u Savjetu EU formirati novi tim za crnogorski jezik, koji će učestvovati u pripremi Ugovora o pristupanju Crne Gore Evropskoj uniji i reviziji zakonodavstva EU na crnogorskom jeziku.

Maida Gorčević

Trebalo je da se desi da budemo na pragu EU, pa da jezik većinskog naroda u Crnoj Gori počne da se tretira onako kako je bilo kroz vjekove. Bilo da je on tada nazivan “naški”, kako ga je označavala većina stanovništva, ili crnogorski, kako se označavao u kući Petrovića i ne samo njoj, on je vazda bio i biće jezik Crnogoraca i drugih naroda koji žive na ovom kršu.

To što su ga u kraljevini SHS zabranili i pokušali preimenovati u srpski, samo je jedan od poteza iz krvavog albuma Karađorđevića i svih kasnijih karađorđevića koji su ga u komunizmu, pa nakon AB revolucije pokušali izbrisati iz narodnog sjećanja. Jer, koliko god se ovdašnji posrbljeni Crnogorci dičili činjenicom da je na popisu bilo više onih koji su se izjasnili da govore srpskim jezikom, svima je znano da je to samo inercija iz stogodišnje institucionalne asimilacije koja je nad Crnogorcima i njihovim identitetom sprovođena od okupacije 1918. godine do danas.

I dok Milan Knežević glasno kuka zbog saznanja da neće biti ustavnih promjena koje bi srpski jezik izjednačile sa crnogorskim, postalo je jasno da ono što su svih ovih godina Srbija i njeni poslušnici tražili od nas – da izjednačimo status crnogorskog i srpskog jezika – bio samo nadmeni i paternalistički pokušaj koji je u Crnoj Gori mogao zaživjeti samo kod onog dijela stanovništva koje ne zna ništa ni o sebi, ni o istoriji i tradiciji Crne Gore. Jer, koliko god svih prethodnih decenija istoričari, školstvo, mediji i intelektualni krugovi iz Beograda radili na nametanju srpskog jezika Crnogorcima, konačno moraju priznati da je njihova namjera doživjela krah. Zapravo, sve vrijeme oni su tražili da srpski jezik dobije bolji status nego što ga ima čak i u Srbiji! Naime, u Ustavu Srbije stoji da je srpski jezik „u službenoj upotrebi“, a isto to stoji u crnogorskom Ustavu.

Sjetimo se: premalu medijsku pažnju u podaničkoj svijesti većine urednika crnogorskih medija dobila je informacija iz decembra 2017. godine kada je Ujedinjeni savjetodavni komitet za kodifikaciju jezika sa sjedištem u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu odobrio međunarodni ISO kod cnr za crnogorski jezik, što je označilo najveće do tad, međunarodno priznanje crnogorskog jezika.

Ulaskom u EU, ta stranica biće zatvorena i više niko neće moći da poteže pitanje ustavnih izmjena vezanih za službeni jezik u Crnoj Gori.

Rekoh već: ustavna norma o crnogorskom kao službenom jeziku u crnogorskom školstvu nikada nije zaživjela, uprkos Ustavu iz 2007. godine. Razlog je sramni Lukšićev dogovor sa opozicijom iz 2011. godine sa namjerom da obesmisle crnogorski jezik i dodaju mu razne donje crte i crtice, kako bi ga izjednačili sa jezicima manjinskih naroda i crnogorskih Srba. Ustavni sud tada nije htio da reaguje i sve je krenulo naopako.

Nakon dvije godine čekanja, Ustavni sud utvrdio je da odredbe člana 11. stav 2. i 3. Opšteg zakona o obrazovanju nijesu u saglasnosti sa Ustavom te da je zakonodavac derogirao ustavno načelo o crnogorskom jeziku kao jedinom službenom u Crnoj Gori. Zakonodavac je, objasnili su, odredbom da se nastava u školama “izvodi i na srpskom jeziku, kao jeziku u službenoj upotrebi”, u suštini, upotrebu srpskog jezika, u materijalnom smislu uspostavio na način suprotan Ustavu, kako u odnosu na crnogorski jezik, kao jedini službeni jezik u Crnoj Gori, tako i u odnosu na ostale jezike bosanski, albanski i hrvatski jezik, koji su takođe u službenoj upotrebi. Jezička pitanja Ustavni sud je razmatrao na inicijativu osam poslanika SDP-a i Matice crnogorske.

Odluka Ustavnog suda srušila je politički dogovor bivšeg premijera Igora Lukšića sa opozicijom prema kojem je Zakon o opštem obrazovanju promijenjen kako bi se nastavni predmet u školama prozvao crnogorski-srpski, bošnjački, hrvatski. Tokom ljeta 2011. pregovori o tome trajali su danima, opozicija je odbijala da bez dogovora o imenu jezika u školama glasa za izmjene u izbornom zakonodavstvu, koje se usvajaju dvotrećinskom većinom. Te izmjene, opet, bile su prvi od sedam uslova za dobijanje datuma početka pregovora o pristupanju Evropskoj uniji. Sporazum je na jedvite jade potpisan, ime nastavnog predmeta promijenjeno, pitanja o jeziku uglavnom su nestala sa tržišta dnevnopolitičkih zlopupotreba. Ispostavilo se, privremeno.

Na scenu je tada stupio ministar prosvjete Slavoljub Migo Stijepović. ,,Povodom odluke Ustavnog suda kojom je utvrđeno da odredbe Opšteg zakona o obrazovanju nijesu u saglasnosti sa Ustavom i da prestaju da važe danom objavljivanja te odluke, Ministarstvo prosvjete obavještava da će se nastavni predmet crnogorsko-srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost i ubuduće izučavati kao do sada”, saopšteno je iz Ministarstva prosvjete. Opet je politika bila iznad prava, opet su polupismeni političari poništili stav institucije zadužene za tumačenje i primjenu najvišeg pravnog akta u zemlji – Ustava.

Vladin, odnosno posao ministarstva prosvjete inače je bio da odluku Ustavnog suda sprovede u djelo. Nikada je nije sprovela.

Približavanje Evropskoj uniji zatvoriće za sva vremena jedno od teških identitetskih pitanja oko kojeg su se lomila koplja. Crna Gora će, to je tako prirodno, imati kao službeni – crnogorski jezik, ne kao „državni“, kako to neki dan reče jedna zadojena građanštinom poslanica, već kao identitetski segment Crnogoraca i svih koji poštuju Crnu Goru. Nije isključeno da će profesionalni Srbi i ubuduće kukati što im je taj dio asimilatorske politike doživio krah, ali Bože moj – neće to biti njihov ni prvi, ni posljednji poraz.

Svjedok sam da djeca u školskim dvorištima, parkovima i igraonicama (tu provodim mnogo vremena jer imam sina od 7 godina) jezik masovno označavaju kao crnogorski, a to takođe sugeriše da predstoji poraz svih koji bi ovu državu najviše voljeli gledati u ognju i pepelu. Pravda, uz povratak sebi i svojim izvornim identitetskim vrijednostima, ipak, ponekad presporo, pronađe svoj put.