CETINJE, POD OPSADOM POLICIJE: Pokazati zube okupatoru, prirodno je ljudsko pravo

Piše: Nebojša Redžić

Isti oni koji su se radovali i slavili kada su 2001. godine “kule bliznakinje” sravnjene sa zemljom u terorističkoj akciji islamista, sada bi da u igri zamišljanja naoružanih protivnika, crnogorske patriote prikažu kao teroriste.

Istina, u tome im zdušno pomaže Specijalni policijski tim kojim rukovodi Milivoje Katnić koji hapsi, kao i Katnićevi ljudi iz SDT-a koji mirni građanski protest kvalifikuju kao terorizam. No, koliko je Katnić reterirao od “ranih radova” kada je 1991. harao po Cavtatu u agresiji na Dubrovnik, ili od 1999. kada je kao vojni sudija hapsio Crnogorce, neka je druga priča.

Kada je o teroristima riječ, za njihovu aktivnost skoro da je nebitan kontekst vremena u kojem djeluju. Jer, teroristi su uvijek teroristi, pa bilo da se radi o masakru na Olimpijadi u Minhenu 1972. godine, o akciji Al Kaide u Njujorku, ili o grupi kriminalaca koji su 1992. godine kod Slijepač mosta zaustavili liberale da do Bijelog Polja odnesu ideju nezavisne Crne Gore.

Zaista, bilo bi zanimljivo pitati aktere današnje političke većine koji su bili esponenti te politike 1992. , recimo Peđu Bulatovića ili Ćakija Lekića, može li se uporediti akcija njihovih pristalica kod Bijelog Polja, sa mirnim protestom na Cetinju.

Podsjećanja radi, tog novembra 1992. godine, pod punom organizacijom i kontrolom tadašnje Državne bezbjednosti, velika grupa kriminalaca iz Bijelog Polja, sa dugim cijevima, tačnije tada najsavremenijim automatskim oružjem, spriječila je lidere i pristalice Liberalnog saveza da stignu do sjevera Crne Gore.

Tadašnji šef policijske akcije koja je bila logistika bjelopoljskim teroristima, Milić Radovanić, čiji je sinovac danas jedan od funkcionera URA-e, žestoko se uvrijedio kada sam mu postavio novinarsko pitanje: kada će rastjerati teroriste i osloboditi putni pravac do Bijelog Polja. “Nijesu to teroristi”, rekao mi je tada.

Nijesu se Peđa Bulatović i Ćaki Lekić oglasili ni kada je tri dana kasnije u Mojkovcu postavljena nova barikada liberalima, baš kao ni naredne godine kada je advokat Đorđije Ulićević objasnio Slavku Peroviću da ga u Golubovcima čeka 2000 naoružanih, ljutitih Srba i da mu je bolje da se vrati odakle je došao.

A nema ništa gore od duplih aršina kada se dijeli pravda.

Svi okupatori kidisali su na Cetinjski manastir

Elem, sve ono što se Cetinju i Cetinjanima dešava nakon Belvedera i 5. septembra ove godine, ne razlikuje se mnogo od onih perioda istorije Crne Gore kada su okupatori kidisali na dušu ovoga grada – Cetinjski manastir.

Mahmut Paša Bušatlija je u 1784. u pohodu na Crnu Goru zauzeo Cetinje, spalio manastir, porušio grad. Iako je potom poražen na Martinićima, došao je na Kruse i tamo izgubio glavu. Tadašnje Cetinje zapamtilo ga je po sramnim nedjelima.

Srpski major Kecmanović je 1923. godine spalio porodicu Zvicer, dvije žene i petoro djece. Za to nedjelo je nagrađen od srpskih vlasti. Iza srpskog okupatora su ostale spaljene kuće, ubijeni, utamničeni i prognani Crnogorci. Ostala je i crna mrlja u zaludnim pokušajima da nam Srbe predstave kao “braću” i “najbliže”.

Italijanskog guvernera okupirane Crne Gore Pircija Birolija je 1941. godine srpski pop Joanikije Lipovac uveo u Cetinjski Manastir. Teror i zločini su poklopili Cetinje. U utamničenom gradu kažnjavao se svaki glas otpora i razuma. Gojko Kruška i Musa Hodžić na vješalima pjevali su “Oj svijetla majska zoro…”. I to je prošlo, iako su ostala sramna djela okupatora.

Sramotio je Cetinjski manastir i počivši mitropolit Crkve Srbije Risto Radović kada je dovodio kriminalce i paravojsku na čelu sa Arkanom, kada je sa zidina pucano na Petrovdan 1992. na Crnogorce i nebrojeno puta kasnije dok je stolovanjem u toj crnogorskog svetinji okupljao kriminalni šljam iz regiona, spreman da brani oteto do posljednjeg daha. Od Crnogoraca ga je odbranio i 2007. godine šef DPS policije Veselin Veljović koji je, pod izgovorom da je Manastir “pun naoružanih kriminalaca”, spriječio oko hiljadu Crnogoraca na čelu sa vladikom Mihailom da poljube ćivot Svetog Petra.

Konstanta unižavanja Cetinjskog manastira dostigla je kulminaciju 5. septembra 2021. godine kada je 1800 do zuba naoružanih policajaca, okupiralo grad i zagušilo ga suzavcem, zarad ustoličenja popa Joanikija, imenjaka istog onoga koji je, umjesto Birolija, ovoga puta imao podršku od glavnog srpskog namjesnika za Crnu Goru Zdravka Krivokapića.

Današnji okupator, nagradom policajcima ohrabruje teror i kupuje njihovu savjest i bruku. Stavlja im do znanja da će za teror uvijek biti dobro plaćeni, izdaju podiže na pijedestal vrline.

Teror na Cetinju traje više od mjesec, dok ćute svi – od nevladinog sektora do podgoričkih ambasada. Hapse čitav jedan grad koji je srce države koju ne žele i simbol otpora kakav nijesu očekivali.

Na izborima, “srpski svet” će biti potučen

Belvederske barikade svakoga dana sve više bole Vučićeve poslušnike u Crnoj Gori. Kako objasniti gazdi da tu “šačicu ekstremista”, kako ih predstavljaju Beogradu, nijesu bili u stanju da savladaju i obezbijede još jednu orgiju “srpskog sveta” u srcu Crne Gore?

Izgovora je malo, jer ljutiti Vučić sve više sumnja u njihovu privrženost. Ne samo zbog Belvedera i propalog čina ustoličenja.

Jer, kada služiš, nikada gospodaru nijesi dovoljno dobar. Svaku tvoju nemoć, on doživljava kao čin izdaje i nelojalnosti, a svaku samosvojnost kažnjava uskraćivanjem podrške. Ako ovi ne budu dovoljno dobri, Vučić će na vlast dovesti dječji vrtić ili će klonirati 12 Dritana. Jer, niko tako dobro ne služi kao onaj ko želi biti “veći katolik od pape”.

Zato je Cetinju potrebno zadati odlučniji udarac od onoga od 5. septembra. Od ljudi kojima je jedino oružje na Belvederu bio megafon, načiniti teroriste. Od rodoljuba – hrpu “milogoraca” koji brane gazdin kapital. U prirodnoj težnji da se okupacionim metodama vlasti pokažu zubi – pronaći material da se ljudi proglase ekstremistima.

To što je neki čudni sticaj okolnosti prošle godine učinio da vlast u Crnoj Gori osvoji gomila slugu susjedne države i izvršilaca velikodržavne, asimilatorske politike, nikako ne znači da im treba dozvoliti pravo na vrhovnu istinu. To što govore sa zvaničnog mjesta, ne treba da bude razlog da se pristaje na njihove kvalifikacije crnogorskog rodoljublja.

Pravo na okupljanje, jedna je od univerzalnih vrijednosti civilizacije. Pravo na drugačije mišljenje, jedna je od esencija demokratije. Pravo okupiranog da se brani od okupatora, prirodno je ljudsko pravo.

Crnogorci sve tri vjere neće ni ovoga puta, baš kao ni uoči 2006. slobodu osvajati džeferdarom ni kalašnjikovom. Dok se istorija ponavlja, oni se uzdaju jedino u evropske vrijednosti po kojima se vlast osvaja na izborima. Na onim proteklim, na kojima je zbirno pobijedila većina koja Crnu Goru vidi kao modernu državu evroatlanskih vrijednosti, prevara zvana URA učinila je da se pobrkaju lončići u percipiranju Crne Gore izvana.

Naredni izbori, koliko god aktuelna vlast od njih bježala i koliko god za njih DPS nije spreman, ponudiće drugačije opcije. Ona, da Crna Gora dobrovoljno stupi u ralje “srpskog sveta”, svakako, više neće biti na stolu.

Izvor: Aktuelno.me