Otvoreno pismo Dritanu Abazoviću: Mlad si, možda se i popraviš

Piše: Nebojša Redžić

Dragi Dritane,

Mogao si u nimalo relaksiranom nastupu pred novinarima da kažeš bilo što, kao i mnogo puta do sada, pa da ostaneš živ. Mogao si im, recimo, objasniti zašto se družiš sa popovima, šta si radio kod Porfirija u Beogradu prije par mjeseci, zašto si došao na skup osvjedočenih klero-nacista na Bioču nakon što si postao mandatar buduće, nadam se kratkotrajne vlade. Mogao si otkriti što je od tebe tražio Vučić kada je poklonio kliniku tvome bratu, demantovati da se sada gradi slična klinika u Ulcinju, otvoriti dušu o letu iz Tirane u Beograd i otkriti je li ti i zašto Vučić isplatio značajan keš. Mogao si se vratiti na onu priču od 21 milionu koji su ti, tvrdio si, ponudili ljudi bliski bivšem režimu. Pa objasniti zašto si tada odbio saradnju sa njima i tu veliku lovu, a sada si besplatno pristao da sa njima sarađuješ i od njih dobiješ mandat. Mogao si ispričati zašto mrziš Cetinje, Crnogorsku pravoslavnu crkvu, institucije crnogorske kulture, onu mladost sa Belvedera…!?

Umjesto svega toga (i onoga što bih mogao da nabrajam do zore), ti si se obrušio na portal Aktuelno. Nazvao ga „kvazimedijem“ koji je „u vlasništvu čovjeka koji ima kriminalni begraund“. Kazao si i da, navodno, medij ili vlasnik (nijesi objasnio) želi da „stvori utisak da smo svi u kriminalnim aktivnostima“. Opet si targetirao ljude, sudio bez optužnice, etiketirao i izmišljao. I ko zna dokle bi ti u ovom traktatu još stigao, da se nijesi dohvatio drugog snimka iz Ulcinja, vjerovatno nekog koji tebi ide u prilog. Pritom ne osudivši praksu tajnog snimanja i denunciranja, iako si na negdašnjim snimcima DPS-a godinama gradio svoju političku poziciju.

Budući da sam autor nekoliko tekstova na portalu Aktuelno u kojima tretiram tvoj lik i djelo, da si mi omiljena „mušterija“, da sam ti dao nadimak „kuja Vidosava“ i da želim da uskoro postaneš prošlost na političkoj sceni Crne Gore, pokušao sam da se pronađem u tvojim prozivkama.

Znaš Dritane,

Svi mi u životu imamo uspone i padove. Negdje sam pročitao da šefovi velikih kompanija u Americi ne traže samo CV, nego pitaju kandidata za posao koliko je puta u životu pao, došao do nule. A onda prime na posao onoga koji je makar dva-tri puta osjetio šta znači nemati. Ne znam koliko si ti puta i jesi li bio na nuli, ali meni se to desilo prošle godine prvi put. Iako radim i zarađujem od svoje 22. godine.

Svi veliki politički i ini prijatelji tada nikom ponikoše, neke ja nijesam htio za poslodavce, većina medija ili kompanija pod tvojom kontrolom nije bila u opsegu mojih interesovanja. Pojavio se vlasnik koga sam tada vidio prvi i posljednji put u životu. On je pitao urednika jesam li mu potreban i tako je počelo.

Oni koji me znaju, kažu da sam težak i zahtjevan. Nije mi lako ugoditi. Želio sam poziciju gdje ću imati punu slobodu. Gdje neću imati tutora, gazdu, nalogodavca. Gdje ću nastaviti tradiciju dugu više od 30 godina da nikada ne želim napisati naručen tekst. Gdje ću moći da biram kada pišem, o kome pišem i kojim stilom to činim. I zamisli, sve sam to pronašao u portalu Aktuelno. Tom „kvazimediju“. Raspalio i po Roćenu i po Katniću i po Joanikiju… po svima koji su prepreka emancipaciji Crne Gore. I u prvoj godini mog povratka autorskim, analitičkim tekstovima, dobio nagradu Društva novinara Crne Gore „za odgovorno komentarisanje“.

Prethodno, osnovao sam portal „Luča“. Mislio sam da sa odličnom ekipom novinara i uz poštovanje novinarskog kodeksa, bez senzacionalizma i tabloidnosti, brzo možemo doći u situaciju da se dobro pozicioniramo na medijskom tržištu. Ali, ubrzo je proradila mašinerija koja nas je finansijski iscrpila. Tvoja, apostolska vlast u saradnji sa Milanom Roćenom i dijelovima bivšeg režima, učinila je sve da nas ugasi. Ministarstvo medija dijelilo je šakom i kapom, zamisli, najviše Statisovim medijima o kojima si ti nekada znao da govoriš sve najgore. Srzentićka je davala hiljade eura po principu kako je to nekada radio Sula Radov dok je dijelio žito Crnogorcima: Daj onome kome je Bog dao. Tako su od Ministarstva dobijali svi – i oni Roćenovi i oni vaši – jedino slobodni i istinski nezavisni mediji nijesu dobili ništa – ni Luča, ni Aktuelno. Morao sam ga prodati.

Elem, čudi me da u napadu relaksiranosti nijesi pomenuo da radimo za DPS. Za tvog budućeg koalicionog partnera. Pomenuo si samo neke kriminalne krugove. Biće da je to za tebe isto. Baš kao što si sve okupljene na divnim crnogorskim skupovima nazivao braniteljima kriminala. Poručivao im da ne leleču. Pokušavao svim silama da ih omalovažiš. Slao kordone policije da ih truju bojnim otrovima i suzavcem. Činili su to sa mržnjom i krvi u očima koju si im ti usadio, zaklanjajući se u 21. vijeku iza popova i svetosavke sekte.

Spočitao si, dakle, meni kojeg DPS više od 20 godina drži na svojoj crnoj listi da ih štitim. Nikada mi nijesu oprostili prvih 7 godina „Monitora“. Nikada mi nijesu oprostili Liberalni savez. Nikada Radio Free Montenegro. Ali su tebi oprostili sve. Hrabro od tebe Dritane, veoma hrabro. Ti si prvi koji mi je to u životu rekao. Neka si. Da je to kazao neko ko ima ljudski i profesionalni kredibilitet, zabrinuo bih se. Zapitao bih se gdje sam i što to činim. Ovako, ukrašću ti termin i reći da sam potpuno relaksiran. Jer ti želim dobro. Mlad si, možda se nekada i popraviš. Mada si duboko zagazio krećući se krivim putem anticrnogorstva i razdržavljenja jedine nam domovine Crne Gore. Ups..meni je jedina. A tebi? Ti si zagovornik projekta Otvoreni Balkan. U njemu, osnovano se sumnja, kriju se bar dva velikodržavna projekta koja podržavaš. Hajde, demantuj me.

Zašto rizikuješ da te istorija zapamti kao Rahmana Morinu i Sejda Bajramovića?

Dritane,

Za ono doba u kojem na površinu isplivaju osobe skromnog begraunda i još skromnijih intelektualnih kapaciteta kao što si ti, obično se kaže da su „potonja vremena“. No, rekoh već da si mlad i da je život pred tobom. Znam da postoje ljudi koji su nepopravljivi. Drže se svog puta i svog cilja, koliko god bio ispravan ili pogrešan. I ja sam takav.

Negdje, početkom 90-tih dok sam radio u Radiju Crne Gore, bilo je nas sedam koji smo, iako zaposleni „za stalno“, pisali za tada režimu omraženi nedjeljnik „Monitor“. Jednoga dana, stiglo je 6 otkaza: Mišku Vukmanoviću, Rajku Ceroviću, Danilu Burzanu, Branku Vojičiću…ne sjećam se ko su bili još dvojica. Jedino ja nijesam dobio otkaz. Zamolio sam tada svog oca da pita poznanika Zorana Jocovića, glavnog urednika Radija koji je podijelio te otkaze, zašto je mene poštedio. Nekako mi bilo krivo i neprijatno što su me izostavili. Odgovorio mu je: „On je mlad, daćemo mu priliku da se popravi“.

Ja se tada nijesam „popravio“, možda nećeš ni ti, ali mislim da ti treba dati priliku. Grijeh nam, ipak, nije isti. Dok sam ja tada stao u odbranu Crne Gore, ti si bio na dobrom putu da joj zatreš ime. Sa moje tačke gledišta, sa pozicije svakog nacionalnog Crnogorca, ti si, Dritane, sve do rušenja apostolske Vlade slovio kao izdajnik. Za mnoge si to i danas.

Ipak, neke sposobnosti ti se moraju priznati: ti si kadar stati pod bilo koju ideologiju, a da ne trepneš. Samo ako je to politički profitabilno. Da nije tako, ne bi se naizgled lako odrekao svetosavske sekte i priklonio se omraženom Đukanoviću. Prvi si put izdao nas, sada si izdao njih. Izdaćeš ponovo, Dritane, jer ti drugačije ne umiješ. Ti si produkt matematičke računice Miška Perovića, gdje misliš da si razlomak, a zapravo si statistička greška. Istina, poslužio si u startu, jer te je Miško, baš kao i nekada Darka Pajovića, projektovao za jednokratnu upotrebu. Bio si tas na vagi i to odradio perfidno, lukavo i dozla boga kvarno. Glasove koje si dobio mašući crvenom zastavom, tada si poklonio svetosavskoj sekti. Trebalo je da prođe čitava godina da shvatiš da su ti saputnici pogrešni i da tom trasom možeš stići samo u srednji vijek. Zapravo, trebalo je da ti to kaže Eskobar, jer ti ne priznaješ domaće autoritete.

A onda si sjeo tik do čovjeka koji te je prozvao bitangom i dogovorio se. Čovjek na čiju si adresu uputio hiljade šporkih riječi, sada će biti tvoj koalicioni partner. Oprostio si mu sve. Oprostio je i on tebi. To se zove politika.

Ipak, Dritane, ja i ljudi sa kojima dijelim političke poglede i viziju Crne Gore, tebi neće oprostiti. Ni to što si pripremio ambijent da se kulturno naslijeđe Crne Gore, njeni manastiri i crkve, prepišu na beogradsku Patrijaršiju. Ni onu mržnju na Belvederu i Cetinju koja je isijavala iz svakog gesta policije pod tvojom kontrolom. Ni zastoj na evropskom putu, ni urušavanje svega što je valjalo za bivšeg režima. Ni ćutanje dok nam se srozava životni standard. Ni kadar Crkve koji je ogalatio javni prostor ove države, od Univerziteta do Javnog servisa. Ni svjesnu destrukciju svega što je davalo integritet ovoj državi. Ni udar na naš identitet kojem si kumovao. Ni progon svega crnogorskog, što si aminovao. Nesrećna su vremena, Dritane, ona u kojima si ti i takvi kao ti u poziciji da odlučujete o ovakvim stvarima.

To je ono što ja o tebi mislim. Ne moraju to da mi narede, niti sugerišu ni Milo, ni Ćoćo, ni Balša, ni Sveti Petar Cetinjski. A znaš dobro da nemam lični razlog. Nikada nam se putevi nijesu ukrstili, nikada nijesam bio prepreka za tvoje političko napredovanje, nikada u susretima u parlamentu i van njega nijesmo razmijenili grubu riječ ni pogled poprijeko.

Ipak, Dritane, zagovornik sam da ti treba dati priliku. Ne u manjinskoj vladi, jer ne mislim da će nam donijeti ništa dobro. Tebi treba dati drugu vrstu prilike da postaneš figura iz one predstave koju nacionalni Crnogorci imaju o narodu iz kojeg potičeš. Zbog njegovog viteštva, zbog gordosti, zbog bese. Da se vratiš iskonskom profilu crnogorskog Albanca, da se restartuješ, vratiš na fabrička podešavanja, da zagrmiš poput tvog sunarodnika Mehmeda Zenke.

Predlažem ti da ovih dana zajedno pođemo na Cetinje. Bez policije, bez bodigardova. Garantujem ti bezbjednost. Povešću mog trogodišnjeg Luku, pa ako se tebi nešto desi, neka se desi i njemu. Da prošetamo Trgom i možda sjednemo kod Marcana da popijemo piće. Da osjetiš taj neuništivi, gospodski duh Cetinja. Da odemo u Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Da se pokloniš pred ljudima kojima nikada nijesu ugrozili tradiciju Crne Gore i njen građanski karakter. Da pođemo na Fakultet za crnogorski jezik. Da vidiš ko su ti ljudi koji rade prave stvari, a kojima je tvoja koleginica Bratićka uskraćivala finansiranje. Da obiđemo Dvor, ambasade, da popodne šetamo za Ukrajinu.

Jedino tako, Dritane, doživjećeš prosvjetljenje. Možda osjetiš dodir istorije koju si pokušao da poniziš. Možda ukapiraš dušu ljudi koje si pokušao da potruješ. Možda shvatiš da tu, u toj esenciji onoga najboljeg što Crna Gora ima u svojoj zaostavštini, leži putokaz. I za Crnu Goru i tebe lično. Možda shvatiš da bez identiteta i integriteta, nema integracija.

Jedino tako možeš pokušati da budeš ne samo solidan premijer manjinske vlade, nego i dobar čovjek. Crna Gora može postojati samo ako je građanska, a njen premijer može biti samo onaj ko uvažava njene različitosti.

Sve ostalo je Crkva Srbije, putinofilija, „bolje mi njih nego oni nas“, sve ostalo je, Dritane, otpad civilizacije i politika „mimo svijeta“. A Crna Gora sa tom politikom, shvatio si to, ne može naprijed.