RUSIJA SRLJA U PROPAST: Putinov hod ka smetlištu istorije

Piše: Nebojša Redžić

Bio sam tek 22-godišnjak, ne naročito političan, kada sam prvi put okrenuo leđa Staljinu. Bješe to vrijeme SSSR-a, par godina pred njegov raspad, kada sam kao apsolvent Pravnog fakulteta posjetio tu ogromnu zemlju. Nakon što smo u epicentru zidina Kremlja vidjeli balsamovanog Vladimira Iljiča Lenjina koji je – ne znam znaju li to mlađe generacije – bio decenijama izložen i pored njegovog tijela se prolazilo u mimohodu, ređali su se ostali velikani sovjetske istorije. U momentu prolaska pored mjesta gdje je sahranjen Josif Visarionovič Džugašvili – Staljin, okrenuo sam mu leđa na očigled policajca, odajući tako ”počast” ovom tiraninu za sve ono što je učinio svom i drugim narodima u gulazima. Ma šta leđa, okrenuo sam mu zadnjicu, ipak ponajviše zbog 1948. godine i Tita.

Pomislio sam u jednom trenutku da bih mogao biti kažnjeg zbog toga, ali je u percepciji sovjetskog policajca vjerovatno prevladala pomisao da takvo ponašanje spada u repertoar jednog razuzdanog Jugoslovena, ”oštećenog” zapadnim uticajima.

Bilo je to vrijeme kada smo i mi iz tamo neke nesvrstane zemlje, mogli u centru jednog od dva velika svjetska bloka da se šepurimo i bančimo po gradovima i ruskim noćnim klubovima koji su bili zabranjeni za njihove građane. Sa par farmerica marke ”Levis 501”, kojim pakovanjem žvakaćih guma u obliku cigarete ili ženskih najlon čarapa, u Lenjingradu (Peterburg) ili Moskvi mogli smo da radimo što nam se prohtije. Od svega, ponio sam samo žvake.

U osiromašenoj zemlji, gdje su ljudska prava za domaće stanovništvo bila samo pusti san, teško je bilo ne zapaziti nesklad između sivila ljudske duše i nestvarne ljepote Lenjingrada, kada smo u jednoj od bijelih noći, dok smo slijetali na aerodrom, gledali svu raskoš grada na Nevi sagrađenog na stotinama malih ostrva u kome su blistale kupole bezbrojnih crkava. Pamtim litre votke i vina, uz kavijar i gomilu đakonija, koje smo dobili u noćnom klubu za samo nekoliko desetina dojč maraka u gradu koji je bio baš onakav kakvim ga je opisao Dostojevski u štivu ”Zločin i kazna” kojeg sam kao mladi pravnik čitao nekoliko puta.

Pamtim prekrasne Ruskinje, ali i babušku kraj voza dok smo od Moskve jezdili preko ogromnih sovjetskih prostranstava, koja nam je u nekoj od stanica nudila punu košaricu jabuka u zamjenu za samo par žvakaćih guma koje je tražila za svoje maljčike. Svi smo joj dali žvake, a jabuke niko nije uzeo, ne bi li ih prodala nekom drugom. U to doba, mi smo za Ruse bili ono što su ruski oligarsi danas za nas.

Pomenuh voz. Ne znam je li, kao u Bajaginoj pjesmi, išao preko Harkova ili Gomelja, ali znam da smo se do Budimpešte vozili od jednog moskovskog popodneva, pa čitavu noć, pa cio dan, pa opet cijelu noć. Krevet, votka i pogled kroz prozor na ogromna, pusta prostranstva za koja ne bih rekao da nečemu služe. Sjećam se da sam se tada pitao: što će im tolika teritorija?

Klize u ekonomski ponor

Eh, ta teritorija. Baš Krim i baš Donjeck i Lugansk potrebni su Fireru 21.vijeka da bi liječio svoj kompleks inferiornosti i onako neprihvaćen bio prijetnja čitavom civilizovanom svijetu.

Zbog agresije na Ukrajinu i žestokih sankcija koje im je svijet uveo, Putinova Rusija danas sve više liči na nekadašnji SSSR-u kad su im potrošačke navike Zapada bile nedostižne. Rusi, nakon tri decenije kakve-takve emancipacije, više ne mogu putovati izvan granice kad im prohtje. Politički i saobrćajno su izolovani, a sloboda govora u zemlji ne postoji. Organizacije za ljudska prava govore o hapšenju preko 10 hiljada Rusa koji su na protestima davali podršku Ukrajincima.

Putin im je blokirao društvene mreže, pa nema Facebooka, Twittera i stranih vijesti, a u samo nekoliko dana ostali su bez većine zapadnjačkih brendova. Uz to, rublja je rekordno niska, pa im je sve skupo.

Donesen je novi zakon koji, između ostalog, propisuje da će osoba završiti iza rešetaka ako širi lažne informacije o ruskoj vojsci ili ako kaže da se u Ukrajini vodi rat. Svaka informacija koju nije objavilo rusko Ministarstvo odbrane smatra se lažnom, a za širenje takvih vijesti prijeti i do 15 godina zatvora.

Sankcije Zapada jače su nego što su očekivali, pogodile su elite, ali i obične građane.

Među prvima svoje trgovine u Rusiji zatvorio je švedski div Ikea, kao i H&M, Jysk, Burberry, Apple, Nike… Nema isporuke ni Samsunga, a ključ u bravu u 502 svoje prodavnice stavio je i španski lanac trgovina odjećom Inditex, vlasnik popularne Zare. Inditex je jedna od najvećih grupacija za distribuciju mode na svijetu, a zatvaraju trgovine svih svojih osam brendova: Zare, Pull & Beara, Massimo Duttija, Bershke, Stradivariusa, Oysho, Zaru Home i Uterqüe.

Ne samo da ne mogu kupovati namještaj, odjeću, obuću, satove, mobilne telefone, automobile, ni većinu drugih proizvoda zapadnjačkih firmi, nego se ne mogu ni zabaviti gledajući strane filmove.

Ne dolaze novi, a stari Disney filmovi ne smiju se prikazivati. Najnoviji Warner Brosov blockbuster ‘Batman’ u Rusiji neće doživjeti svjetsku premijeru jer je firma obustavila emitovanje svojih novih filmova u toj zemlji. Warner Brosu pridružile su se medijske i produkcijske kuće Disney i Sony, koje su odlučile da obustave premijere svojih najnovijih ostvarenja. Ako se situacija uskoro ne popravi, stručnjaci očekuju masovno zatvaranje kina. Iz Rusije se povukla i popularna internetska platforma Netflix.

Putinovim bogatašima se zamrzava imovina u inostranstvu. Samo u Italiji vrijednost dosad zamrznute imovine ruskih oligarha iznosi oko 140 miliona eura, uključujući i jahte koje su zaplijenjene.

Najznačajnija je zapljena jahte Lady M, vrijedne 65 miliona eura u vlasništvu Alekseja Mordašova, ruskog oligarha bliskog Vladimiru Putinu. Druga jahta Lena vrijedna je oko 50 miliona eura. U vlasništvu je Genadija Timčenka, milijardera i suosnivača Gunvora, firme za trgovinu, koja je takođe zaplijenjena.

Zaplijenjena je i imovina u vrijednosti od oko 17 miliona eura ruskog milijardera Ališera Usmanova. U Francuskoj je zaplijenjena luksuzna jahta šefa ruskog energetskog diva Rosnjefta, vrijedna više od 100 miliona eura. I Hrvatska vlada osnovala je posebnu grupu čiji je zadatak češljanje računa, vila i jahti povezanih s osobama koje su stigle na međunarodnu crnu listu.

Jedino u Crnoj Gori i na Maldivima, oligarsi svoje jahte i imovinu mogu smatrati sigurnim.

Usluge Rusiji uskratila je i firma za online plaćanje PayPal, obustavljene su kartice Vise i Mastercard, a supruge ruskih oligarha koje su navikle na visoku modu, takođe će ostati bez omiljenih brendova. Francuski divovi luksuznih proizvoda Louis Vuitton, Dior, Kering, Hermès i Chanel zatvorili su svoje prodavaonice. Najveća luksuzna grupacija, LVMH, u Rusiji ima oko 3500 zaposlenih i 120 trgovina.

Na ruskom tržištu nema više ni proizvođača automobila Jaguar Land Rover (JLR), General Motors, Aston Martin, Rolls-Royce i Volkswagena. Poslovanje je prekinuo i Ford.

Ne zna se hoće li Rusija ostvariti vojne ciljeve u Ukrajini, ali je izvjesno da klizi u ekonomsku propast. Jednoga dana će plaćati i ratne reparacije, a njihovim vođama sudiće se za ratne zločine.

Što prije ka deputinizaciji Rusije

Ogavna je ruska ratna propaganda po kojoj oslobađaju Ukrajinu od Ukrajinaca, pa je “denacifikuju”, napadaju je da ne bi bili napadnuti, brane ugrožene Ruse na teritorijama gdje su većina… Još mi je ogavnije kada me to podsjeti na…znate već koga…

Što sada može biti cilj nikad tako ujedinjene Evrope i zapadnih saveznika koji se nijesu pretrgli u pomoći Ukrajini? Tu, naravno, ne mislim da je zbog Ukrajine morao početi treći svijetski rat.

“Smjena Putinovog režima se ne može ostvariti demokratskim mjerama; promjena može doći isključivo revolucijom – ili revolucijom odozgo, ili revolucijom odozdo”, kazao je Mihail Hodorkovski, nekada najbogatiji čovjek u Rusiji prije nego što je pao u nemilost Kremlja, koji je dodao da je ona (smjena) moguća kao rezultat vojnog poraza ili Putinove smrti.

Nazvao je 69-godišnjeg Putina, vođu Rusije od 1999. godine, “diktatorom”, koji živi u strogo kontrolisanom “informacijskom mjehuru” i još se neprestano mora dokazivati svojim bliskim saradnicima.

Blizu 10 hiljada ruskih naučnika, akademika, pravnika, ekonomista, lingvista, novinara… potpisalo je javnu peticiju i pozvalo Putina da prekine krvoproliće. “Rat sa Ukrajinom je korak u nigdje”, pišu potpisnici ove peticije i dodaju: “Naši očevi, djedovi i pradjedovi zajedno su se borili protiv nacizma. Pokretanje rata zarad geopolitičkih ambicija vođstva Ruske Federacije, vođeno sumnjivim istoriozofskim fantazijama, cinična je izdaja njihovog sjećanja”, stoji u ovom apelu.

Sve je više skupova protivnika agresije na Ukrajinu na ulicama ruskih velikih gradova.

Mnogi smatraju da Putina mogu zaustaviti upravo Rusi. Ne nužno samo oni, ali ponajprije baš oni. Uprkos najnižem nivou ljudskih prava, hapšenjima, kontroli, racijama, ograničenju slobode govora.

Kada obični građani, Rusi, dovoljno osiromaše da počnu shvatati da se svijet zapravo ujedinio pokušavajući da suzbije njihovu kolektivnu nesvijest, kada shvate da više ne mogu uživati u blagodetima zapadne civilizacije koje su im u posljednje tri decenije pomogle da se osjećaju kao ljudi, nastupiće implozija nezadovoljstva. Uprkos strahu i dezinformacijama.

Jednoga dana kada sve prođe, Vladimir Putin dobiće zasluženo mjesto na smetlištu istorije. Zadatak svakog civilizovanog stanovnika Planete, danas je da ubrza njegov kraj. On, svakako, neće dobiti prvo da bude sahranjen pored zidina Kremlja kao Staljin, ali će mjesto gdje će počivati nakon svog biološkog kraja, morati da ima neku oznaku da je svijet spašen. Makar da bih mogao, kada opet odem u Rusiju, da i njemu okrenem leđa. Ili, da ‘prostite, zadnjicu.

Nikita Hruščov koji je naslijedio Staljina, proklamovao je destaljinizaciju zemlje. Zadatak nekog novog lidera Rusa biće da krene u deputinizaciju Rusije. Zbog neke buduće, velike Rusije koja neće tlačiti susjede i svoje stanovništvo, još manje biti prijetnja opstanku civilizacije.