VIKTOROV POUČAK: Pomoć Baniji pristiže sa svih strana, a vlast došla, dala izjave i otišla

Mladi se neće i ne mogu vratiti u ništa. Egzodus iz ovih krajeva je počeo. Zadržava ga samo problem putovanja zbog korone. Kada se opet otvore granice pitanje je ko će ostati. Devastacije Banije traje već 30 godina, objašnjava u novom Poučku dr Viktor Simončić

Nesposobnost plus nesposobnost jednako je nesposobnost.

dr Viktor Simončić

Ovo mi je najteži poučak do sada. Imam već deset raznih početaka. Kako opisati stanje nesreće i neizvjesnosti? Kako nikome ne nanijeti nepravdu, a opet i ukazati prstom na one koji ne rade svoj posao, pa mnogi i 10 dana nakon potresa spavaju u automobilima?

Posljedice razaranja od potresa, koji je bio kažu 30 puta jači od onog u Zagrebu, na području daleko najsiromašnijem u Hrvatskoj, su jezovite.

Na tajni zvuk saosjećanja do susjeda u nevolji, nakon prvih slika tragedije, pojaviše se, samo onako, hiljade predivnih ljudi. Oni neuništivi. Hiljade bezimenih čine čuda da pomognu u saniranju katastrofalnih posljedica potresa.

Stigla preko noći hrana i kućne potrepštine u prtljažnicima automobila građana iz svih krajeva. Kasnije i šleperima. Samo onako došle navijačke skupine, grupice građana s lopatama i sajlama za penjanje. Samo dođu i hvataju se posla. Ne traže ništa. Samo rade. Čudan neki svijet!

Došli su vatrogasci, koji kao da ne spavaju. Ne spava ni HGSS. Samo pomažu. Volonteri Crvenog križa i već po svom poslanju i Caritasa rade čuda. Koliko je hrane i potrepština niko ne bi trebao ostati gladan.

Od svukuda, sami od sebe, došli s alatom i skidaju dimnjake, pokrivaju kuće… Prve već zidaju. Male i velike firme poslale kamione, pokretne dizalice s košarama i druge teške mašine. Najbolji kuvari, često za svoj trošak pripremaju hiljade obroka. U samoorganizaciji stižu i nužni smještaji. Kontejneri, kućice, kamp prikolice. Samoinicijativno se na poziv donose čizme i kabanice, plinske boce i gorionici. Tko ima, vadi iz džepa i daje. Lokalne komunalne službe, HEP, vodovod … su stalno u pogonu. Daju i više no što im tehnika dozvoljava. Tradicionalno i medicinari. Imamo i dobre susjede. Lokalni političari na visini zadatka. Svaka im čast. Siguran sam da će netko napisati odu nama, bezbrojnim neuništivima.

Došli, vidjeli, dali izjave i – otišli

Pomoć stigla sa svih strana. Brže kontejneri iz Graza, bageri iz Slovenije i šatori iz Grčke i Turske nego od nadležnih iz Zagreba.

Naravno da je došao i politički vrh. I Predsjednik i premijer i svako ko malo drži do sebe, a ima službenog šofera. Došli, vidjeli katastrofu, dali izjave i otišli.

Morali su skontati što učiniti. Premijeru Plenkoviću, koji tvrdi: »U tri sekunde filtriram i znam tko ima kakvu agendu«, kao da je zakazao radar. Trebalo mu je preko pola miliona sekundi, nekih 600.000 da shvati da se katastrofa mora nazvati katastrofom.

7 (slovima: sedam) dana nakon prvog potresa proglasio je katastrofu i formirao krizni stožer. Hvala Bogu da mu je nakon 7 dana opet proradio radar pa nije prvo imenovao povjerenstvo.

I zašto sam kritičan? Pa zato jer vrh države ne zna, a morao bi znati, kako se djeluje u kriznim situacijama. Vlada nema unaprijed organizovan stožer za ovako nešto, što govori da Vlada radi pogrešno.

Pametni se i za ovako nešto pripremaju unaprijed. Prije svega Civilna zaštita! Zašto ne djeluje kako treba? Zašto nam treba dodatni stožer? Zar prvi ljudi Civilne zaštite nisu dorasli poslu za kojeg su formirani? Zar Vlada i Civilni stožer nisu ništa naučili iz potresa u Zagrebu, poplava u Gunji? Hoće li u slučaju neke nove prirodne katastrofe formirati, po nekom nedokučivom ključu, na način kako se to njima čini nakon što proradi radar, neki novi stožer?

Nekoliko dobronamjernih savjeta

A sada sebi dozvoljavam, jer iz prvog reda vidim posljedica potresa i nemara vrha države, dati nekoliko savjeta:

1. Mi stariji pamtimo organizaciju iz one države. Poznato NNNI – Ništa Nas Ne smije Iznenaditi. Kako ni sam nisam pošteđen posljedica potresa, odlučio sam pospremiti potkrovlje. Pale police, knjige se rasule po sobi. Što tu svega nema? Skupljalo se to generacijama. U ruke mi došla brošura Civilne zaštite sa crvenom zvijezdom iz 1979. Kako se radi o stručnoj literaturi, a zemljotres ne poznaje razlike u društvenom uređenju, brošura bi se mogla preštampati. Crvena zvijezda se može prekriti grbom. Rado ću ju ustupiti, bez naknade. U njoj piše kako se ponašati u slučaju nezgoda, od rata od potresa. Vlada pod hitno mora organizovati Civilnu zaštitu onako kako je to naša obaveza kao članice EU. Najlakše je kopirati bivši sistem. U ono vrijeme smo znali što i kako. Osim toga ne treba se mučiti, dovoljno je crvenu zvijezdu zamijeniti grbom.
2. Krizni stožeri se moraju oformiti po nevoljama unaprijed, prije događaja. Da se ovaj potres dogodio u ono vrijeme, nakon iskustava u Skopju, Dubrovniku, Banja Luci … krizni stožer bi počeo raditi dva sata prije potresa, a ne nakon 10 dana.
3. Članska iskaznica HDZ-a može biti dovoljna kvalifikacija, ali samo za paradiranje i pokazivanje besprijekornih uniformi, sve dok ne dođe do stani-pani. Tada trebaju profesionalci. Stranački odabrani vrh Civilne zaštite i Crvenog križa su pokazali da nisu dorasli radu volontera. Ne mogu razumjeti da pored gotovo 40 milijuna kuna od građana, mi pojedinci moramo kupovati čizme, kabanice, plinske boce i grijala i dr.
4. Krizni stožer ne može biti bez prvih ljudi lokalne zajednice, bez obzira ako stranačka pripadnost ne odgovara vrhu. Ministar Medved i HDZ vjerujem znaju sve, ali da bolje poznaju stanje od gradonačelnika Petrinje, gradonačelnice Siska ili nekog od nas iz Vrbine? Sumnjam.
5. Treba stvoriti radnu obavezu da se u slučaju katastrofa organizuje namjenska industrija. Po takvom načinu organizacije bi Tehnix & Jedinstvo & drugi odmah znali kada moraju preusmjeriti proizvodnju na potrebno.
6. Država ne smije zarađivati na pomoći koju preko roba i usluga daju pojedinci i tvrtke.
7. 31.12. – jedni od prvih koji su spontano donijeli pomoć bili su iz Bakra. Došli su do Jabukovca. Ostavili pomoć i kući se vratili u šoku. Pitali se zar je i to Hrvatska? Da i to je Hrvatska. Predlažem da se Vladu i Sabor posjedne u autobuse i provoza Banijom. Može do Dvora, Dubice, pa preko Rujevca do Gline i natrag. Predlažem da se ne vozi izvan glavnih cesta. Šok bi mogao biti prevelik za nježnije.

Devastacija Banije traje 30 godina

Da ne dužim. Područje Banije se devastira od nastanka države. U zadnjih 30 godina osim obnove kuća nije zabijen niti jedan proizvodni ekser. Prostor je prazan i devastiran i bez potresa. Ono malo preostalih, uskoro će otići po prirodnom zakonu. Mladi se neće i ne mogu vratiti u ništa.

Ako se sada ne trgnemo, onda treba razmišljati kako u narednih 20-30 godina organizovati neku vrstu safarija kroz bespuća Banije. Namjerno ne upotrebljavam ime Banovina. Ime je jedino novo što je to područje dobilo od rata na ovamo. Sram me…

Volonteri su radili preko praznika. Moraju krenuti kućama. Ko će obavljati njihov posao? Egzodus iz ovih krajeva je počeo. Zadržava ga samo problem putovanja zbog korone. Kada se opet otvore granice pitanje je ko će ostati.

U Sisku je postao neupotrebljiv dom zdravlja. Stožer odlučio da Siščanke i Siščani odlaze na preglede u Sunju. Mi, samoorganizovani, smo ponudili pomoć da se naprave mobilne ambulante. Slične onoj kao je to napravljeno nedavno u Čakovcu i kako izgleda u Švajcarskoj. Trošak po ambulanti 50 – 60.000 kuna. Prijedlog je odbijen. Ko zna zbog čega?

Mi, govorim u ime šire obitelji, nikada nismo pomislili napustiti niti Hrvatsku niti Sisak. Imali smo bezbroj prilika. Ozbiljno razmišljamo da napustimo Hrvatsku. Ne namjeravamo se voziti ljekaru u Sunju. Gubimo strpljenje… Hoće li nekome proraditi radar?