PROPAGANDA U REŽIJI NJEMAČKOG JAVNOG SERVISA: Kako Krivokapić „golim rukama“ napada mafiju

„Reportaži“ njemačkog javnog servisa o crnogorskom premijeru, u izvedbi reportera Miodraga Šorića, može pozavidjeti i propagandna mašinerija srpskog predsjednika Aleksandra Vučića kao i rusko propagandističko glasilo Sputnjik

Dojče vele, njemački javni servis za inostranstvo, u autorskom prilogu reportera Miodraga Šorića – video reportaži i pisanoj verziji za portal, predstavio je crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića kao skrušenog i umornog, ali odlučnog titana, usamljenog ali nesalomljivog u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala.

Šorić u ovom uratku, koji je daleko od profesionalnih standarda, strahuje da bi Krivokapić mogao završiti kao srpski premijer Zoran Đinđić, jer je, uz Vanju Ćalović, jedini ,,izašao na crtu mafiji“.

Novinar Šorić se predstavlja kao pravoslavni hrišćanin, „dobrovoljno angažovan u Crkvi“, a član je Upravnog odbora Srpske pravoslavne eparhije srednjoevropeske.

PROPAGANDA

„Reportaži“ njemačkog javnog servisa o crnogorskom premijeru, u izvedbi Šorića, može pozavidjeti i propagandna mašinerija srpskog predsjednika Aleksandra Vučića kao i rusko propagandističko glasilo Sputnjik.

Krivokapić je u uratku predstavljen kao usamljeni „pravednik“, skrušeni hrišćanin, spreman i da se žrtvuje za dobro svoje domovine.

Šorić je predstavio da premijerov radni dan traje 14 sati, te da on zabrinuto, maltene svakodnevno, obilazi razne lokacije u potrazi za mafijom. Takoreći – sam.

U čitavom dvanaestominutnom nadrealnom filmu pojavljuje se samo troje, od njegovih 12 ministara – Aleksandar Stijović, Olivera Injac i Jakov Milatović.

U fokusu borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala su rijeke Morača i Tara – prva zbog šljunka i pijeska, druga zbog gradnje auto-puta.

– Ovo je najveći grijeh koji je napravljen – tužno konstatuje premijer na Morači.

Meta u oba slučaja je kompanija „Bemaks“, iako je na obali Morače direktno ne pominju ni novinar, ni premijer. Objašnjeno nam je kako ih je lično Krivokapić „uhvatio na djelu“, te da to preduzeće svakodnevno krade tone šljunka i pijeska za proizvodnju betona…

Logičan slijed poslije toga je i „profesionalna“ zapitanost reportera, kojem nije jasno „kakva je to zemlja u kojoj premijer lično mora da povede borbu protiv korupcije“.

MAFIJA VS DRŽAVA

A taj usamljenik u borbi mafije, žali se njemačkom javnom servisu, da čak ni policija ne smije da zaustavi kamione te firme?!

– Jer je mafija jača trenutno od države – konstatuje Krivokapić.

I tako redom. Kadar za kadrom. Priča za pričom i „novinarska“ samozapitanost da li „premijer vodi izgubljenu bitku“.

Krivokapić i Crkva Srbije, na čelu sa Joanikijem Mićovićem – moralni su čistunci u ovom uratku, u kojem je „zaboravljeno“ da se kaže ko je „politički otac“ novog crnogorskog premijera.

Nijesu ga se sjetili ni Šorić, a ni Krivokapić. U ovoj priči ne postoji Amfilohije Radović, iako se u prilogu pominju protestne litije Crkve Srbije, a ilustrovan je i sa sijaset snimaka i video zapisa sa ovih „procesija“ koje je organizovao upravo Radović, tada mitropolit crnogorsko-primorski. Izbrisali su ga.

Šorić čak kaže kako je na čelu litija bio „jedan vladika“ i onda se pojavljuje snimak sa aktuelnim mitropolitom crnogorsko-primorskim Crkve Srbije Joanikijem Mićovićem.

Onaj ko ga je stvorio netragom je nestao i iz Krivokapićeve jadikovke o borbi sa mafijom. Ali crkva je ostala. I novi mitropolit.

Nepodmitljivi premijer, kako je novinar čuo da se o njemu govori, radni dan ne može a da ne prekine molitvom. I to ne u nekoj crkvi u Podgorici. Da li specijalno za reportažu ili to čini svakog dana, ali Krivokapić se u radno vrijeme, službenim automobilom, zaputio u Manastir Morača, pedesetak kilometara od radnog mjesta, da se tamo pomoli?!

Pošto se pomoli, „vjerni“ premijer se opet vraća korupciji i organizovanom kriminalu. Sam. Jer, kako zaključi novinar Šorić, Vladi fale „organi vlasti i policija“, gdje i dalje rade isti ljudi?!

Gostuje u video zapisu i Vanja Ćalović, koja, reče novinar, redovno dobija prijetnje smrću, a slijede snimci kadrova hotela „Splendid“ i „Avala“ u Budvi, uz priču novinara kako se kriminalni klanovi i dalje bore za uticaj…

Pa opet Đukanović, pa „Panama papiri“…

Tu je, naravno i auto-put, i „Bemaks“ koji premijeru posebno „bode oči“, jer su na ovom gradilištu podizvođači i zarađuju novac… Šorić kaže kako Krivokapić u vrijeme „podnevne pauze“ obilazi gradilište auto-puta, i to radi više puta mjesečno?!

A ko radi auto-put, to je izgleda za novinara Dojče velea, baš kao i predsjednika Crne Gore ostalo – tajna.

Nikad još Krivokapić tu nije zatekao Kineze i konstatuje: „Nema Kineza“. Svaki put kad on dođe, oni su na pauzi.

„Biti premijer, to u nekim trenucima izgleda kao biti nemoćan“, konstatovao je novinar… Možda baš zato, Krivokapić, usred radnog vremena mora na molitvu. I da popriča sa monasima, kojima objašnjava da u „sukobu mogućnosti i želja“ sa kojima se nosi, on ima mali prostor za djelovanje, a „to niko ne shvata“…

No, nastaviće Krivokapić, bez obzira na posljedice, jer od malena zna da je sve „Božija volja“.

A tu su odmah, odnosno u filmu, Mićović i kler Crkve Srbije i konstatacija da Krivokapić može da se osloni na njih.

MUČENIK

Poslije „suda crkve“, premijer i novinar zaputili su se i u zgradu sudova u Podgorici. Kako bi predstavili još jednu Krivokapićevu bitku.

Premijer, mučenik, insistira da se tone nedavno zaplijenjenog kokaina odmah unište, kako zbog bojazni da, lancem korupcije i mita, ta droga ne bi opet završila na ulici.

Ali, sudije – ne daju. Uzalud pokušavaju da mu objasne da je to dokazna građa, neophodna za sudski proces, iako on misli da je dovoljno da ostave samo malo droge za suđenje…

Premijer, kao ni novinar, ne shvataju ni zašto Krivokapića sudije upozoravaju da pravi, zakonom nedozvoljen, pritisak na sud i da uništavanje droge može da se izvede tek nakon pravosnažne sudske presude…

Novinara je ova situacija baš rezignirala, čak vratila u komunistička vremena kada su, kako reče, „sudije bile produžena ruka partije“.

U tome je i kraj Krivokapićevog četrnaestosatnog radnog dana. Kući je sa porodicom. Iako njegova žena ne voli što je ušao u politiku, premijer ima druge planove. Dokle god bude mogao, kako piše novinar, Krivokapić će nastojati da dokaže jedno – „da na Balkanu može postojati vlada koja nije na prodaju“…

Tako se završava reportaža – gola propaganda jednog novinara, jednog zapadnog javnog servisa.