Saša nejaki i laž o Peđi

Piše: Nebojša Redžić

Rijetko kad sam sudio o čovjeku na osnovu facijalne ekspresije. Možda jednom. One noći kada je Aleksa Bečić, onim najpokvarenijim osmijehom u istoriji crnogorske politike, propratio usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti od nove parlamentarne većine. Djelovalo mi je to tako nisko, bijedno, izdajnički.

Prije nekoliko dana, još jednom sam – drugi put u svom novinarskom vijeku – osjetio isto gađenje. Ne znam zašto sam toga dana gledao tv prenos Skupštine Glavnog grada. Tek, govorio je gradonačelnik Mujović, nimalo simpatičan lik bez karaktera, ideologije i jasnog političkog određenja. I kaže, (on koji se čitavog života trudio ali nije stigao dalje od drugog ešalona DPS-a), da je Peđa Bulatović „zaslužan za crnogorsku nezavisnost iako se predstavljao da vodi kontra front“ i da je premijer Milojko Spajić pogriješio što ga nije pozvao na proslavu Dana nezavisnosti.

Mujović smatra da je Spajić trebalo da pozove Peđu Bulatovića na proslavu Dana nezavisnosti

I kao što nikada neću zaboraviti onaj Bečićev izraz lica u noći kada je oslobodilačka klika predala grobove naših predaka crkvi Srbije, tako ću dugo pamtiti sa koliko se mržnje, prezira, rezignacije i sjete u glasu, prvi čovjek Glavnog grada ostrvio na Peđu Bulatovića.

Jednostavno ne želim da se u ovom trenutku bavim lažnom dilemom da li je gradonačelnik Mujović, pokušavajući da se svojevremeno dodvori DPS-u, bio pritajeni pristalica nezavisnosti, ili ne. Nagađanje o tome da li je političar skriveni pristalica ove ili one strane poltičke scene, prevazišao sam još sredinom devedesetih kada su se mnogi pitali da li je Milo Đukanović prikriveni Crnogorac. Ili nije.

Ipak, zbog činjenice da je Saša Mujović dio nove većine, štoviše gradonačelnik Glavnog grada, teško ga možemo svrstati bilo gdje drugo osim u svetosavsku, anticrnogorsku grupaciju ljudi kojoj je jedini cilj da obesmisli ama baš sve vrijednosti tradicionalne, čojske Crne Gore i da u njih ugradi isti onaj raško-moravski stil, kakav ugrađuju u naše, crnogorske crkve poklonjene drugoj državi. U koje Mujović redovno ide.

U momentu kada je Saša, očajan što neće izdejstvovati privremenu upravu u Podgorici, krivca našao u Peđi Bulatoviću, proradio je u meni duh Rovaca mojih i Peđinih, ali i saznanje da je malo onih koji su na totalno drugoj političkoj strani, a da imaju ljudskosti i političke širine kao Peđa. Možda ih ima još jedino Andrija Mandić.

Peđa Bulatović je najzaslužniji što u Crnoj Gori nije pala krv! Jer, znajući dobro da se nalazi na čelu bloka kojeg čine dominantno violentni ljudi, Peđa je znao kako da otupi oštricu njihove agresije

Jer, pazite: Predrag Bulatović je uradio sve da Crna Gora ne bude nezavisna država. Činio je to predano i iskreno, vjerujući u ono što radi i poštujući političke protivnike koji pripadaju staroj, njegoševskoj Crnoj Gori. Peđa Bulatović je najzaslužniji što u Crnoj Gori nije pala krv! Jer, znajući dobro da se nalazi na čelu bloka kojeg čine dominantno violentni ljudi, spremni da za sitnicu planu i uvedu Crnu Goru u sukobe, Peđa je znao kako da otupi oštricu njihove agresije, a opet ostane ljuti politički protivnik svima nama koji smo bili za nezavisnost.

Peđa je bio politički suparnik kojeg si morao uvažavati. Čovjek koji je u referendumskoj noći spriječio možda i građanski rat. Jer, samo jedna njegova riječ, u momentu kada su objavljeni prvi rezultati, dijelila nas je od nemira neslućenih razmjera. Ali, Peđa je tada rekao da treba sačekati. I u narednim danima, svim političkim sredstvima, osporavao rezultate referenduma, valjda samo zato što je znao da tako misle i njegovi politički saborci.

Znate, neko je morao biti na toj strani. Na sreću Crne Gore, vascijele, to je bio Predrag Bulatović. Čovjek koga treba cijeniti, najprije zbog svega što je učinio za mir u Crnoj Gori, a potom što je bio politički protivnik za respekt.

Ako bih otišao korak dalje, rekao bih da su tek Peđini preci bili ljudi koje treba cijeniti. Posljednje, junačke komite, Radoš i Drago Bulatović. Ali, ostavimo se sad prošlosti.

Ostaće samo slabašan trag da je Mujović bio prvi čovjek grada i za to vrijeme uredio nekoliko parkova i košarkaških igrališta. A da je u svemu drugom, čega se u životu dohvatio, bio mali, nejak i površan.

Sumorna sadašnjost dovela nam je na političku scenu opskurne likove kakav je gradonaćelnik Mujović. Pitam se: otkud odjednom kod njega rezignacija zbog Peđe Bulatovića? Zbog čega je to u nemuštim političkim razmišljanjima Mujovića kriv Peđa? Zato što je izgubio referendum, pa nije omogućio Saši i bratiji da od 2006. godine ovdje prave junačko srpsko leglo? Ili zato što nije dozvolio da se u Crnoj Gori zarati, pa tako Srbi dobiju priliku da konačno, na bojnom polju, dobiju makar jedan rat na prostoru bivše Jugoslavije? Ako je nešto od ovoga tačno, Mujović je indikator da živimo u oboljelom društvu i da nam spasa nema.

Kako god: Peđa Bulatović je, umjesto poziva na proslavu Dana nezavisnosti, morao dobiti orden za mir. A ako mu ga ne dodijele „oslobodioci“ koji su se predstavljali kao nastavljači ideologije koju je predvodio Peđa Bulatović, onda će mu ga sigurno dodijeliti vrijeme buduće. Pod uslovom da nam ne izbrišu i tu, najbližu stranicu istorije.

A Saša Mujović? Jednog skorog dana, ostaće samo slabašan trag da je bio prvi čovjek grada i za to vrijeme uredio nekoliko parkova i košarkaških igrališta. A da je u svemu drugom, čega se u životu dohvatio, bio mali, nejak i površan.