Svaka srpska laž ima svoju draž

Piše: Nebojša Redžić

Zamislite da neki američki državljanin koji se zove Đuzepe, kongresmen, zatraži da se ispred zgrade Kongresa istakne italijanska zastava. Male bi mu bile ogromne Sjedinjene američke države. Ili, još gore: da neki Fikret iz Tutina zatraži da se ispred zgrade Skupštine u Beogradu, istakne bosanska zastava sa ljiljanima. Ili neki Azem iz Preševa izjavi da u Beogradu treba da se vijori albanska zastava! Bio bi to, pretpostavljam, casus belli ili povod za rat, koji bi počeo Aleksandar Vučić.

Ipak, u građanskoj Crnoj Gori, nekakav Dejan iz Bara, poslanik stranke koja zastupa interese druge države, lagano hoće da ispred Skupštine Crne Gore zavijori srpsku trobojku. I zbog toga svi ostanu mirni kao da je rekao da vječno treba da vlada mir. I to ne bilo kakvu trobojku: već onu koja je savremena velikosrpska interpretacija zastave koju oni lažnim tumačenjem žele da predstave kao crnogorsku, s početka 20. vijeka. I još bi da istu takvu, lažnu i prevarantsku zastavu objese na rodnu kuću vojvode Gavra Vukovića u Beranama, da u nju gledaju polaznici Ljetnje škole.

Zaustavite se, bar na tren, braćo posrbljeni Crnogorci. Počinite malo, uzmite vazduh, pokušajte se alavertiti. Pročitajte nešto od relevantnih autora. Poslušajte istoričare. Jer, zastava koju biste da progurate u Crnu Goru nije nikakva „istorijska zastava“. To nikada nije bila zvanična zastava Crne Gore. Ona se ne pominje ni u Ustavu iz 1905. godine na koji se veljesrbi pozivaju. Pod tom i takvom zastavom nikada nije poginuo nijedan Crnogorac. Čak, ako odemo korak dalje u analizi njenog izgleda, to uopšte nije zastava koju je kralj Nikola tretirao kao dvorsku zastavu. Jer, knjaz/kralj Nikola je u Ustavu pomenuo samo narodne boje – crvenu, bijelu i plavetnu (!), ali nije navedeno da su to boje zastave. Niti da je to državna zastava.

Knjaz/kralj Nikola je u Ustavu pomenuo samo narodne boje – crvenu, bijelu i plavetnu (!), ali nije navedeno da su to boje zastave

Već sam o tome pisao, ali izgleda da jednom, dvaput ili stotinu puta nije dovoljno da bi posrbljeni shvatili: zastava koja je produkt njihovih želja i fantazija (plava, bijela i crvena) nije nikada bila crnogorska zastava. Niti će ikada biti. (Izuzetak je tzv. SRJ). Jer, to je zastava druge države koja se zove Srbija i kojoj oni podanički i izdajnički služe, bez naročitog efekta. Čak su i kao sluge toliko loši da ih se Aca Vučić redom odrekao i svoju pažnju usmjerio jedino na servilnog Milana Kneževića. Otprilike kao kada bi dobro platežni gost u luksuznom restoranu rekao da želi da ga služi samo jedan konobar i da se taj konobar zove Milan.

Plavo nije plavetno

Sjećam se da se i sredinom devedesetih u crnogorskom parlamentu vodila žučna rasprava o simbolima. Dugo su se verbalno sukobili Slavko Perović s jedne i Zoran Žižić s druge strane. Bješe tada ista intencija veljesrba: da odbrane onu zastavu koju su u Ustavu iz 1992. godine proklamovali kao crnogorsku. Još tada je bilo jasno da srpska strana želi Crnoj Gori nametnuti trobojku koju je sultan Mahmud II odobrio Srbiji 1835. godine, uprkos nimalo navažnoj činjenici da je u Ustavu 1905. godine – čak i da odredbu o narodnim bojama tretiramo kao nešto što se odnosi na zastavu – pomenuta plavetna, a ne plava boja. Razlika kao dresovi Napolija i Čelsija. Nikada veljesrbi nijesu objasnili zašto ignorišu tu razliku. A jasno je: njima je Mahmutova zastava bliža od Nikolinih „narodnih boja“. Baš kao što im je porobljena Srbija bila bliža od slobodarske Crne Gore. Izgleda i da im je Čelsi bliži od Napolija.

 Čak su i kao sluge toliko loši da ih se Aca Vučić redom odrekao i svoju pažnju usmjerio jedino na servilnog Milana Kneževića

Polemika u parlamentu iz devedesetih čak da došla dotle da je predloženo da se formira komisija koja će otići do Dvora na Cetinju i uvjeriti se kako izgleda zastava koja se nalazi odmah pored ulaza, s lijeve strane. Nijesu otišli, a da jesu, vidjeli bi plavetnu boju na zastavi. Ali, srpskoj strani, mit, obmana i potreba da porobe i ponize Crnu Goru, uvijek je bila ispred istorijskih činjenica.

Kako tada, tako i danas. Nevjerovatna je količina laži kojom se služi Vučićeva posluga u Crnoj Gori, sve u skladu sa onom Dobričinom o laži kao srpskom državnom interesu. Najnovija je da je Gavro Vuković, inače znameniti Crnogorac iz Vasojevića, „prvi ministar inostranih poslova Crne Gore“. I kako izmještanje škole diplomatije iz njegove kuće u Beranama „vrijeđa istorijsko pamćenje Crne Gore“. Opet neznanje i diletantizam!

Prvi ministar inostranih djela Knjaževine Crne Gore bio je vojvoda Stanko Radonjić i to od uspostavljanja ministarstva 1879. godine, do njegove smrti 1889. godine. Gavro Vuković ga je naslijedio tek naredne godine i „potrajao“ do 1905. godine.

Netačna je i izjava Milutina Zogovića koji kaže da je Gavro Vuković „na Berlinskom kongresu zastupao interes Crne Gore, a ne Osmanskog carstva i to mu ne mogu oprostiti“!

Uz neizbježno pitanje ko je taj što Gavru zamjera što je zastupao Crnu Goru, Zogović će svakako jednom naučiti da Vuković uopšte nije bio na Berlinskom kongresu, već da su tamo u ime Crne Gore bili prisutni dvojica posve drugih ljudi (vojvoda Stanko Radonjić i vojvoda Božo Petrović). To, naravno, nije smetalo čak ni nekim državnim sekretarima u Spajićevoj vladi da izjave kako je period kada je trobojka navodno bila zastava Crne Gore, zapravo period u kome je Gavro Vuković „ostvario svoje najznačajnije diplomatske uspjehe“. Opet laž. Gavro Vuković je bio ministar od 1890. do 1905. godine, tako da nije na mjestu ministra dočekao vrijeme Kraljevine Crne Gore (od 1910.) kada je trobojka bila jedna od zastava u upotrebi u Crnoj Gori. On je tada bio opozicija kralju Nikoli.

Gavro Vuković

U „objašnjavanje“ istorijskih činjenica uključio se i vječito površni i neznaveni Dragoslav Šćekić koji čak tvrdi da se trobojka zavijorila i na Berlinskom kongresu, a da se sa njom na Cetinju „proslavilo međunarodno priznanje države“. Čovjek zapravo ne zna ni kada je bio Berlinski kongres, a čak i da zna, jasno je da 1878. godine o trobojci u Crnoj Gori nije bilo ni govora. Cetinje je slavilo sa crvenim alaj barjakom sa inicijalima Gospodara i sa krstaš barjakom.

Zapravo, skoro sve izjave i tumačenja veljesrba koji su ovih dana pokušali povezati Gavra Vukovića, školu diplomatije i famoznu trobojku, pršte od neistina, a bojim se i od neznanja. Nije, naravno isključeno da postoje i oni koji znaju istorijsku istinu, ali je svjesno prećutkuju u interesu velikodržavnih ambicija susjedne nam Srbije.

Vasojevići su bili Crnogorci

Budući da Berane do 1912. godine nijesu bile u sastavu Crne Gore, logično je da crnogorska državotvorna svijest nije bila uvriježena kod ljudi iz toga kraja. Nije ni danas. Ali, ako bi Beranci makar pročitali Memoare Gavra Vukovića, sagledali djelo njegovog oca Miljana Vukova Vešovića, igumana Mojsija Zečevića, ili Mihaila Lalića, možda bi malo više razumjeli zašto treba biti odan Crnoj Gori i biti okrenut njenom svekolikom centru Cetinju.

Konačno, Gavro Vuković je svoje diplomatske aktivnosti obavljao sa Cetinja, bio diplomata u službi Gospodara, ali i opozicija njegovom režimu nakon što je 1905. prestao biti ministar. Za to vrijeme živio je na Dvorskom trgu na Cetinju, dokazujući da Vasojevići i Cetinje nijesu suprotnost jedni drugima, već dva istorijska dijela koja su oblikovala crnogorsku istoriju.

Samo što su nova vremena porodila novu situaciju gdje bivši Crnogorci, vođeni logikom velikih brojeva, ali i Judinim srebrenjacima, pronalaze gomilu izgovora dokazujući svoju pripadnost Srpstvu kao ideologiji koja je prostoru bivše Jugoslavije donijela zlo, patnju i gomilu žrtava. Zašto im je bliže podaničko, ropsko naslijeđe iz susjedstva od slobodarstva i tradicije Crne Gore, teško da bi mogla rastumičiti ni skupina najeminentnijih psihiloga, psihijatara i neurologa na kongresu koji bi trajao mjesecima.

Nova vremena porodila su novu situaciju gdje bivši Crnogorci, vođeni logikom velikih brojeva, ali i Judinim srebrenjacima, pronalaze gomilu izgovora dokazujući svoju pripadnost srpstvu kao ideologiji koja je prostoru bivše Jugoslavije donijela zlo, patnju i gomilu žrtava

Tek, možemo konstatovati da takva svjetina neće ostaviti na miru Crnu Goru ni u vremenima koja dolaze. I dok im pravo na nacionalno, srpsko određenje niko ne može osporiti, oni sigurno znaju ali će svaki put slagati da nije tako, da su svi odreda etnički Crnogorci koji su u međuvremenu pribavili tuđi identitet. E sad, zašto im je sultanova zastava iz 1835. godine draža od crnogorskog alaj barjaka, pobjednika u brojnim bitkama za slobodu, zašto im je bliža tradicija ropstva garnirana sa „pravom prve bračne noći“ i đojlenima od nepokorene Crne Gore, zašto im je bliži poraz na Kosovu od pobjede na Grahovcu, to će morati da objasne najprije sebi, a onda i onima oko sebe.

Ali, sve to im ne daje za pravo da mitovima, konstrukcijama i lažima kreiraju crnogorsku istoriju po mjeri bilo kojeg srpskog diktatora ili njihove akademije nauka. Jer, laž se kad tad sudari sa činjenicama, koliko god bile srpski državni interes. U slučaju trobojke, razobličena je čak i autentičnim fotografijama i video snimcima iz vremena o kojem žele prekrojiti istinu.

No, kada su u pitanju odrođeni Crnogorci, laž se izgleda, isplati. U dinarima, evrima ili eurima, svejedno.