GORAN VOJKOVIĆ: Sava Kovačević je bio istinski vođa. Naši lideri su bijednici.

Ako želite da vas narod poštuje, cijeni i prati, kao lider morate biti prvi. U krizi, u bilo kojoj nevolji, u ratu, a ova pandemija je prilično nalik ratu, u svakoj pogibelji lider, vođa, šef, kako želite, mora biti primjer. Kako je neko davno rekao, narod cijeni one koji viču: “Za mnom!”, a ne one koji viču: “Juriš!”

Povijest je puna takvih primjera. Zato su Horatio Nelson, Wilhelm von Tegetthoff, pa i jedan primjer iz naše povijesti, partizanski komandant Sava Kovačević, ostali su zapisani u povijesti kao junaci i pobjednici. Bili su to ljudi koji se nisu skrivali kada je bila gužva. Pokazali su kako oni koji su vođe moraju biti prvi. Moraju biti primjer svima oko sebe.

Povijest pamti heroje

Davno je to bilo, početkom 19. stoljeća. Britanska flota dobila je poruku od promatrača: “Francuzi i Španjolci su napokon na otvorenom, brojčano su nadmoćniji u brodovima, oružju i ljudima.” Prekaljeni admiral Nelson bio je već teški invalid, no nije se dao – vodio je britansku flotu.

Dan kasnije, kako su se dvije flote približavale, Nelson je stajao na palubi u savršeno urednoj uniformi, a na jarbolu njegovog admiralskog broda Victory zastavicama je napisana poruka cijeloj floti: “Engleska očekuje da će svaki čovjek obaviti svoju dužnost.” U teškoj bitci admiralski brod nije bio pošteđen – borio se junački, a sam Nelson je smrtno ranjen. Pokopan je u Engleskoj, a njegov admiralski brod Victory se čuva u suhom doku u luci Portsmouth i formalno je još u vojnom upisniku.

Više od pola stojeća kasnije, 1866. godine, Talijani su naumili osvojiti Vis. Slabije naoružan, s manje brodova i manje topova, Wilhelm von Tegetthoff krenuo je s austrijskom flotom iz Fažane prema Visu koji je bio pred padom. U noći pred bitku koja se odvijala 20. srpnja 1866., prema zapisima, mornari su mogli vidjeti svog admirala kako stoji na otvorenom mostu. Puhalo je za ljeto iznimno jako jugo uz kišu, ratni brodovi su se teško ljuljali, a Tegetthoff je bez riječi gledao u tamu ispred sebe.

Znajući da je bitno slabiji, naredio je napad pramcima na talijanske brodove. Njegov admiralski brod “SMS Erzherzog Ferdinand Max” je iskoristio priliku i zaletio se punom brzinom u bok talijanske oklopnjače “Re d’Italia”, što je bio jedan od ključnih trenutaka bitke. Tegetthoff je uplovio u Vis kao pobjednik, a talijanska posezanja prema hrvatskoj obali i otocima morala su pričekati pola stoljeća, kada opet nisu imali sreće – u planinama iznad Soče sačekao ih je Svetozar Borojević od Bojne, nazvan “Lav od Soče”, koji je odbio hrpu talijanskih napada. Postao je jedini austrijski feldmaršal slavenskog podrijetla. Vojnici su ga obožavali premda je bio strog, časnik starog kova.

Par desetljeća kasnije, novi rat. U  iznimno teškoj Bitci na Sutjesci, u kojoj je poginulo i jako puno Dalmatinaca, partizanska Treća udarna divizija našla se u teškoj situaciji štiteći Središnju bolnicu. Njen zapovjednik, legendarni komandant Sava Kovačević, u kritičnom trenutku odlučio se za proboj. Brigada više nije imala rezervi, on sam je uzeo puškomitraljez u ruke, pozvao Prateću četu i kurire, izbio u prvi streljački stroj i krenuo na Nijemce pucajući iz mitraljeza – pao je pokošen njemačkim rafalima i ostao zapamćen u legendi i pjesmi. U tom istom ratu, nešto ranije, britanski kralj George VI. je odbio otići u Kanadu, već je ostao u Britaniji, dok je Churchill preko BBC-ja poručio nacistima da se Otok nikada, ali baš nikada neće predati.

Onaj tko vodi narod mora biti primjer

Ako želite poštovanje, pa i disciplinu kod ljudi, a disciplina je važna u teškim trenucima, morate biti primjer. Onaj na vrhu mora časno obavljati svoju dužnost i ne koristiti povlastice do kojih položajem može doći. Tek onaj na vrhu, vojni časnik, političar ili visoki dužnosnik koji pokaže svojim primjerom kako se ponašati ima pravo tražiti od drugih žrtvu, a to znači u ovom posebnom ratu s virusom – tražiti poštivanje predviđenih mjera. Ako si propisao neku mjeru, onda je prvi poštuješ. Poštuješ za primjer drugima, a ne koristiš svoj položaj za izbjegavanje iste.

A ovi naši? Prvo sami krše mjere koje su propisali, pa kada se studenti nalaze po ulicama to je “bioterorizam”, a kada se oni nalaze suprotno mjerama koje su sami propisali – to je njima sasvim normalno. Netko će reći da je jedno skup studenata, a drugo crkveno okupljanje, no teško da virus primjećuje razliku. Sam papa Franjo je još za Uskrs prošle godine, govoreći pred praznim trgom, poslao simboličku, no jasnu poruku o tome.

Slično tome, dok je bila blokada i zabrana svih okupljanja, političari su se nalazili po podrumima. Onda se suci nalaze kod lika čije su firme ostavile milijunske dugove kako bi žderali i pili. Sada je došlo cjepivo pa nova priča. Saznajemo kako se razni likovi cijepe preko reda. Oni koji su pri vrhu piramide, politički miljenici, cijepe se uz svakakva opravdanja. Baš su oni naletjeli kada je, eto, bilo viška cjepiva, a ne, primjerice, neka bakica. Aha.

Povijest će ih zaboraviti kao bezvezne likove jednog lošeg doba

Srećom, povijest ujedno zaboravlja i pamti. Nitko se ove šake jada za 50 godina neće sjećati. Sitni, bezvezni kokošari, bijednici, lovci na hladne plate mesa, grijane siceve službenih automobila i sinekure javnog sektora u kojemu jedino mogu egzistirati. Sada i lovci na cjepivo. Nikome osim sebi oni nisu važni, ništa neće napraviti po čemu će se pamtiti, bili su samo kotačić u razdoblju propadanja jedne države i jednog naroda koji ih je, nažalost, sam izabrao.

Nitko ne traži, naravno, danas da jurišaju na talijanske oklopnjače i njemačke bunkere. Vremena su ipak puno bolja. Tražimo od njih samo da poštuju pravila koja su sami za sve nas propisali. Ne možete tražiti od drugih ponašanje koje sami ne provodite. Ako to radite, više niste autoritet, već samo bezveznjak koji drugima naturi pravila ponašanja, a sebe smatra izuzetim od tih istih pravila.