Živjeti bez pravila

Piše: Nebojša Redžić

Da nije bilo preksinoćnog glasanja za opstanak na funkciji predsjednice parlamenta Danijele Đurović, vjerovatno bih razmišljanja o aktuelnom političkom trenutku u Crnoj Gori usmjerio drugačije. No, DPS-ovo i SDP-ovo spašavanje Đurovićke, vraća u neka ne tako davna vremena političke ljubavi aktera “manjinske Vlade” kada se činilo da stvari idu u kontra pravcu od onog koji je generisao bivši premijer Zdravko Krivokapić. Stoga je neminovna asocijacija na Abazovićev boravak u SAD, gdje ga je Eskobar, poput učitelja koji đaka vaspitno udara prutom po prstićima, podsjetio da je iznevjeren njegov projekat. Pa se Dritan, kao, potrudio da ga ubijedi da ipak nije tako.

Stvari se u političkom životu Crne Gore smjenjuju takvom brzinom, da više ne znamo jesmo li za Ruse ili Amere, idemo li u EU ili u Otvoreni Balkan, slijedimo li Stejt Department ili Kremlj, smjenjujemo li ili ne predsjednika Đukanovića, raspuštamo li ili spašavamo Skupštinu, hoćemo li imati novu Vladu sa Frontom ili bez njega, hapsi li Dritan Rada i hoće li na koncu uhapsiti i sebe samoga…

Nesporno je jedino da je za sve to vrijeme na najvećem gubitku Crna Gora, njen pravni poredak i ono malo institucija koje smo pokušali da izgradimo u par posljednjih decenija. Jer, ako je neko želio da vidi nefunkcionalnu državu, nesposobnu da se sama stara o sebi i nastavi hod ka evropskim integracijama, onda taj slavodobitno može usklinuti da je na dobrom putu. Koliko god da je trodecenijska vlast bila okoštala i klijentelistička, neki poredak stvari se ipak znao.

Danas više ne umijemo definisati ko gazduje Crnom  Gorom: Putin, Eskobar, Vučić ili neka od ovdašnjih ambasadorki. Ili, svi pomalo. A izgleda – niko dovoljno da bi je usmjerio u pravcu u kome želi.

Da li je problem u pogrešnom ili nedovoljno konzistentno definisanom pravcu u kome država treba da se kreće, ili su izvođači radova pogrešno odabrani, samo možemo da nagađamo. Tek, opstojnost države Crne Gore i nada da će se brzo doći na zelenu granu, na tankoj su žici ovdašnjih političkih savezništava i raskola, gdje više niko ne može pohvatati ko je s kim, ko koga, ili čemu sve to. Ponajmanje – gdje ćemo stići nastavi li se kao u posljednjih nekoliko mjeseci.

Jer, ako dvije najnefunkcionalnije tvorevine u regionu – Bosna i Hercegovina i Kosovo – opstaju, prva na kakvim takvim pravilima koje je definisao Dejtonski sporazum, a druga na nacionalnoj homogenosti koja joj garantuje trajanje čak i bez članstva u UN, Crnoj Gori – da bi se smatrala iole organizovanom državom – ne pomaže ni Ustav, ni članstvo u organizaciji kakva je NATO.

Štoviše, iako je jeres to reći, nikada nijesmo u tolikoj mjeri kao danas bili “zreli” da i zvanično dobijemo tutora, nekoga ko će nam sastaviti djeliće rasturenog pravnog poretka i učiniti da kao protektorat, nakon nekoliko godina ponovo dobijemo odlike zajednice dostojne da brine o sebi.

Packe u Vašingtonu

Rekoh već da je neko silno želio da Crnu Goru vidi na koljenima – institucionalno urušenu i ekonomski posrnulu. Zna se i ko: takva Crna Gora u nespornom je interesu srpskog i ruskog sveta, a Aleksandar Vučić i gomila ljubitelja Vladimira Putina, mogu da likuju. Dvogodišnja vlast sljedbenika ravnogorske, hegemonističke ideologije, nanijela je toliko štete Crnoj Gori da će nakon njihovog političkog pada, biti potrebne decenije da se saniraju pogubni učinci njihove destrukcije. Jer, teško da se u političkoj praksi može naći primjer da se Ustav i zakoni urušavaju i banalizuju čak i sa pozicije prvog čovjeka izvršne vlasti – kao što je to slučaj u Crnoj Gori. Naprosto, premijer u tehničkom mandatu Dritan Abazović pokazao je toliki stepen štetočinstva i sadizma prema državi koju, nažalost, još predstavlja po svijetu, da to već zalazi u domen psihopatologije.

Njegova neuspješna posjeta Americi gdje je beznadežno provodio vrijeme u iščekivanju da se neko mimo Eskobara – kojem je to posao – udostoji da sa njim razmijeni koju rečenicu, bila je početak poraza jedne loše kopije Aleksandra Vučića i pokušaja da nas uvede u faktičku neutralnost. Jer, ako je Vučićev cilj neutralna Srbija koja jednim okom gleda ka Zapadu, a drugim okom, srcem i dušom podržava Rusiju i diči se vjekovnim prijateljstvom sa njom, onda se Abazović žestoko preračunao kada je pomislio da sličnim putem može krenuti i Crna Gora. Tim prije što se američki paternalizam ovdje ukorijenio mnogo prije nego je Abazović pokušao da izigra poslovično mu naklonjenog Eskobara.

Palanačka svijest i šibicarska logika koju je Abazović odnio u Vašington, bili su suviše loša podloga da se tamošnji domaćini uvjere u ono u što omaleni Dritan bezuspješno pokušava plasirati kod kuće – da su Demokratski front i DPS politički ekstremi, pa da shodno tome i DF može biti konstituent vladajuće većine kao što je to u proteklih pet mjeseci bio DPS. Tako je iz Vašingtona u jednom danu naložio partijskim drugovima da ne daju potpis za kandidaturu Miodraga Lekića za mandatara, a već sjutra im rekao da ipak potpišu. Može biti da mu je između dvije odluke saopšteno da je izigrao povjerenje Amerike, a možda je to, prosto, način njegovog funkcionisanja u kome nema ni logike, ni kontinuiteta, a ponajmanje čvrstine njegove date riječi.

Misli li neko da je slučajno to što je – tek što je Dritan stigao u Crnu Goru – počeo lov na ruske špijune, što je njegov alter ego Filip Adžić potpisao zabranu ulaska lažnom ambasadoru Božoviću u Crnu Goru i što je ubijedio DPS da, spašavanjem predsjednice parlamenta Danijele Đurović, ipak sačuvaju ostatke dogovora iz kojeg je nastala manjinska Vlada. Tako će Eskobaru ponovo zamazati oči lažnom nadom da njegov projekat ipak nije mrtav iako je Vlada pala. Jer, ako nas ne iznenađuje politički galimatijas u kojem se ne zna ko je s kim, a ko koga, zašto bi nas onda iznenadilo ako Vlada u tehničkom mandatu potraje sve do redovnih parlamentarnih izbora!?

Uostalom, premijerska pozicija i kontrola nad bezbjednosnim sektorom, Abazoviću se doimaju kao veći kapital za predstojeća dešavanja nego maglovito obećanje da će u Vladi sa DF-om zadržati “kontrolni paket” u sektoru bezbjednosti.

Uz to, Demokratski front je jasno demonstrirao da je spreman da zgazi Ustav i zakone Crne Gore, kako bi se u tom pravnom i političkom haosu i pod prijetnjom nasilja dokopao vlasti, da se Dritan vjerovatno uplašio kako će takvu situaciju biti teško kontrolisati. Istina, ni Abazović se nije pretrgao u izjavama koje su na tragu poštovanja ustavnog okvira, što je demonstrirao čak i u Vašingtonu kada je rekao da će “glasati za razrješenje Đukanovića”, pa je od američke političke dadilje vjerovatno zbog toga opomenut.

Svi spremni za izbore, niko ih ne želi

No, potezi koji podsjećaju na dogovor na osnovu koga je formirana manjinska Vlada, nikako ne znače da se od Abazovića ne može očekivati još po neko iznenađenje. Poput sinoćnjeg, kada je uhapsio jednog od najbližih saradnika. Uostalom, on je bezbroj puta dokazao da je polivalentan igrač.

Kada igra za ”srpski svet”, onda je spreman da bude veći katolik od pape. Veći Srbin čak i od Milice Zavetnice. Veći putinista čak i od “Noćnih vukova”. Tada je spreman da učini sve zarad zadovoljenja asimilatorskih, velikosrpskih apetita. Nije mu strano ni podilaženje Demokratskom frontu, jer obrni-okreni, oni će mu uvijek biti partner za većinu ako bi ponovo bio tas na vagi. O političkim ubjeđenjima ili nekoj političkoj ideji, kod njega nema ni govora.

Kada je sa DF-om, dakle, njemu pravni okvir ne znači ništa, jer poštovanje pravnog okvira države Crne Gore počiva na poštovanju, odnosno, priznavanju nezavisne i suverene države Crne Gore. Tada postaje spreman da uruši sve ono što je čini državom, da zgazi Ustav i na oltar srpstva prinese preostale činioce crnogorskog državnog i nacionalnog identiteta.

Tada se njegov cjelokupni javni i politički angažman zasniva na zavrjeđivanju povjerenja jeftinim populizmom u kome se ne razlikuje od domaćih klerofašista.

Kada, pak, igra po američkim notama, Abazović ne preza ni od raznih vrsta dogovora sa DPS-om. Tada se zaklanja iza crnogorske državne zastave, zaklinje u nezavisnost i NATO.

S druge strane, ni pozicija DPS-a nije očišćena od primjesa sumnje u mogućnost novih neprirodnih koalicija, zarad opstojnosti vlastite partije, makar to bilo na uštrb državnih interesa. Recimo, kako tumačiti glasanje DPS-ovih poslanika za ostanak predsjednice parlamenta koja je za svoga mandata, neskriveno pokazala naklonost svetosavskoj, asimilatorskoj i hegemonističkoj ideologiji? Ili, još zagonetnije je tek stidljivo pominjanje DPS-ovih poslanika nesporne ustavne nadležnosti predsjednika Đukanovića da na osnovu člana 92, stava 3 Ustava Crne Gore, donese ukaz o raspuštanju parlamenta.

No, kako sada vjerovati da DPS želi raspuštanje parlamenta i prijevremene parlamentarne izbore ako glasa da na funkciji ostane predsjednica tog istog parlamenta koja pripada većini koja bi da napravi vladu bez DPS-a?! Uostalom, i predsjednik Đukanović je najavio da ukazom neće raspuštati Skupštinu.

Kada je u pitanju mogućnost održavanja prijevremenih parlamentarnih izbora, izgleda kao da su za njih svi spremni, a niko ih ne želi. Većina od 30. avgusta 2020. godine izbjegava ih jer im je sasvim udobno u foteljama gdje su raspoređeni po širini i dubini. Uz to, niko im ne garantuje da bi na novim izborima prošli kao prije dvije godine. Još gore: sve i ako bi ponovili dobar izborni rezultat, niko im ne garantuje da bi se dogovorili.

S druge strane, državotvorni blok nije konsolidovao redove nakon izbornog poraza, DPS nije pročistio redove od kadra koji važi za problematičan, malo se radilo na terenu, a dobar dio suverenista ne skriva razočaranje nekim političkim potezima partija kojima su naklonjeni. Uz to, tradicionalni saveznici počeli su da vrdaju, neke albanske stranke povremeno pokazuju animozitet prema Crnogorcima, Bošnjaci su zbili redove i sve manje njih želi biti u redovima “građana”, a dio tvrdih suverenista prijeti apstinencijom.

Kao da svi čekaju izbore u Podgorici da bi se politički izmjerili i zauzeli startne pozicije shodno izbornom rezultatu u Glavnom gradu koji je uvijek bio politički lakmus papir raspoloženja birača na nivou države.

Do tada, politička scena Crne Gore nastaviće da liči na tuški buvljak sa koga svako uzima i nosi ono što hoće, ne mareći za red i pravila, kao i kakav će estetski dojam ostaviti.