Crkva Srbije i kriminalci: Ko je zaista bagra i kome tragovi smrde nečovještvom?

Piše: Nebojša Redžić

Zamislite osobu kojoj je najveći uspjeh u životu to što se prekrstio ispred nekog manastira! I kome je glavna referenca u karijeri što je učestvovao u nekakvoj bici na Košarama, na Kosovu, gdje je srpska vojska, izgleda, herojski izgubila od Albanaca.

Ovo su dvije značajke persone koja se zove Petar Knežević, nepoznatog mjesta rođenja (pretpostavljam da je iz Bijelog Polja), lika koji se školovao u Americi gdje je otišao sa referencom pristalice Crkve Srbije da bi, po povratku, radio protiv interesa države koja ga je tamo poslala. Ma šta protiv interesa, on bi tu državu prvom prilikom zapalio, da u njoj ne ostane kamen na kamenu!  I još bi mislio da će to postati još jedan mit o herojstvu srpskog naroda koji je, pogotovo u Crnoj Gori, tradicionalno (u većini) izdajnički nastrojen prema zemlji koju svi žitelji građanske i multietničke države, osim njih, zovu rodnom grudom.

Petar Knežević, dakako, nije prvi odrođeni Crnogorac koji je, nakon što se preždrao crnogorskih poslastica iz budžeta, prevrnuo korito iz koga je jeo. Još manje je usamljen u posjedovanju kolekcije fotografija kakve ima onaj soj ovdašnjih ljudi kojima je svejedno jesu li ih danas uslikali sa predsjednikom Đukanovićem, a već sjutra za dokazanim neprijateljem Crne Gore, popom Jovanom Mićovićem.

Komandant Protivterorističke jedinice ko zna čije policije koja djeluje u nesretnoj Crnoj Gori, možda i nije kriv što ga je srpska štampa, danima nakon cetinjskog ustoličenja obavljenog po modelu pink pantera (dođoh-obavih-utekoh), prevorila u heroja. Tip se, o junaštva, prekrstio u času dok su on i njegovi sa heklerima i kalašnjikovima ko zna čije policije, sprovodili srpske popove Prleta i Jocu ka helikopteru kojim su nestali nakon obavljenog posla. Taj Petar, nasljednik one svijesti koja je produkovala izdaju na Podgoričkoj skupštini, toga se dana konačno demaskirao i raskrinkao svoju ulogu u demontaži države u kojoj vadi izvod iz matične knjige rođenih. Izgleda da je onaj svežanj novčanica koji je od popa Jovana dobio uz ikonu, ipak bio izdašniji od policijske plate i pripadajućih privilegija. To su, znate, oni Judini srebrenjaci kojima su se iz Beograda vazda nagrađivali izdajnici Crne Gore.

Kneževiću se, rekoh, pripisuje učešće u bici na Košarama 1999. godine za koju nema potvrde da se ikada i dogodila, posebno ne na način na koji je danas želi predstaviti Vučićeva propagandna mašinerija. Nesporno je jedino da se Knežević, uoči datuma koji se pominje kao vrijeme bitke, pričestio u Manastiru Dečane.

Čak ni propaganda iz Beograda ne pominje da su Srbi tu bitku dobili, ali se na sva zvona piše o Kneževićevom junaštvu. Maltene, sve liči na mit o Kosovskoj bici za koju, takođe, niko nikada nije dokazao da se desila. Istina, izmišljati istoriju, korektnije je nego prisvajati tuđu, pa ostavimo Srbima koji vole mitomaniju da se diče plodovima vlastite mašte.

Tako ćemo vjerovatno doći do podatka da je Kneževićevo herojstvo na Košarama, nalik mitu o srpskom vitezu Milošu Kobiliću koji je, navodno, ubio sultana Murata. Istina, ne navodi se da je Knežević tamo nekoga ubio, pogotovo ne tako važnog i velikog kakav je bio Murat, ali nije isključeno da srpska imaginacija koja nema limite, dođe do podatka da je na Košarama, za spas svekolikog srpstva, Petar „od učkura do bijela grla“, rasporio nekog „šiptara“, kako Srbi od milošte označavaju Albance.

Ono što je, međutim, nepobitno jeste da je Kneževića, nepunu deceniju nakon Kosova, put odveo na specijalizaciju u SAD (2007 i 2008. godine), u bazu Norfolk, gdje su ga obučavali najbolji instruktori, vetrerani rata – instruktori Delte, mornaričke foke, marinci, zelene beretke. Sve je to platila američka Vlada, ne hajući za begraund specijalizanta koji je 1999. godine ratovao protiv NATO-a i bio pripadnik zloglasne 63. padobranske brigade iz Niša koja je u vrijeme NATO intervencije prijetila da će sravniti Crnu Goru. Član te brigade, indikativno, bio je i srpski pop Mijajlo Backović.

Test koliko nam je država raščinjena

Upravo taj i takav Petar Knežević, proslavio se u akciji dostavljanja popova na Cetinje. Tu bajku, koju su Srbi nazvali ustoličenjem, manje više svi znate. Nije poznato da li ga je, osim Amerikanaca, obučavala firma Glovo, ali je nesporno da će, kada uskoro ostane bez posla, imati reference da raznosi pizze i rođendanske torte. I to pod uslovom da mu gubitak posla bude jedina sankcija kojom će biti čašćen nakon skandaloznog snimka nastalog na dan cetinjskih događaja u septembru lani.

No, ako države Crne Gore još ima, ako nije potpuno raščinjena za apostolske vlasti, Knežević će morati da ponudi mnogo odgovora. Posebno nama koji smo ga čekali na Belvederu, a on se nije usudio da dođe. Nadasve državnim organima Crne Gore, novom SDT-u i novoj Vladi, kojima će njegov tretman biti prvi veliki ispit. Koji, ako ne polože, bolje da odmah podviju rep i odu da sade luk sa doskorašnjim Specijalnim, koji se nije previše miješao u svoj posao.

Konačno je, valjda, došlo vrijeme da se prestane relativizovati uloga policije i VAR sobe iz septembarske noći kada je brutalno prekršeno nekoliko zakona, srušena hijerarhija u policiji, komanda prepuštena izvanjcima, a sve rezultiralo brutalnom represijom i nasiljem nad nedužnim građanima Cetinja.

Na stranu sada što je haos u bezbjednosnom sektoru, koji je kulminirao te noći, konačno doveo do rušenja izdajničke Vlade Zdravka Krivokapića. To je, ako je ima, jedina dobra strana ove priče.

Druga važna činjenica sa kojom će se crnogorska policija i pravosuđe konačno morati suočiti, jeste početak raskrinkavanja veze Crkve Srbije i kriminalnih grupa koje su bile uključene u događaje na Cetinju. Da se ne lažemo: svi znamo da Crkva Srbije već 32 godine šuruje sa kriminalcima, da ih organizuje, finansira, krije od zakona i dijeli im zadatke. Oni, za uzvrat, njoj kupuju naoružanje, garantuju joj nesmetano korišćenje pokradenog crnogorskog kulturno-istorijskog naslijeđa i pripremaju se za odlučan napad na Crnu Goru.

Sve je to do Kneževićevog snimka bilo u sferi pretpostavke i nagađanja, koliko god mi koji se bavimo zbivanjima u i oko Crkve Srbije znali kakvog je profila ta militantna organizacija. Sada su stvari ogoljene i dozla boga razotkrivene da nam je ostalo samo da stručnjaci utvrde autentičnost glasa na snimku i da poštujemo prezumpciju nevinosti Kneževića. A onda će ptičica morati da propjeva. Onda će se vidjeti ko je zaista „bagra“ i kome tragovi smrde nečovještvom.

Za sada, reakcija nadležnih je mlaka i nedovoljna. Knežević praznike provodi van Crne Gore pa ako je svjestan neminovnosti da će državi u kojoj je rođen konačno morati da odgovara, bolje mu je da ostane na „liječenju u Beogradu“. Njegov povratak mogao bi značiti dvije stvari: ili da je svjestan vlastite odgovornosti zbog koje treba da se suoči sa gubitkom posla i suđenjem, ili da smatra kako je „držanje na vezi“ organizovanih kriminalnih grupa Crkve Srbije spremnih na ukrajinski scenario u Crnoj Gori, visoko moralan, patriotski čin za interes srpskog sveta.

Knežević će jednom ipak morati da kaže sve o kriminalcima koje je kontrolisao kobne noći, da izgovori njihova imena, kontakte, da opiše njihov način organizacije, borbenu spremnost, ciljeve. Da se, potom, konačno utvrdi i odgovornost popova Crkve Srbije, prije nego se potpiše famozni temeljni ugovor po kome bi državni organi za preduzemanje zakonskih mjera protiv sveštenika, morali da traže saglasnost Crkve! Baš kao i odgovornost onih koji su policajcima poput njega dijelili nagrade za lojalnost Srbiji iz budžeta Crne Gore.

I da konačno – a za to se zalažem već 30 godina – Crkva Srbije u Crnoj Gori izgubi eksteritorijalni status i u njene objekte već jednom uđe policija!

Doima li vam se diplomirani turizmolog Filip Adžić spremnim za taj zadatak? Ni meni.

Ista takva svijest je proizvela masakr u Buči

Nema, zaista, ničeg neobičnog i neočekivanog na spornom snimku. Što bi mlađarija rekla, to je uobičajeni narativ srpskog sveta o Crnoj Gori i Cetinju. “Raščistiti bagru”, “osvojiti Cetinje”, “iščupati grkljan”…a u podtekstu – mržnja, spremnost da se izazove krvoproliće i građanski rat, sve za račun jedne strane države i jedne vjerske organizacije. Koji su svoje kriminalce spremne da udare na građansko ustrojstvo i antifašistički karakter Crne Gore – odavno dobro organizovali.

Kažem, ništa neobično, jer to je ista ona svijest koja je jurišala na Dubrovnik, rušila Vukovar i Sarajevo, ”očistila” Srebrenicu. To su isti oni koji baštine tekovine svojih predaka različitih jedino po tome što neki preferiraju izvedbu čiča Draže, oni drugi Pavla Đurišića, neki opet popa Mace, rjeđe Ljotića i Nedića. To su oni koji aplaudiraju ubijanju civila u Buči, prijete da će Cetinje biti novi Marijupolj, a Obod – Azovstal, oni kojima je civilizovani svijet davno rekao zbogom.

Poruka je ovo državnim organima Crne Gore. Poruka i onima koji opserviraju Crnu Goru, a nacizam Crkve Srbije pravdaju pravom na slobodu vjeroispovijesti. Poruka je ovo i onima u Crnoj Gori koji su dužni, a ne reaguju na govor mržnje i nacizam medija iz Srbije i Vučićevih glasnogovornika. Poruka je i nacionalnim Crnogorcima – da budu spremni i u slučaju nečinjenja države, pribjegnu institutu samopomoći, kao pravno dozvoljenom kada ti na državu nasrće višestruko brojniji neprijatelj, spreman za taktiku “spržene zemlje”. Konačno, poruka je ovo i onim građanima Crne Gore koji ćute i prave se apolitični da, ukoliko ne prepoznaju pošast srpskog sveta, mogu osvanuti u nekoj Odesi ili, ne daj Bože, Buči. Radi se o opasnom protivniku, o osobama zadojenim mržnjom prema svemu što ima crnogorski predznak, o polusvijetu kojeg karakteriše neznanje, površnost i potreba da najbližima čine zlo.

I zato osobe poput Petra Kneževića ili Miloša Rakonjca (tom tipu ću posvetiti poseban tekst), osim prezira, zaslužuju i pozornost. Jer, nije Knežević mogao osvojiti Cetinje elokvencijom ili kulturom. Nije ga mogao osvojiti znanjem, inovacijom, intelektom. Nije to mogao ni poznavanjem crnogorske istorije, jer o njoj ne zna ništa. Još manje vrijednostima zapadne civilizacije, jer je tamo obučavan samo da se tuče. Njegov jedini horizont je uskogrudost srpskog sveta, njegov je vidik ograničen na ušće Save u Dunav, njegovo nebo je 63. Padobranska zločinačka, njegova ljubav je samo ona prema novcu, njegova vjera sažeta u ruci kojoj drži spravu za ubijanje i drugoj kojom se krsti. Uostalom, nije li i svaki Haški osuđenik priznao da je vjernik?

Organi vlasti na velikom su ispitu.  Ako do jeseni Crna Gora ne rašćisti sa kriminalnim strukturama u policiji, vojsci i sudstvu, ako policija ne uđe u otete crnogorske Manastire da pronađe oružje, ako vlast ne pokaže državno i nacionalno dostojanstvo, onda je ovdje đavo odnio šalu. Mržnje imamo za izvoz, a razuma sve manje. Pravo pitanje je: imamo li državu da suzbije ovo zlo?