Hajdučija na crkveni način

Piše: Milenko A. Perović

Pop Mićović je pregnuo da za Crkvu Srbije otme od Crne Gore povijesni lokalitet antičkog rimskog grada Duklje. Zlu nauku otimanja onoga što nikad nije bilo njeno primio je od svoga prethodnika iz Morače koji je trideset godina po Crnoj Gori nesmetano prisvajao, posrbljivao i svetosavizirao sve čega se dotakne.

Strategiju i taktiku krivotvoriteljskog pravljenja „srpske“ i „svetosavske“ Crne Gore Mićović nije morao izmišljati. Preko Amfilohija, dobio ju je u amanet od ideoloških velikosrpskih predaka. Oni su cjelokupnu svoju nacionalnu, međunarodnu, religijsku i kulturnu politiku – taman koliko i svjetonazor i smisao egzistencije – davno postavili na patološkoj posesivnosti koja na hajdučki način pretvara tuđe u svoje!

Njihova se hajdučka posesivnost opredmećivala u bezočnom otimanju tuđega, prema prilikama – silom ili lukavstvom ili trgovinom u kojoj se na lak način zapośedaju tuđa povijest, pregalaštvo i kultura. Opredmećivala se i u porivu falsifikovanja kojim se prisvaja tuđe. Njeno najjače hajdučko oružje uvijek je kovano sposobnošću da beskrajno izmišlja mitove kojima opravdava svoju žudnju za tuđim. Najposlije, njena kleptomanska posesivnost postala je samoj sebi smisao postojanja, koji se mora popunjavati bilo kojim hajdučkim plijenom, bila to tuđa teritorija, bio to tuđ narod, tuđ jezik i kultura, tuđ Njegoš!

Blizu dvije stotine godina ideolozi velikosrpstva su otuđivanjima, prisvajanjima i otimanjima tuđeg identiteta, kulture, povijesti i tradicije gradili „nacionalni,“ „kulturni,“ „jezički,“ „identitetski“ sadržaj svoje hibridne ideologije. Što im je građevina hibrida bila veća, temelji su joj se pokazivali sve trošnijim. Sve što lupež više krade, željniji je krađe i kradenog!

Sve što su više u svoju idelošku i identitetsku građevinu ugrađivali tuđega materijala, ideolozi velikosrpstva su ośećali da im je ona sve trošnija i da je stalno iznova i iznova treba učvršćivati novim pljačkaškim pohodima na tuđe civilizacijske učinke. Pokazalo se davno da je velikosrpski ideološki „projekt“ poput Skadra na Bojani. Što je ruševniji, to je agresivniji. Što je agresivniji, to mu se više ogoljuje princip gradnje koji mu ne dopušta na načini bilo šta vrijedno i trajno! Što je ogoljenija nevaljalost principa gradnje, to mu je veća strast za gradnjom od tuđega materijala!

Princip velikosrpske gradnje vlastite ideologije, religije i kulture nije izrastao iz htijenja jednoga naroda da se uspostavi i traje u onome što je autohtono i autentično njegovo! „Prvi grijeh“ prvih velikosrpskih ideologa – koje njihovi sljedbenici nekritički do danas primaju kao nasljedni grijeh – počinjen je neutaživom željom da se u uređivanju kolektivne egzistencije srpskoga naroda ne slijedi logika povijesnih stvari, koju su slijedili i poštovali svi savremeni narodi koji su od sebe načinili nešto vrijedno. Oni su ukorijenili mentalitet i rezon „hvatanja prečica“ u cjelokupnom povijesnom, političkom, ekonomskom i kulturnom razvoju.

Tako su uspostavili kao dominantnu opštu naviku stalnog pokušavanja da se prevare povijest, zakoni društvenog razvoja i zakoni oblikovanja „kulturnih obrazaca.“ Ključ te prevarantske igre – zbog koje srpski narod odavno plaća strašnu cijenu – sadržan je u uvjerenju da se hajdučkim prisvajanjem tuđega može kompenzirati odsustvo rada na sebi i tegobna borba protiv onoga u sebi lošeg za postizanje više civilizacijske razine nacionalnog i individualnog življenja! Ideolozi hajdučkih prečica uspjeli su odnjegovati i vrlo rasprostranjeni tip hajdučke psihologije koja je spremna poginuti za njihov plijen!

Razumijevanje porijekla velikosrpskog hajdučkog ideološkog i „kulturnog modela“ treba tražiti u dubini nacionalne i kulturne hibridizacije koja je od početka ubijala smisao za autentičnost i vlastitost. Umjesto njim, nametala je najgrublje oblike posesivnosti, dižući ih do nivoa najviše ideološke paradigme nacionalnog, religijskog i kulturnog opstanka „cijelog naroda.“

Deseteračka guslarska mitologija hajdučije – čije otrovne plodove su crnogorski iseljenici unosili u Srbiju tokom 18. i 19. vijeka –  nudila je od početka heroizirani uzor posesivnosti. On je primljen kao obrazac unutrašnjeg uređivanja „narodnog bića,“ ali i kao obrazac osvajačkog i prisvajačkog odnosa prema drugim narodima, pa i prema Crnoj Gori i Crnogorcima!

„Heriozam“ te posesivnosti služio je da „vida rane“ teških povijesnih frustracija. Ujedno, kao uputstvo za budućnost, on je nudio lakoću zanemarivanja visokih kriterija u proizvodnji ideoloških, političkih, religijskih, kulturnih i moralnih sadražaja. Umjesto borbe za kriterije, zametnula se i do danas traje velikosrpska borba za otimanje onoga što su drugi narodi stvarali držeći se svojih kriterija!

Hajdučija je od palijativnog sredstva u traženju svoga mjesta pod suncem postala trajni način permanetnog agresivnog i otimačkog odnosa prema drugima. Ona se razapela na širokom prostoru od velikodržavlja, preko vulgarnog prisvajanja tuđega, do najbizarnije posrbljujuće kupovine  pojedinaca koji su postigli kvalitetne rezultate u bilo kojoj oblasti!

Pop Mićović je tipični pitomac stasao u „školi“ takve hajdučke „religijske“ i „kulturne politike.“ Procijenio je on da je došlo vrijeme da bez smetnji takvu „kulturnu politiku“ može primijeniti na ruševinama antičke Duklje. Kao što hajduk ima „svoj razlog“ da orobi putnika namjernika, pop Mićović je našao „razlog“ civilizacijske pohare Duklje izmišljanjem „tradicije“ molitvenih i kulturno-zabavnih aktivnosti Crkve Srbije na tom prostoru.

„Legitimirao“ je tako svoje pravo da „nastavi tradiciju“ molitvanja i „crkveno-narodnog“ saborovanja. Duklja mu se učinila kao idealno mjesto za crkveno-panađurske svečanosti!

Državne i opštinske vlasti nijesu se žive čujale prije ni u toku ni poslije Mićovićeve hajdučke uzurpacije jednog od najznačajnijih povijesnih i kulturnih dobara na prostoru Crne Gore. Odgovarajuće institucije kulture – koje bi morale da brane ono što je zakonom zaštićeno – nijesu se primicale da vide kakvo je uzurpatorsko zlo pritisnulo Duklju!

Kao što hajduk ne može nikada naći „pravni osnov“ svome poslu, tako ni Mićovićevo nemušto pozivanje na „tradiciju“ srpskog molitvanja na Duklji nema nikakvog činjeničkog, povijesnog, pravnog, moralnog ni kulturnog utemeljenja.

Ne postoji nikakva smislena povezanost – ni bilo kakvo pravo koje bi iz nje proisticalo – između antičke Duklje i Crkve Srbije koja samozvano gostuje u Crnoj Gori već stotinu ljeta. Jedina kauzalna veza popa Mićovića i Duklje je hajdučka veza otimača i onoga što je namjerio da otme od države Crne Gore!

Nije teško predviđeti sljedeće etape u čvršćem povezivanju Crkve Srbije – čije interese zastupa pop Mićović – s antičkim gradom Dukljom. Država Crna Gora nije u korijenu saśekla namjeru Crkve Srbije da od nje otme Duklju! Nije ni primijetila da je počeo proces otimanja. Popu Mićoviću ništa neće stajati na putu „hristijanizacije“, a onda i svetosavizacije jednog od najznačajnijih povijesnih lokaliteta Crne Gore.

Može se očekivati da će uskoro usred omeđina Duklje osvanuti poboden veliki drveni krst. Crkva Srbije  će tako okiljaniti pravo koje je sama sebi dodijelila da s Dukljom čini što joj je volja. Amfilohije je tako kiljanio svoje namjere da posrbi i svetosavizira crkvišta po Crnoj Gori.

U sljedećoj fazi „metamorfoze“ – pod izgovorom velje potrebe za vraćanjem „hrišćanskog“ života u omeđine Duklje – pop Mićović će „otkriti“ u njoj hrišćanske tragove. Obnarodovaće da se „oduvijek zna“ da je tu nekad bila ranohrišćanska bazilika. Takva će mu lažna deklaracija biti dovoljna – jer ga je Amfilohije naučio kako se bahato može opštiti s impotentnom državom –  da pokrene svetosavski „pravni“ automatizam. On će mu poslužiti da u katastarske knjige upiše pravo Crkve Srbije da Duklju prepravlja po svojoj mjeri i potrebi.

Nije li baš takvom „pravnom“ akrobatikom Crkva Srbije prisvojila preko šest stotina sakralnih pravoslavnih objekata u Crnoj Gori?! Nijesu li joj u tome pomagale sve vlasti koje su zadesile Crnu Goru od kontrarevolucionarne „AB revolucije“ do danas? Nije li Amfilohije mnoge crkve i manastire prepravio tako  da na njima nije ostalo ništa od  crnogorskog pravoslavnog sakralnog lika? Nijesu li njegovi zli novokomponovani dunđeri premazali gustom farbom kičerske svetosavske „estetike“ sve što je bilo crnogorsko?

Niko neće imati pravo na iznenađenje kad Mićović na izmišljenom dukljanskom crkvištu podigne novu „crkvu.“ Još manje će biti pravo na zgražanje nježnih građanskih duša kad pop iz Prigradine ogradi cijeli lokalitet Duklje i načini od njega crkvenu portu. Tako će se ispuniti u međuvremenu izmišljeni „zavjet“ da Duklja postane drugi Ostrog i središte „srpske duhovnosti.“

Cijelo ovo dukljansko onirično predviđanje neće se ispuniti samo ako Crna Gora konačno postane država i shvati da svaka ozbiljna država mora imati svoje „prokleto Lijevno!“